Anonimni osvetnik koji je “zveknuo” bijelog supremacionistu i vođu “alt-right” pokreta Richarda Spencera na prosvjedu tijekom Trumpove inauguracije u Washingtonu, dobio je veliku pozornost, a za to postoji dobar razlog. No, taj udarac nije jedini antifašistički čin koji se u Washingtonu dogodio ovoga vikenda.
Kako bismo razvili široku antifašističku agendu kojoj je svrha iskorijeniti fašizam, ne smijemo previdjeti naizgled prozaičnije, trivijalnije primjere onoga što smatram vrijednim činovima svakodnevnog antifašizma koji se oslanjaju na antifašistički stav koji, nadam se, mogu zaustaviti plimni val mržnje i fanatizma koji je pokrenuo “svakodnevni trumpizam“.
Svakodnevni fašizam
Ukoliko želimo promicati svakodnevni antifašizam, najprije moramo razjasniti kako on izgleda (jer koji nesumnjivo može poprimiti različite oblike), kao i tko su današnji svakodnevni fašisti. Premda alt-right proizvodi mnogo buke, oni koji se izjašnjavaju kao altrajtovci vrlo su rijetki.
Još dok se Trump uspinjao, njihove ideje su bile propuštane kroz njegovu kampanju kako bi pobudile reakcionarnu strast među mnogim bijelim Amerikancima koji su se osjećali otuđeno zbog gubitka svoga “mjesta pod suncem”. Država o kojoj oni maštaju je isključivo bijela, kršćanska, patrijarhalna i heteronormativna, u kojoj proizvodna ekonomija ubrzano nestaje.
U tom kontekstu, Spencer i alt-right su od Trumpa stvorili glasnogovornika svoga pokreta kako bi zaustavili valove (premda nepotpunog) progresa koji su društveni pokreti ostvarili u etabliranju društveno neprihvatljivih tabua protiv eksplicitnih manifestacija rasizma, seksizma i drugih opresivnih ponašanja – što je dobilo naziv “politička korektnost”.
Ovo poprima brojne oblike – od Trumpa i njegovih pristaša koji odobravaju njegove izjave o seksualnom napadu kao puki “razgovor iz svlačionice”, preko njegovog prezira prema Ženevskoj konvenciji i općem protivljenju prema mučenju, do lakoće kojom meksičke useljenike naziva silovateljima i bijesa što ga je Time Magazine nazvao “osobom godine” (“person of the year”), a ne “muškarcem godine” (“man of the year”).
Velik dio Trumpove popularnosti izvire iz olakšanja koje su osjetili mnogi Amerikanci slušajući kako netko na neupitnoj poziciji autoriteta govori stvari koje oni/e misle godinama, a koje su bile smatrane previše društveno neprihvatljivim da bi ih izrekli/e ili se tako ponašali/e. Ta neprihvatljivost je izgubila snagu posebno nakon Trumpove pobjede, kada je u deset dana nakon izbora bilo prijavljeno više od 867 “slučajeva maltretiranja ili zastrašivanja iz mržnje”.
Kada razmišljamo o svakodnevnim fašistima, moramo imati na umu da fašistički režimi u prošlosti ne bi mogli preživjeti bez široke društvene podrške. Povijesna istraživanja godinama pokazuju kako je proces demoniziranja marginaliziranih zahtijevao privilegiranje favoriziranih, stvorivši brojna eksplicitna ili implicitna savezništva Mussolinija, Hitlera i drugih vođa.
Ako je fašizam zahtijevao društvenu podršku kako bi uništio “umjetne”, “buržoaske” norme kao što su “prava čovjeka” u stvaranju svoga hipernacionalizma, to znači da danas, kada se odvija kampanja delegitimiziranja etičkih i političkih standarda koje imamo, moramo biti spremni/e uzvratiti i obraniti te standarde koji su nam na raspolaganju. Ovo je očito u brojnim argumentima krajnje desnice, a smatram korisnom artikulaciju iz uvoda jednog članka na nekom odvratnom, ultra-desničarkom blogu:
“Jedna od najboljih stvari u vezi veličanstvene, VELIČANSTVENE izborne pobjede Donalda Trumpa je to što je njegova pobjeda dokazala kako su sve glavne etikete kojima su SJW [Social Justice Warriors]* i ‘novinari/ke’ diskreditirali ‘one koji pogrešno misle’ – Seksist, Rasist, Islamofob itd. – izgubile na svojoj snazi. Naposljetku, Trump je bio hit zbog svog konstantnog vrijeđanja drugih tijekom kampanje, čak i u nekim ‘uglednim’ medijima, i na kraju je apsolutno potukao Hillary Clinton. Bilo je i vrijeme da te ‘uvrede’ kao što su Rasist i Seksist postanu ne samo “potrošene”, već i da se pretvore u intelektualni otrov.”
