Nismo o tome dovoljno učile tijekom odrastanja. Nisu nas o tome učili u školama, a većina roditelja nisu nas uputili kako postići orgazam. To je jednostavno nešto što smo naučile usput i shvatile same. Ako si djevojka, taj proces je teži sam po sebi. Dok je čin muške masturbacije oduvijek dočekivan s odobravanjem, ženska masturbacija je bila nešto prljavo. Čak se smatrala nečim devijantnim, o čemu se definitivno ne govori. Metaforički rečeno, djevojkama je otkrivanje masturbacije bilo poput prolaženja mračnim uličicama noću.
Međutim, velika je sramota što dovoljno ne prihvaćamo samoljublje. Kažemo da je dobro voljeti sebe, mislimo da smo lijepe, cijenimo sve divne stvari koje možemo učiniti i osjetiti na ovom svijetu. Uživati u vlastitom društvu općenito se smatra pozitivnim. Ali dodirivati vlastito tijelo, pružiti mu užitak na način koji je obično rezerviran za seksualne partnere, doživljava se na neki način nepotpunim ili nečistim. Pogotovo ako ste žena koja se upušta u takav čin.
Žena koja masturbira, i čini to često, smatra se defektnom. Potreban joj je muškarac, ili pak tjera od sebe sve potencijalne “prosce” svojim nepodnošljivim izljevima samozadovoljavanja.
Postoji ta čudna kolektivna pretpostavka kako su seks u kojem sudjelujemo i masturbacija u koju se upuštamo neraskidivo povezani. Ili jednoga činimo previše ili pak ne dobivamo dovoljno drugoga. Nikako da prihvatimo da mogu biti divni “partneri u zločinu”, čak i kada se odvijaju istovremeno. Umjesto toga, masturbacija je stigmatizirana kao sramotan i sebičan čin. To je nešto što skrivamo i zadržavamo za sebe, način na koji se oslobađamo skrivene napetosti koji nije primjeren za javnost. Većinu nas o tome su učili kao o činu kojem je prirođen sram koji bi zbog njega trebali osjećati, jer se nitko ne bi trebao ponositi time što masturbira.
S druge strane, skloni smo isticanju raznih uzroka problema koji mogu narušiti inače zdrav i sretan seksualni odnos između dvije odrasle osobe. Govorimo kako je problem u “nedostatku komunikacije”, kako ljudi ne dobivaju ono što žele ili kako čak ni ne znaju što točno žele. Pa zar nije najučinkovitije saznati kako se netko osjeća tijekom seksa i u vlastitom tijelu tako da svatko sam otkrije što voli, a što ne? Trebamo si pružiti najbolje orgazme često, kako bismo stekle dovoljno samopouzdanja da svom partneru pokažemo kako da ponovi taj doživljaj. Možda kad se žene ne bi neprestano sramile same sebe dodirivati na način koji im pruža užitak, ne bi postojala takva obijesna potreba za glumljenjem orgazama koje bismo same trebale znati postići.
Prava je istina da masturbacija nije ništa loše – to je nešto što svi ljudi mogu i rade (ili barem, većina njih) i jednako je prirodna kao i svaka druga funkcija ljudskog organizma. Postoji nešto uzvišeno u stupanju u dodir sa samima sobom i s vlastitim željama, a masturbacija je jedan način na koji to možemo postići. To je čin ljubavi i brige prema sebi samima i usmjeravanje tjelesne pažnje koju inače posvećujemo drugim ljudima, prema osobi kojoj je najpotrebnija. To je nešto o čemu bi se trebalo razgovarati iskreno, a ne osuđivati kao indikator morala ili seksualnog junaštva. Svi smo mi bića s potrebama i znatiželjom te ne postoji nitko, čak ni žena koju doživljavate kao zastarjelu inkarnaciju “čistoće”, koja je kriva zbog zadovoljavanja istih. Ako to niste u stanju priznati, možda biste trebale češće masturbirati. U svakom slučaju, bile biste opuštenije.
Prevela i prilagodila Marijana Drempetić
