Posljednji akcijski film u kojemu sam uživala bio je vjerojatno Mad Max 2 iliti Drumski ratnik, kada je Mel Gibson još uvijek bio taman toliko lud da njegova karizma bude privlačna.
Ne volim i ne gledam akcijske filmove, stoga ovaj film neću komentirati s tog aspekta. George Miller je doista zanimljiv, inteligentan i hrabar redatelj – pa o ovom serijalu ne možemo čak ni govoriti striktno kao o akcijskom, jer cijeli je serijal jedna gradacija puta kojim ide suvremeno društvo (koje je već u prvom filmu stiglo onakraj apokalipse), a svaki od nastavaka rađen je u pojedinom dominantnom žanrovskom okviru (road movie, western, SF) koji su i sami, kao i njihovo ispreplitanje, filmska sredstva u funkciji isticanja tema kojima se bavi. Tako i sama gradacija postapokaliptičnosti iz nastavka u nastavak raste i juri furiozno i kaotično tom divljom cestom, kako bi nakon tridesetogodišnje stanke doživjela svoju kulminaciju u ovom (za sada) posljednjem filmu.
Film sam otišla pogledati zaintrigirana strahom i napadima muških antifeminističkih online-“aktivista” jer sudeći po njima Mad Max 4 proizvodi masovnu histeriju biblijskih razmjera. Po cijenu svake moguće kritike, reći ću da filmove oduvijek dijelim na muške i ženske. To je moja potpuno osobna procjena, i najčešće nema veze ni sa žanrom, ni s temom, ni sa spolom redatelja/ice, glavnog junaka/inje itd., a niti s Bechdel-testom. Povezana je najviše s tim kojim je filmskim elementima građen film – i na kraju jesam li u njemu uživala ili ne, je li mi bio uzbudljiv ili dosadan.
S ovim filmom, četvrtim dijelom serijala o Pobješnjelom Maxu, imam problem. Naime, film mi je bio dosadan za gledanje, ali mi je o njemu uzbudljivo razmišljati. Ako bih ga baš na silu htjela “ugurati” u jednu od te dvije kategorije, onda bi po meni Pobješnjeli Max: Divlja cesta bio muški film. A je li feministički?
Asja Bakić u svom tekstu na MUF-u Mad Max na feminističkoj divljoj cesti? napominje feminističke prijepore oko filma koji se vrte oko pitanja “može li film u kojemu žene podjednako sudjeluju u nasilju biti feministički?”
Slažem se s Asjom da će nam tek (eventualni) nastavci odgovoriti pripada li nam (feministkinjama) ovaj film ili ne. No taj bi nastavak trebao biti snimljen vrlo brzo, u što sumnjam. Stoga ću pokušati odgovoriti kako u ovom trenutku stoje Mad Max i feminizam.
S Asjom bih se složila da film doista nije antifeministički – o čemu svjedoče i brojne reakcije najšovinističkijih dijelova Manosphere koju su okupirali “borci za muška prava”.
Kako se ne bih našla na skliskom terenu subjektivnog osjećanja dihotomije muško/žensko, feminističko/nefeminističko, fokusirat ću se na poruke koje film po meni šalje u kontekstu u kojemu postoji i antifeministička sfera – na internetu pod imenom Manosphera – a u kojoj muškarci izražavaju antifeminističke bojazni i stavove koji su, mirne duše tvrdim, izrazito šovinistički i mizogini.
Na svom blogu WHTM (koji prati i komentira ono što autor naziva New Misoginy online), David Futrelle je u tekstu Furious about Furiosa: Misogynists are losing it over Charlize Theron’s starring role in Mad Max: Fury Road popratio kako je “zajednica boraca za muška prava” na internetu izrazila svoje ogorčenje i bijes koji je izazvao ovaj film. U samom članku možete vidjeti do kojeg stupnja idu taj strah i mizogino nasilje (ili na koju razinu se spuštaju), a reći ću samo da bi po mom mišljenju većina ovih “autora” trebala biti optužena i odgovarati za govor mržnje.
Međutim, njihovi komentari su izvrstan materijal iz kojega lako možemo izlučiti zbog čega su to točno toliko pobješnjeli – odnosno zbog čega ovaj film možemo nazvati feminističkim, jer sudeći po njima Mad Max 4 proizvodi masovnu histeriju biblijskih razmjera.
Izvjesni i vrlo aktivni Aaron Clarey na svom, kako kaže Futrelle, “uvijek odvratnom blogu” Return of Kings, poziva na bojkot filma i izražava paranoičnu bojazan da će Fury Road ukoliko postane blockbuster nepovratno uništiti pravi akcijski film, a pravi muškarci (i prave žene, dodaje) više nikada neće moći pogledati akcijski film, a da u njemu ne bude sadržana nekakva politička lekcija – feministička, socijalistička, društveno pravednička prodika.
