Ženama je dovoljno teško govoriti o tome kako nikada ne žele postati majke, ili priznati da to nije tako sjajno kako se predstavlja. Zamislite kada žene otkriju da im ovo iskustvo nikako ne odgovara, zadaje muke, samo je niz razočaranja.
Naravno, postoji mnogo razloga za uzdisanje: roditeljstvo je teško, skupo, iscrpljujuće i dovodi do krajnjih granica izdržljivosti. To je poduhvat koji te prisiljava da stopiš svoje najgore “ja” sa svojim najboljim “ja”, često nekoliko puta na dan. Za žene je to posebice komplicirano – kako sve više gradimo svoj identitet na jednakopravnosti, te smo slobodne da krenemo željenim putevima, sve je teže identificirati se s ulogom koja zahtjeva najveću popustljivost i žrtvu. Posebice kada uključuje još više rada u kućanstvu.
A da ne spominjemo potrebnu logistiku prvih nekoliko mjeseci nakon poroda, vrijeme kada je veza s majčinstvom veoma tanka za novopečene, nesigurne majke kada se bore s vjetrenjačama umjesto prirodnog i laganog iskustva koje se propagira: onog upoznavanja svog djeteta.
Naravno, za većinu, pa tako i za mene, vrijeme prolazi, shvatite neke stvari, a navala ljubavi, obožavanja i predanosti prema svojem djetetu bez problema nadilazi ona teška vremena – to nikada nije pitanje kajanja. Ali, ne osjećaju se svi tako. Pretpostavljam da žene koje su doista požalile što su postale majke ne žele to priznati, kako ih se ne bi demoniziralo.
Rasčistimo nekoliko stvari:
Neke žene koje ŽELE postati majke ne bi to trebale biti.
Neke žene koje bi bile IZVRSNE majke, to ne žele biti.
Neke žene koje se osjećaju grozno zbog svojih majčinskih vještina su odlične majke.
Neke žene koje misle da su odlične majke, zapravo su vrlo loše.
Neke žene koje priznaju da mrze majčinstvo, rade dobar posao.
Govorim ovdje o Isabelli Dunton, 57-godišnjakinji koja je prošle godine napisala uznemirujući članak za Daily Mail govoreći o tome kako joj je odluka da rodi i odgaja djecu najveća pogreška u životu, čega je bila svjesna već nakon petog dana života njezinog prvorođenog djeteta. Dutton je napisala:
“Čak i sada, nakon 33 godine, još uvijek zamišljam tu scenu: Stuart je spavao u svojoj kolijevci”.
“Bilo mu je vrijeme za hranjenje, ali se još uvijek nije probudio.”
“Čula sam ga kako se budi, no kada sam pogledala njegovo zaobljeno lišce na rubu buđenja, nisam osjetila nikakvu povezanost. Nikakav topli val majčinstva.”
“U potpunosti sam bila odcijepljena od tog nepoznatog stvorenja koji se nametnuo nad mojim staloženim bračnim životom, i promijenio ga, nepovratno, na gore.”
Nije se radilo o postporođajnoj depresiji, tvrdila je. Nije bila samo iscrpljena:
“Jednostavno, oduvijek sam mrzila ideju majčinstva. U tom trenutku, preostala nada da ću možda, kada postanem majkom, biti izliječena svoje antipatije, nestala je.
Sjećam se kako sam se zapitala: “Je li on uistinu moj?” Mogao je, doslovno, biti bilo čije dijete. Da ga je neki dobronamjerni stranac u tom trenutku htio posvojiti, ne bih se usprotivila.
Međutim, nisam htjela da se ništa loše dogodi Stuartu i posvetila sam svaku česticu energije brizi o njemu. Ipak, znam da bi moj život bio puno sretniji i ispunjeniji da nisam rodila djecu.”
Nastavlja priču time koliko se ona osjećala neispunjenom odgojem dječaka, ali rodila je još jedno dijete, djevojčicu, što je čini jednako neispunjenom. Ipak, i dalje joj je stalo do njih i brine se za njih, čak i za svoju sada odraslu kćer koja je vezana uz krevet zbog multiple skleroze, i govori kako bi rado preuzela bolest na sebe. Dutton zna da predstavlja roditeljski paradoks: ona je brižan i odgovoran roditelj – ali “možda bih manje zamjerala svojoj djeci da nisam bila roditelj”.
Smatram da, iako njezini osjećaji nisu idealni, nisu ni toliko paradoksalni, jer nikada ne bih pretpostavila da iza svakog dobrog roditelja stoji izvor nepresušne radosti i entuzijazma. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Ona pretpostavlja da biti dobar roditelj znači uvijek biti preplavljen neobuzdanom srećom. To jednostavno nije tako. Pretpostavlja da biti dobar roditelj znači uvijek željeti biti roditelj, a to nije tako. Smatram da se taj problem javlja iz pretjeranih nerealnih očekivanja od žena, da ne samo da sve žene žele biti majke, već da se trebaju osjećati nevjerojatno ispunjenima tim iskustvom. Ako to ne bismo očekivali od žena, ne bismo imali tako čudnu spiralu srama kod žena koje smatraju da nisu dobro shvatile “poruku”. Možda bi onda bilo više prostora za žene da istražuju svoje osjećaje o roditeljstvu bez osjećaja da je to neizbježna odluka koju moraju voljeti. Pa, majčinstvo/roditeljstvo jest puno lijepih, životno ispunjujućih trenutaka, ali to nije vaš potpuni identitet. I vjerujte mi, doći će trenutak kada ćete poželjeti otići na bolovanje. Najvažnija stvar je ipak to odraditi. Ustrajati.