Nakon Trumpove pobjede, imamo opasan miks mejnstrim konzervativizma koji ne želi da ih se smatra rasistima i alt-right “realnih rasista”, koji zajedno optužuju “ljevicu” za prekomjernu upotrebu ovog pojma [rasizma] koji je ispražnjen od značenja – drugim riječima, nitko više nije rasist (ili smo sada svi rasisti?). Postoji velika razlika između prijašnje paradigme, kada je ljevica optuživala desnicu za rasizam, a onda je desnica optuživala ljevicu kako su oni pravi rasisti jer su toliko fokusirani na rasu, i paradigme koja se upravo razvija u kojoj alt-right i oni na koje imaju utjecaj pokušavaju oduzeti snagu ovim optužbama.
Svakodnevni fašisti su gorljivi Trumpovi pristaše koji “kažu ono što je” aktivno pokušavajući demontirati i obezvrijediti postignuća o neprihvatljivosti opresivnih ponašanja i govora za koje su se teškom mukom i često u krvi izborili feministički pokreti, queer pokreti, pokreti za oslobođenje crnaca i drugi.
Društvene norme su konstantno osporavane i, nažalost, postale su subjekt re-označivanja u opresivnim smjerovima, kao kada je George W. Bush rat u Afganistanu “prodao” pod borbu za prava žena. No, činjenica da su političari/ke imali/e potrebu angažirati se na područjima koja je društveni otpor etablirao, znači da su ostali izloženi političkim napadima u okvirima koji su u najmanju ruku prešutno priznati. Najveću zabrinutost, međutim, izaziva to što se Trump i alt-right pokret nadaju da će ove standarde isprazniti od njihova značenja.
Liberali su skloni propitivati pitanja seksizma ili rasizma u smislu pitanja uvjerenja ili onoga što “netko osjeća”. U ovakvim diskusijama se često zanemaruje da je ono u što netko stvarno vjeruje ponekad daleko manje važno od onoga što toj osobi dopuštaju društvena pravila u smislu artikuliranja i izražavanja tih uvjerenja. Ovo je pitanje u središtu pitanja društvenog napretka ili nazadovanja i njegovi obrisi su utvrđeni kroz naizgled nepregledne mreže ljudske interakcije koja tvori naše društvo.
{slika}
Dok bi neki trebali biti uvijek na oprezu kada se radi o generaliziranju velikih grupa ljudi, jasno je da su gorljivi pobornici Trumpa glasali za svog kandidata usprkos ili upravo zbog njegove mizoginije, rasizma, ableizma, islamofobije i brojnih drugih mrziteljskih značajki. Kada je u jeku predsjedničke kampanje organizacija “Americans for a Better Way” poslala pisma u pet džamija u Kaliforniji nazivajući muslimane “zlim i prljavim ljudima” i prijeteći im genocidom, mogli/e smo vidjeti kako je širenje temelja svakodnevnog fašizma okuražilo one koji nastoje terorizirati marginalizirane.
Svakodnevni antifašizam
Kada ljevica razmišlja o antifašizmu, ima tendenciju fokusirati se na pokrete povezane s brojnim antifašističkim grupama, popularno poznatim kao “antifa”. Te grupe nedvojbeno imaju izuzetno važnu ulogu u otporu krajnjoj desnici i zaštiti ranjivih diljem svijeta. Međutim, ovdje me zanimaju suptilniji oblici svakodnevnog antifašizma koji oslabljuju krajnju desnicu u smislu potpore javnog mijenja. Kako bismo razumjeli/e što znači svakodnevni antifašizam, najprije ću izložit ono što smatram temeljem antifašizma.
U svom temelju, antifašističke politike se bave ukidanjem fašističke platforme u društvu kako bi promovirale svoje politike. U srži antifašističke etike je odbacivanje klasičnog liberalnog poimanja usvojenog od Voltairea “ne slažem se s tim što kažeš, ali branit ću do smrti tvoje pravo da to kažeš”. Nakon Auschwitza i Treblinke, antifašizam se posvetio borbi do smrti kako bi zgazio pravo nacista da išta kažu.
U teoriji, američki liberalizam je alergičan na pojam “diskriminacije” protiv bilo koga kada je to zasnovano na njegovoj/njezinoj politici, a vladu vidi u ulozi arbitra u igri u koju su pozvane sve političke opcije (unatoč empirijski dokazanom nefunkcioniranju tog sna). Dok god ne krše zakone, nacisti mogu biti nacisti. To je samo njihovo “mišljenje” koje je legitimno kao i bilo koje drugo na zamišljenom slobodnom tržištu mišljenja.