Osoba pod nickom “Truth” proglašava Hollywood propagandnom mašinom za proizvodnju feminističkog smeća, a (smijem se, a plakala bih) svijet u kojem živimo ginocentričnim matrijarhatom kojim vladaju feministkinje koje pokušavaju izokrenuti tradicionalne rodne i biološke uloge. Truth smatra da povratka nema, da je samo pitanje vremena kada će muškarci biti potpuno izopćeni. A kada muškarci nestanu, svijet će naravno propasti, a očajne žene će ih moliti da se vrate i pomognu im. Kako kaže Futrelle nije čudno da su toliko ljuti na film koji podriva njihovu omiljenu apokaliptičku fantaziju: Mad Max: I Told You Bitches You’d Come Crawling Back to Me (Pobješnjeli Max: Kučke, jesam li vam rekao da ćete mi se pužući vratiti).
{slika}
Također, užasava ih plakatna kojemu je u prvom planu Charlize Theron, dok Tom Hardy izgleda kao neki obični momak koji viri iz prikrajka. Primijetili su i da Hardy nosi brnjicu “like her bitch”. Ovakvi i još mnogi drugi komentari između ostaloga ukazuju i na silno neznanje i nepoznavanje serijala (npr. kada proglašavaju film uništenjem i revizijom američke kulture i prošlosti, dok se naravno radi o australskom filmu/serijalu, australskog režisera koji je na scenu donio pravac koji u filmskoj povijest poznajemo kao australski novi val). Kada bi poznavali serijal koji proglašavaju “velikom pričom o dečkima i muškarcima” znali bi i da su badass žene dio Mad Max kanona.
Nadalje, osim nestanka pravog akcijskog filma, istrebljenja muške vrste, uništenja i razaranja svete američke kulture, povijesnog “revizionizma”, izokretanja bioloških i tradicionalnih spolnih/rodnih uloga (što je njima naravno isto) i općenito svih vrsta napada na maskulinitet, momci se užasavaju i potencijalnog trenda obrijanih ženskih glava. Pa kaže jedan: “Žene koje se odluče da izgledaju kao Theron u ovome filmu, osuđene su da budu vječne djeveruše, cat ladies (tj. usidjelice) i zlostavljačice beta muškaraca.”
Neki od njih su izuzetno ponosni kršćanski očevi i zlostavljači svoje ženske djece koji izražavaju veliku bojazan za odgoj i pozivaju na kulturalni rat protiv feminazija. Jedan od njih se hvali kako je “dobio na lotu” oženivši bogatu ženu čiji je otac bio alfa-mužjak, tako da je naučila kako biti pokorna te tako odgaja svoje kćeri. Na što mu “suborac” odgovara: “Vau! Znači ti imaš kod kuće pravu malu Saudijsku Arabiju. Blago tebi!”
Eto, i tako smo u dva skoka došli od mržnje prema ženama do mržnje prema Muslimanima, što je naravno ista agenda ovog mrziteljskog bloga. Očito je da ovi momci nisu bijesni samo zbog Furioze.
Završimo ovaj mizogini prikaz još jednim navodom glavnog i odgovornog blovijatora Clareyja:
“Ovo je Trojanski konj koji koriste hollywoodski ljevičari i feministi/kinje kako bi uveli trop da su žene u svemu jednake muškarcima, uključujući tijelo, snagu i logiku. I nastavit će zamagljivati granice između maskuliniteta i feminiteta uništavajući žene za muškarce i muškarce za žene.”
Dakle, evo nekoliko ključnih točaka zbog kojih Mad Max 4: Fury Road možemo smatrati feminističkim filmom.
Kao prvo, film je zauzeo teritorij “muškog” žanra – akcijskog filma, ili bolje rečeno neproglašenog muškog žanra – blockbustera, na taj način podrivajući kapitalističku osnovicu patrijarhalnog društva i da – ipak su u pravu – američke konzervativne kulture.
Nadalje, film izokreće rodne uloge unutar samog žanra dodjeljujući ženi/ženama aktivnu pokretačku snagu/moć: jednoruka Furioza pokazuje od samog početka da je ona ta koja je odlučna preživjeti i pomoći drugima da prežive. I koliko god to bilo čudno manosferašima – upravo zbog toga ju potpuno izgubljeni i izluđeni muški podanici Immortan Joea od samog početka instinktivno slijede.
Film prikazuje društvo nasilja kao patrijarhalno društvo u kojemu su žene seksualno/reproduktivno roblje i korištene kao resurs, a sama radnja zasniva se na otporu i borbi protiv tog nasilnog hijerarhijskog društva i samog patrijarhata – na borbi koju pokreće i predvodi žena. (Sam redatelj Miller u jednom je intervjuu izjavio: “Ne možeš imati muškog ratnika koji spašava pet žena. To je naprosto morala biti žena!”).
