Ubojstva žena u Hrvatskoj: Kako sustav opetovano griješi u procjeni rizika

U posljednjih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj su se nažalost dogodila tri teška ubojstva žena. Sve tri žene bile su žrtve dugotrajnog nasilja od svojih muških partnera. Iako su evidentno napravljeni neki pomaci u zakonodavnom okviru, posebno od 2013. godine s ulaskom Hrvatske u EU, a statistike pokazuju trend pada prijava nasilja nad ženama od člana obitelji/bliske osobe, suočavamo se s brojnim poteškoćama u implementaciji zakonskih i sigurnosnih mjera, što i prečesto ima za posljedicu kazneno djelo ubojstva žena.

Europska unija traga za rješenjima koja bi osigurala veću zaštitu žena, no iako se donose preporuke, direktive, mjere, različite strategije i propisi, u Europi je stanje izuzetno zabrinjavajuće. Posljednje veliko istraživanje Agencije za fundamentalna ljudska prava EU–a (European Union Agency for Fundamental Rights – FRA) iz 2014. godine pokazalo je da je stupanj nasilja protiv žena u Europi u porastu, da je u prosjeku nakon 16. godine života 12 do 15 posto žena bilo ili jest žrtvom obiteljskog nasilja, dok sedam žena svaki dan umire od posljedica takvog nasilja.

Službeni izvještaji relevantnih institucija govore da Hrvatska bilježi trend smanjenja kaznenih djela ubojstava žena u obitelji tj. od strane bliskih osoba, kao i smanjenje broja prijava za nasilje u obitelji. Tako je u 2013. prijava bilo 16 500, 2014.- 14 900, a u prvoj polovici 2015. – 6 300. MUP navodi i kako prosječno imaju 35 prijava obiteljskog nasilja dnevno.

O uzrocima i razlozima smanjenog broja prijava nasilja u obitelji možemo samo spekulirati. Ne postoje istraživanja i podaci koji bi ih analizirali i dali pouzdane zaključke. Obiteljsko/partnersko nasilje iz privatne je sfere “izvučeno na svjetlo dana”, veća je prisutnost teme u medijima (premda u većini slučajeva neprimjereno obrađene) i možemo zaključiti kako su građanke i građani općenito bolje informirane/i. Također, danas na “verbalnoj” pa i na institucionalnoj (formalnoj) razini ne prihvaćamo nasilje u obitelji (čega recimo prije deset godina nije bilo, već se obiteljsko nasilje smatralo privatnim problemom). No, realno postoji očiti obrazac koji ukazuje na onu vrstu strukturalnog nasilja koje je prisutno i u drugim sferama društva, a to je nefunkcioniranje sustava koji bi trebao zaštiti građanke i građane – što se očituje u brojnim kršenjima propisanih zakona i mjera kao i u “provlačenju” počinitelja kaznenih djela (u ovom slučaju obiteljskih nasilnika) kroz sustav. Nasilnici su još uvijek neadekvatno (ne)kažnjeni, u praksi se i dalje izjednačava nasilnika i žrtvu, a žrtva često biva izložena dodatnoj traumi u sudskom postupku. U svakom slučaju, žrtve obiteljskog/partnerskog nasilja ne mogu se osloniti na sustav zaštite, što bez obzira na današnju prilično dobru zakonsku regulativu nedvojbeno šalje obeshrabrujuću poruku ženama koje želi izaći iz kruga nasilja i doslovno spasiti svoj život, a često i živote svoje djece. S obzirom na ubojstva žena i podatke u tekućoj godini, nije odgovorno iznositi tvrdnje o trendu smanjenja kaznenih djela ubojstava žena. Osim toga, s obzirom na općenito bolju informiranost javnosti s jedne strane, a nefunkcioniranje sustava zaštite s druge strane, trend smanjenja prijava obiteljskog/partnerskog nasilja, ukoliko ga ne prati i jasan trend smanjenja kaznenih djela nasilja, a posebno ubojstava žena, trebao bi zapravo zabrinjavati.

{slika}

Često “scenarij” izgleda ovako: žena prijavi (najčešće dugogodišnjeg) nasilnika koji je nasrnuo na nju, po dolasku policije, ukoliko se pokušala obraniti, bude privedena i završi u pritvoru zajedno s nasilnikom te bude podnešena prijava Županijskom državnom odvjetništvu protiv oboje. Posljedica je da ta žena vjerojatno neće ponovno prijaviti nasilnika policiji, ili se neće braniti što može imati kobnu posljedicu. Osim toga, to stvara pomutnju u statistikama, te ne možemo imati realan broj prijavljenih nasilnika, kao niti realan uvid u rodno motivirano nasilje, budući da nadležne institucije ne uviđaju ili ne žele uvidjeti prirodu tj. rodnu utemeljenost takvog nasilja i svojim postupanjem izjednačavaju nasilnika i žrtvu.