S druge strane, antifašizam je otvoreno političan u svom cilju da opovrgne legitimitet nacističkih mišljenja i ozbiljno shvaća posljedice koje takvi “svjetonazori” mogu imati i imaju na svijet u kojem živimo.
Antifašistički stav primjenjuje ovu logiku na sve vrste interakcije s fašistima. Odbija prihvatiti opasan koncept da je homofobija samo nečije “mišljenje”. Odbija prihvatiti da je suprotstavljanje pokretu “Black Lives Matter” obično političko neslaganje. Antifašistički stav ne tolerira “netoleranciju”. Antifašist/kinja se neće “složiti da se ne slažemo”. Onima koji tvrde da ovakav stav nije ništa bolji od nacista, moramo ukazati da naša kritika nije uperena protiv nasilja, neciviliziranosti, diskriminacije ili govora mržnje na apstraktnoj razini, već protiv onih koji to rade u službi bijele supremacije, heteropatrijarhata, klasnog ugnjetavanja i genocida. Poanta ovdje nije taktika, poanta je politika.
Ako je cilj uobičajene antifašističke politike taj da se nacisti ne mogu neupitno pojaviti u javnosti, tada je cilj svakodnevnog antifašizma povećati socijalnu “naplatu” za opresivno ponašanje do točke u kojoj onaj koji promiče takvo ponašanje nema druge opcije osim da skriva svoje stavove. Očito, ovaj cilj nije u potpunosti postignut prije uspona Trumpa, no njegova izborna pobjeda i rast alt-right pokreta (barem na internetu) učinila ovaj zadatak još važnijim.
Ovaj antifašistički stav bio je aktiviran na mnoge načine tijekom prosvjeda na inauguraciji – od najvidljivijeg primjera udaranja Richarda Spencera i paljenja Trumpovih baseball kapa okupljenih na alt-right balu Trumpovih pristaša (“DeploraBall”) do otvorenog izražavanja prezira prema podržavateljima Trumpa na Ženskom maršu. Na Ženskom maršu sam vidio dva transparenta koja sažimaju ovakvu perspektivu: “Make Racists Afraid Again” (“Neka se rasisti opet boje”) i “Make Rapists Afraid Again” (“Neka se silovatelji opet boje”). Ovi slogani ukazuju na poantu da, premda bi idealno bilo uvjeriti sve rasiste i silovatelje da se promijene, da bismo zaštitili ranjive sada je navažniji zadatak postići da “dvaput razmisle” što namjeravaju učiniti.
Da razjasnim, zasigurno se slažem da je promjena nečijih stavova i emocija ideal kao i da je moguća. Zapaženiji primjer je slučaj Dereka Blacka, sina osnivača nacističke stranice Stormfront, koji je napustio ideju bijele supremacije zahvaljujući razgovorima s prijateljima na New Collegu u Floridi.
No, osim što se ovako nešto vrlo rijetko dogodi, na umu treba imati i ovo: Ideje Dereka Blacka o bijelačkoj supremaciji i antieasističke ideje studenata s New Collegea nisu se susrele na ravnopravnom terenu. Derek Black se sramio svog neonacizma. Zašto se sramio? Zato što je tamo nacizam bio temeljito diskreditiran i osjećao se kao majušna manjina nasuprot svima oko sebe.
Drugim riječima, antirasistički pokreti u prošlosti su stvorili visoku socijalnu cijenu za ideje bijele supremacije, tako su utrli put mogućnosti da se Black otvori prema antirasizmu. Osjećaji i misli se nikada ne mijenjaju u vakuumu; oni su produkt svjetova koji ih okružuju i struktura diskursa koji im daju značenje.
Svaki put kada netko ustane protiv transfobije ili rasizma – prozivajući te osobe i ponašanja, bojkotirajući njihovo poslovanje, posramljujući njihova opresivna i nazadna uvjerenja, prekidajući prijateljstva ukoliko se osoba ne promijeni – promiče antifašistički stav u praksi i doprinosi širem svakodnevnom antifašizmu koji je neophodan u borbi protiv navale alt-righta, Trumpa i njegovih sljedbenika/ca. Naš bi cilj trebao bit da, za dvadeset godina, onima koji su glasali za Trumpa bude neugodno javno priznati tu činjenicu.
Nismo uvijek u mogućnosti mijenjati nečija uvjerenja, ali zasigurno njihovu artikulaciju možemo učiniti politički, socijalno, ekonomski i ponekad fizički “neisplativom”.