{slika}
Što se tiče samog Maxa Rochatanskog, njegov lik, ako ga gledamo u kontinuitetu i bez obzira što ga je u tri nastavka utjelovio (kako smo u međuvremenu saznali) mizogini i nasilni Mel Gibson, uvijek je bio (anti)junak na strani pravde i žrtava. Ono što je novo i osvježavajuće u ovom četvrtom dijelu je ono što nazivam “hey girl efektom ” jer se Max konačno preobrazio iz muškarca kojega gone ludilo, bol i nasilje za kojega nema alternative, u čovjeka koji je doveden do one točke nakon koje, ukoliko odluči živjeti (a odluči) može slijediti samo put transformacije. Katalizator te transformacije je susret sa Furiozom i njihov odnos poštovanja i povjerenja između žene i muškarca kakav rijetko kad imamo priliku vidjeti u filmovima uopće, a kamoli u akcijskom filmu. Stoga mislim da film ima i transformativni karakter, što ga po mom mišljenju također čini feminističkim. To je posebno očito kroz transformaciju mladića Nuxa (Nicholas Hoult) koji na divljoj cesti doživi vidljivu transformaciju iz Immortanovog zombi-podanika u ljudsko biće koje primivši ljubav i osjetivši ljudski kontakt postaje dio ekipe koja juri prema spasu (ili kako sami likovi rekoše – prema iskupljenju).
Miller je izjavio kako je namjerno sveo Maxa na “reducirano” stanje, posebno u prvom dijelu filma, koje odražava fizičku i psihičku patnju koju trpi u svijetu bez benzina, vode, hrane, ali i bez ljudskog kontakta. Max se zapravo bori s postraumom i traumom, i stoga Furioza često djeluje jače o njega.
Mislim da je važno spomenuti i suradnju na ženskim likovima s Eve Ensler i feministički vrlo bitan rad na liku Splendid (Rosie Huntington-Whiteley) – snažne i hrabre trudnice koja nosi dijete koje je posljedica silovanja.
Nakon što sam film očito proglasila feminističkim, vratit ću se na sam početak i razlog zbog kojega kao i Asja smatram da će nam tek eventualni sljedeći nastavci odgovoriti na pitanje može li feminizam “prisvojiti” ovaj film. Naravno, problem je korištenje nasilja kao sredstva i metode. Osobno mi nije toliko problem što se Furioza i ekipa koriste nasiljem kao zaista nužnim sredstvom preživljavanja. Neki filmovi koje ćemo bez zadrške proglasiti feminističkim također stavljaju svoje junakinje u taj položaj što u konačnici djeluje emancipatorski (naprimjer omiljene Thelma i Louise). Problematičnim mi se čini nasilni trag koji će po mom mišljenju sam film ostaviti svojim gledateljima i gledateljicama. Miller računa na osviještenost i inteligenciju konzumenata svoga umjetničkog produkta, što je krasno i mentalno uzbudljivo, ali teško da smo došli do točke u kojemu feministički još uvijek samo podtekst možemo internalizirati kao obrazac ponašanja.
Svrha distopije u umjetnosti uvijek je bila upozoriti na ono loše što danas činimo na ovom planetu i predvidjeti (najčešće uspješno) kamo nas to vodi. Ponekad i vizionarski anticipirati rješenja. Svih ovih 35 godina Mad Maxa, zajednički nazivnik je nasilje – nasilje kao uzrok, nasilje kao posljedica, nasilje kao stanje, nasilje kao sredstvo. I nažalost – nasilje kao jedini izbor. I dok distopijska književnost često nudi filozofski okvir za promišljanje svijeta u kojem živimo i budućnosti ka kojoj idemo – kao upozorenje iz kojega možemo možda nešto naučiti i promijeniti pravac – distopijski film u svom akcijskom obliku je žestoki udarac ravno u glavu. Vizuelno otjelovljenje nasilja (kaosa, ludila) u kojemu živimo koje je ovdje, odmah i sada. A u ovom vizualnom svijetu u kakvom živimo bojim se da takva otjelovljenja samo perpetuiraju nasilje i neodgovorno ga potiču. Film je zabavan i uzbudljiv. Nasilje je zabavno, nasilje je uzbudljivo. To je subliminalna poruka. Točka.
No, u ovom nastavku nemamo više bande koje se bore za kap benzina, imamo borbu za goli život (hranu, vodu, reprodukciju) – puko preživljavanje u pustinji svega u kojoj su muškarci postali sluge poremećenih gospodara, a žene posljednja utočišta nade. Imamo svijet u kojemu se rodne, pa i društvene uloge isprepliću, postaju ravnopravni akteri borbe u kojoj zajednički djeluju i svatko daje svoj autentični doprinos. To je ono rješenje koje distopija ponekad anticipira. Stoga bih optimistički zaključila, ukoliko distopijski žanr anticipira budućnost – možda smo ipak na putu transformacije u neko bolje društvo. Ovaj put smo se morali vratiti nazad, kao što se i glavni akteri shvatili da zapravo nisu stigli do cilja te da se trebaju vratiti na cestu i krenuti unatrag kako bi uništili sustav koji ih je nagnao na očajnički bijeg.
