Napadi na pravo na pobačaj u posljednjih nekoliko dana stižu i s glazbenog fronta – pjesma “Želim živjeti“, koju je snimio bend Emanuel u suradnji s Ninom Badrić, sestrama Husar, Shortyjem, sestrama Palić i Alanom Hržicom, predstavlja samo još jedan u nizu pokušaja u javnosti da se ženama ospori pravo na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu, pa čak i kada to rade u ritmu veselih nota. Stihovi poput “ja sam tvoja nerođena beba što ti je poslana ravno s neba”, “Božje čudo sam, drugo nisam” ostavljaju vrlo malo prostora za nagađanje što je pjesnik htio reći. U atmosferi trenutne ultradesne, neokonzervativne vlade kod koje je samo pitanje vremena kada će otvoreno krenuti u redefiniranje stečenih reproduktivnih prava, ovo im dođe kao himna koju će pjevušiti paralelno s odlučivanjem o tijelima i životima žena.
Na upit zašto je odučila sudjelovati u pjesmi, Marija Husar Rimac je Indexu rekla sljedeće: “Pjesma ima jako ohrabrujuću poruku za buduće majke koje se dvoume i ne znaju što učiniti. Jako mi je drago da sam sudjelovala u snimanju”. Husar Rimac pritom zaboravlja na jednu ključnu stvar – buduća majka koja se dvoumi vjerojatno se dvoumi s razlogom, a odluka koju treba donijeti je njena i samo njena, bez potrebe za ikakvim pritiskom izvana, ponajmanje dežurnih hrvatskih dužebrižnika/ica koji/e će pjesmu koristiti u propagande svrhe u nadolazećoj inicijativi 40 dana za život, kojoj je dana na slobodno korištenje. Ako nam je dosad padao mrak na oči svake godine prilikom prolaženja kraj bolnica, od ove godine će nam i krvariti uši.
Husar Rimac također dodaje “kako je osobno protiv pobačaja“, ali se o zakonskoj zabrani nije htjela izjašnjavati jer je to “osjetljiva tema” koju bi prepustila “državi i onima koji se time bave”. Da, slažemo se, osjetljiva tema – toliko osjetljiva da životi žena o njoj ovise, što protivnici i protivnice pobačaja nekako uvijek uspiju zaobići u svojim lamentacijama. Osoban stav prema pobačaju je upravo to – osoban, i ne bi trebao imati nikakvu težinu u odlučivanju o pristupu pobačaju za žene kojima je potreban iz bilo kojeg razloga. Isto tako, ne razumijem zašto je tako teško odijeliti vlastiti stav o pobačaju od zakonske regulative – ako si protiv pobačaja, nemoj ga napraviti, ali nemoj ni drugim ženama onemogućiti izbor koji sam/a ne bi donio/la.
Alan Hržica nije, kao ni njegova kolegica, iznio mišljenje o zakonskoj regulaciji pobačaja, već je istaknuo da je na njemu bilo “dati podršku majkama i očevima da rade djecu”. Odlično, dapače – ako to žele i za to imaju uvjete, što zagovornici/ce prava na pobačaj ponavljaju otkako je svijeta i vijeka. Stručno se uhvatio i demografije, pa je tako pojasnio kako je “natalitet u opadanju” i da “više šetamo pse nego djecu”. Ne čini mi se da je oporavak nataliteta tako jednostavno uvjetovan niti da psi zahtijevaju višedesetljetne egzistencijalne troškove za koje neki jednostavno nemaju mogućnosti, no što ja znam, to je samo moj stav.
Bitno je napomenuti da ova pjesma, kao ni javne, medijski eksponirane osobe koje u njoj sudjeluju nisu ništa novo niti originalno kada se radi o pokušajima neokonzervativaca/ki da nametnu svoj diskurs društvu – sjetimo se Blanke Vlašić koja je javno dala podršku homofobnom referendumu o definiciji braka, pri čemu nije bila jedina. Ovaj je primjer samo još jedan djelić koji se savršeno uklapa u mozaik vješte manipulacije konceptima i praksama civilnog društva i aktivnog građanstva – izgleda da su shvatili da im je potrebna drugačija retorika od agresivnih, otvorenih napada na ženska prava.
No, naravno da ovi koji pjevaju ništa ne nameću i “ne osuđuju nikoga”, kako je primijetila Husar Rimac. Isto kao što to ne radi ni Ladislav Ilčić koji samo brine za zdravlje civilnog društva, ne nameće ništa ni Željka Markić, koja samo štiti brak i obitelj. Oni samo žele pomoći kako god mogu, a ako usput magično nestanu prava pokojoj društvenoj skupini, to je samo dodatni plus.