To je jedna od točaka u nedavno podnesenom Izvješću u sjeni UN-ovom Odboru, koja je uvedena u zaključne primjedbe s obzirom na zadnje periodičko Četvrto i Peto izvješće za RH prema članku 18. UN Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW).

Navest ću primjedbe iz poglavlja o ‘Nasilju nad ženama’ koje obuhvaćaju bitne probleme s kojima se suočavaju žrtve obiteljskog/partnerskog nasilja u Hrvatskoj:

“Odbor pozdravlja usvajanje Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te usvajanje Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2011. do 2016. godine. No, Odbor je i dalje zabrinut što je, općenito, zakonodavni i strateški okvir države stranke više usmjeren na održavanje cjelovitosti obitelji, nego na osiguravanje sigurnosti žrtava rodno utemeljenog obiteljskog nasilja nad ženama.”

Nadalje, osim odgode usvajanja Istambulske konvencije (o važnosti ove ratifikacije bit će riječi u nastavku teksta), Odbor, između ostaloga, navodi osobitu zabrinutost zbog:

–  prakse dvostrukih uhićenja (gore opisane),

– jaza odgovornosti, uslijed kojeg su žene prisiljene podnositi optužne prijedloge zbog nasilja u obitelji u okviru prekršajnog, a ne kaznenog prava, budući da Prekršajni zakon omogućava žurniju provedbu zaštitnih mjera po cijenu onemogućavanja oštrijih sankcija,

– isključivanja intimnih partnerskih veza i prošlih veza iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u slučajevima u kojima partneri i dalje predstavljaju prijetnju nasiljem u situacijama gdje partneri nisu živjeli zajedno, gdje su živjeli zajedno kraće od tri godine ili gdje nisu imali zajedničke djece,

– odgađanja zaštitnih mjera u slučajevima kad pretpostavljeni počinitelj nasilja u obitelji uloži žalbu na mjeru,

– nedavnog usvajanja manje stroge definicije silovanja kao kvalificiranog oblika spolnog odnošaja bez pristanka te posljedične smanjene težine kaznenog djela silovanja i s time povezanog blažeg kažnjavanja.

Svi ovi propusti ne samo da otežavaju zaštitu žena koje su žrtve nasilja od strane partnera/ice ili drugog nasilnika u obitelji, već nažalost često direktno utječu na ubojstva žena kao krajnji ishod. Žene i dalje uglavnom prijavljuju nasilnika nakon dugog niza godina zlostavljanja, i to onda kada je nasilje doista eskaliralo, što je najčešće popraćeno brutalnošću i prijetnjama smrću od strane nasilnika. Potpuno je jasno da bi mjere sigurnosne zaštite i fizičko uklanjanje počinitelja od žrtve trebale biti prioritet u samom postupku. No, bez obzira na regulativu, stalno iznova se u tom postupku čini niz pogrešaka od strane institucija (a dovoljna je i samo jedna) koje povećavaju rizik ubojstva. Policijskim rječnikom, opetovano se griješi u procjeni rizika.

{slika}

U skladu s tim i podsjećajući na svoju Opću preporuku br. 19 još iz 1992. godine, CEDAW Odbor je dao i preporuke i pozvao Hrvatsku da riješi navedene probleme – počevši od ratifikacije Istambulske konvencije, pa do zakonskih izmjena i dopuna, mjera predostrožnosti i osiguravanja adekvatnih sredstava za skloništa i podršku žrtvama rodno uvjetovanog nasilja.

Država je pojačala svijest o problemu nasilja nad ženama i nastoji donijeti i donosi primjerene i funkcionalne zakonske mjere, no snosi veliku odgovornost za krajnje teške zločine u stvarnim životima žena. U odgovorima Ureda za ravnopravnost spolova (URS) na dodatna pitanja CEDAW odbora, koja se odnose na strategije borbe protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj, Ured je dostavio tražene statističke podatke s dodatnim pojašnjenjima vezane uz tražene informacije o zastupljenosti rodno utemeljenog nasilja nad ženama. Iz ovih statističkih podataka vidi se ignoriranje primjedbe CEDAW odbora kako je zakonodavni i strateški okvir RH više usmjeren na održavanje cjelovitosti obitelji, nego na osiguravanje sigurnosti žrtava rodno utemeljenog obiteljskog nasilja nad ženama.