Ovo je Charlotte Hsu napisala u nedavnom članku iz Salona naslovljenom “Kada majčinstvo nije prekrasno”. Hsu priznaje da nije željela biti majka tokom odrastanja. Roditi dijete znači mučiti se s najjedostavnijim stvarima, poput hranjenja i podrigavanja. Ona isto piše o tom “paradoksu”:
“Voljela sam naše dijete više nego što sam to ikada mogla očekivati. No, kako je vrijeme prolazilo, otkrila sam da mi se majčinstvo baš i ne sviđa.”
Kao i većina mladih majki, bila je izbezumljena potpunom iscrpljenošću, ovisnosti tog malog stvorenja, njezinoj nesposobnosti da ga odmah smiri ili riješi njegove probleme bez pola muke, kao da je bila stvorena za to. Mnogo je plakala. Nedostajao joj je njezin prijašnji život. Svi su rekli da će se stvari poboljšati, ali nisu.
Esej Charlotte Hsu drugačiji je od članka Isabelle Dutton – njezin je sin patio od ekstremnog oblika kolika, stanje konstantnog nemira i plača koji mogu trajati satima, po nekoliko mjeseci, što uzrokuje pustoš u životima mladih roditelja, i to s razlogom. Još uvijek se malo zna o tome, ali istraživači/ce misle da ima veze s trbušnim bakterijama.
Ali i to je dio roditeljstva: nitko ti ne može reći kako će sve ispasti. Možete se pripremati za to, ali i dalje ćete naletjeti na prepreke. Možete biti ludo zaljubljeni u stvorenje koje ste stvorili i doslovce biti spremni umrijeti za njega. Ali na početku, kada ste u rovovima, osjećate se kao da plivate kroz kanalizaciju punu govana. Ne trebamo se pretvarati da tome nije tako. Postoji i određena ljepota u otkrivanju svega toga.
Hsu piše:
“Kada smo, nakon dugog perioda eksperimentiranja, napokon shvatili što Max voli, bilo je gotovo loše kao i neznanje: zaspao bi nam na rukama kada smo radili čučnjeve.
Smirilo bi ga gibanje dizala gore-dolje. Zato sam pet, šest, sedam puta dnevno hodala s njim po našem kvartu i radila lude dječje akrobacije. Gore-dolje! Gore-dolje!
Upoznala sam naše susjede. Izgubila sam višak kilograma stečenih tokom trudnoće.
Ali, izgubila sam i sebe; nisam imala drugi život osim Maxa. Pala sam u depresiju. Počela sam googlati stvari poput ‘mrzim biti majkom'”.
Srce mi se slama kada to čitam, ali i sama sam to prošla, boreći se s dojenjem i osjećajem neuspjeha, poput osobe kojoj nedostaju ključni dijelovi koje drugi/e automatski posjeduju. Poput Dutton, Hsu je napravila ono što je bilo potrebno. Svaki dan se ustala iz kreveta. Obavila je posao. Pri kraju eseja piše: “Moj muž i ja smo samo sjene ljudi kakvi smo nekad bili, ali konačno naziremo tračak boljeg života”. I u svojoj biografiji navodi da je “konačno sretna što je postala majka”.
Prije nego što sam rodila, ovakve priče dovodile bi me do razmišljanja jesu li te žene stvarno sposobne odgajati djecu. Naravno, sada znam da je to glupa pretpostavka, stvar je puno komliciranija od toga. Ljudi imaju djecu pod različitim okolnostima, i nitko ne zna kako će to stvarno izgledati, a još manje na što se treba pripremiti. Zato potpora toliko puno znači.
I kada radite dobar posao, možete prolaziti kroz niz emocija s kojima nećete uvijek biti zadovoljni. Možda je za mnoge žene majčinstvo bezgranična sreća, ali to nimalo neće pomoći majkama koje nisu tako sigurne. Ono što njima treba, nije vaša osuda, već vaše razumijevanje i podrška. Naravno, to treba i njihovoj djeci, koju treba voljeti i odgajati bez obzira na unutarnje oluje njihovih roditelja. Proširila bih ovaj razgovor i na očeve, ali mislim da je ovo jedinstven problem žena gdje se sve više njih odlučuje ne imati djecu – muškarcima je uvijek dana mogućnost da se upuste nevoljko u očinstvo.
Ovo je razlog zbog kojeg je važno otvoreno govoriti o majčinstvu, i zašto je važna potpora, jer ako sama žena ne može prijeći prepreku, može ju prijeći cijelo selo, ako ono postoji. Još važnije je ženama dati resurse kako se nositi sa svojim negativnim iskustvima, i prostora da procesuiraju osjećaje koji prate ta iskustva, da pronađu način kako biti majka i još uvijek biti ljudsko biće s manama, još uvijek biti nešto drugo osim vreće bez dna koja stalno daje. Kako je to s većinom stvari, ono što mi mislimo da želimo samo je djelić koji čini potpunu sliku.
Prevela i prilagodila Marija Sabolić
