Ovo je iskustvo blogerice Mie Violet objavljeno na blogu “the f word” . Ona se opisuje kao transrodna žena i štreberica od dvadeset i nešto godina. Možete je pronaći na Twitteru pod imenom @OhMiaGod, gdje piše o životu, problemima transrodne zajednice i stripovima.
Kad sam bila dijete, očajnički sam željela družiti se s djevojčicama. Nažalost, pohađala sam bolno rodno svjesnu katoličku školu. Dječaci i djevojčice smatrani su vrlo različitima i odvojenima jednima od drugih, od njih se očekivalo drugačije odijevanje i ponašanje. Ja sam bila dečko. Ili se pretpostavljalo tako. Nisam znala koje riječi koristiti niti sam se osjećala dovoljno sigurno da podijelim svoje stvarne misli pa sam bila tiha, osjećajući se nepodobno svaki put kad su me nazvali “osjetljivim” ili “tihim dečkom” jer se nisam uklapala.
To je bilo prije 20 godina. Nasreću, danas svjedočimo rastu prihvaćanja rodnog nekonformizma kod djece. Televizijski oglasi s djevojčicom odjevenom kao superjunakinjom ili dječakom u haljini slavljeni su kao napredni i smatraju se dobrodošlima. Roditelji i djeca počinju razumijevati što znači biti transrodan, dopuštajući tako djeci da slobodnije istraže tko su i slobodno zatraže pomoć ako im zatreba.
No mediji često ovakve slučajeve obojaju vrlo senzacionalističkim ili negativnim svjetlom, ponekad do mjere nazivanja istih zlostavljanjem djece. Kladim se da ste ove godine vidjeli/e barem jedan provokativan naslov o tome kako djeca traže pomoć oko pitanja roda u skandalozno mladim godinama. Prošlog tjedna tu je bila priča o majci koja je izgubila skrbništvo nad svojim djetetom zbog emocionalne štete koju mu je prouzročila tvrdnjama da se ono identificira kao djevojčica. Sudac slučaja je kritizirao i socijalne radnike/ce uključene u predmet koji/e su to prihvatili. Nije bio zadovoljan ni time što je nastavkom parnice dijete pretežno oslovljavano s “ona”, iako je imalo “samo” između četiri i šest godina. Bez detalja je nemoguće znati sve čimbenike koji su utjecali na slučaj, uključujući samu djetetovu perspektivu, a znamo da zlostavljanje djeteta može dolaziti u jako puno oblika. Ipak, zanimljivo je samo promatranje jezika oko slučaja i istaknutih argumenata. Priče kao što je ova nerijetko opisuju roditelje kao nemarne ili kontrolirajuće, potičući javnost na osudu. Istovremeno su se svi, od Jeremyja Clarksona do Pape, izjasnili kako su djeca nepravedno izložena transrodnoj doktrini koja kvari i zbunjuje njihove mlade umove.
Sve se radi pod krinkom zaštite djece, no dolazi se do netočne i opasne pretpostavke da djeca ne mogu biti transrodna niti imati ikakvu svijest o svom rodu. Transrodna djeca postoje – znam jer sam i ja bila jedno. Trenutno ih ima tisuće u školama u Ujedinjenom Kraljevstvu, od kojih se većina boji reći. Onu koja su bila dovoljno hrabra i sretna da su se autala i bila prihvaćena kao takva danas se neoprezno opisuje kao cis djecu u zabludi ili pijune agresivnih roditelja.
Ideja da su sva djeca cis i heteroseksualna je glupost. Homoseksualnost nije nešto što dolazi s pubertetom s ciljem pretvaranja odgojenog djeteta u buntovnog geja. Mnogi transrodni/e tinejdžeri/ce doživljavaju upravo pubertet kao najneugodniji i najstrašniji period svog života. Zaslužuju biti zaštićeni/e, imati potporu, kao i to da im vjerujemo.
Tužna je istina da su transrodne osobe kritizirane bez obzira na dob u kojoj se autaju. Kao djeca su očito premladi/e da znaju. Tinejdžeri/ce su često optuženi/e da samo žele biti dio trenda i isticati se među vršnjacima i vršnjakinjama. Odraslima se, pak, predbacuje da su čekali/e predugo te da su trebali/e znati ranije da su transrodni/e. Srž problema oko kojeg se vrti sav taj promašeni bijes i javni govor je sljedeća: neki ljudi ne žele da je itko trans. Žele da transrodni ljudi nestanu u pozadini, nikako to da postanu dio svakodnevnog života. Vjeruju da mogu zaustaviti djecu da priznaju da su transrodna ako ih prisile da se prilagode heteronormativnim cis standardima. Radi se o potpuno neprihvatljivom nasilju.
Ono što moramo napraviti je promijeniti način razgovora. Moramo ohrabriti mainstream medije na razumijevanje da biti transrodan ili transrodna ne znači autodestruktivnost niti je ono stvar izbora. Moramo uništiti stigmu da je biti trans jedno strašno, osuđeno, prokleto postojanje. Ne možete kaznom, zabranom, uvjeravanjem ili ignoriranjem promijeniti nečiju transrodnost – to je jednostavno ono što netko jest, a to uključuje i djecu. Analiziranjem, ispitivanjem i osuđivanjem trans djece ona će se osjećati još izloženijima i usamljenijima. Jedini način na koji se stvarno mogu zaštititi jest da ih se sasluša i pusti da budu ono što jesu.
Prevela i prilagodila: Anđela Glumac