U odgovorima Ured navodi kako institucije države (MP, MSPM, DORH i MUP) prikupljaju podatke o nasilju u obitelji temeljem Pravilnika o sadržaju obvezne evidencije i izvješća, načinu prikupljanja, obrade i pohrane statističkih podataka iz područja primjene Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Prema Pravilniku, policija (MUP), državno odvjetništvo (DORH), sud i druga ovlaštena tijela, dužna su voditi evidenciju o počinjenim kaznenim djelima prema Zakonu i dostavljati ih nadležnom ministarstvu (Ministarstvu socijalne politike i mladih), a ministarstvo je dužno prikupljati, obraditi i pohraniti te podatke. U prva dva stavka je naznačeno da evidencija treba sadržavati podatke o spolu i dobi počinitelja i žrtve, rodbinskom ili drugom odnosu počinitelja i žrtve, maloljetnim osobama i osobama s invaliditetom.

Povodom prošlogodišnjeg obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja u obitelji* MUP je objavio sljedeće podatke vezane uz kazneno djelo ubojstva žena za 2013. i prvu polovicu 2014. godine:

2013. u Hrvatskoj je zabilježeno 41 ubojstvo i teško ubojstvo te 124 ubojstva i teških ubojstava u pokušaju. U odnosu na spol žrtve navedenih kaznenih djela, zabilježena je 21 žrtva ženskog spola kaznenog djela ubojstva i teških ubojstava, te 23 žrtve ženskog spola kaznenog djela pokušaja ubojstva i teških ubojstava. Od 41 počinjenog ubojstva, 15 ih je počinjeno među bliskim osobama (što je 36,6 posto od ukupnog broja ubojstava, dok je taj udio 2012. godine bio 52,9 posto). Jedanaest (11) od 15 ubijenih bliskih osoba su žene. Što se tiče odnosa prema žrtvi: u četiri slučaja suprug je ubio suprugu, u tri slučaja brat brata, u po dva slučaja sin je usmrtio majku te izvanbračni suprug suprugu, a u po jednom slučaju bivši izvanbračni suprug supružnicu, sin oca, majka kći, unuk baku. Od ukupno 124 ubojstva u pokušaju, počinjena su 32 među bliskim osobama (udio od 25,8 posto, dok je tijekom 2012. godine taj udio iznosio 34 posto), od toga je žrtava  ženskog spola bilo 12.

U prvih šest mjeseci 2014. evidentirano je 9 ubojstava i teških ubojstava te 55 pokušaja, a s obzirom na spol 5 žrtava ubojstava su žene, dok ih je 11 oštećeno kaznenim djelom pokušaja ubojstva. Među bliskim osobama počinjeno je 4 od ukupno 9 ubojstava, odnosno 44,4 posto od ukupnog broja ubojstava počinjeno je u obitelji. S obzirom na spol, 3 oštećene osobe su žene. Od ukupnog broja pokušaja ubojstava u istom razdoblju, 16 ih je počinjeno među bliskim osobama, odnosno 29 posto, a oštećeno je 7 osoba ženskog spola.**  

Prema izvještaju CEDAW odbora, a i prema iskustvu istraživanja ove teme, očito je da se  statistika o rodno uvjetovanom nasilju nad ženama u Hrvatskoj ne vodi na adekvatan način. Ukoliko MUP i ove godine ne objavi objedinjene podatke povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja u obitelji, nećemo imati relevantne podatke koji uključuju one varijable koje su bitne za bilo kakvu analizu, pa prema tome i za strategije borbe. Iz gore navedenih statističkih podataka možemo vidjeti jedino korelaciju počinitelja i žrtve (definirano kao bliski odnos) u odnosu na spol žrtve. 2013. godine Hrvatska je postala članica Europske mreže protiv nasilja WAVE (Women Against Violence Europe), koja je objavila izvještaj sa smjernicama za unapređenje prikupljanja podataka o rodno zasnovanom nasilju protiv žena u EU (Guidance report for improvement of data on gender-based violence against women in the European Union). Kao što smo već napomenule, Hrvatska još nije ratificirala najvažniji europski dokument Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja (Lisabonska konvencija, 2011.), koja između ostalog nalaže prikupljanje organiziranih relevantnih statističkih podataka o svim vrstama nasilja. Između ostalog, zahtijeva upravo one minimalne podatke koji našim statistikama nedostaju i/ili ih nemamo objedinjene stoga što ih ne prikupljamo na sustavan i organiziran način (spol i starost počinitelja, vrsta nasilja i odnos počinitelja i žrtve). Jedine relevantne podatke o spolu počinitelja možemo iščitati iz opširnog statističkog izvješća o počiniteljima kaznenih djela Državnog zavoda za statistiku RH (zadnji objavljeni izvještaj je iz 2013. tako da ne obuhvaća sve varijable koje su ušle u najnoviju verziju Kaznenog zakona). U tom smislu, možda su relevantniji podaci koji se odnose na kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji:  kazneno je prijavljeno 130 muškaraca i 11 žena, 50 osoba je proglašeno krivima, te bilježimo 47 obustava kaznenog postupka, 19 odbijajućih i 19 oslobađajućih presuda (podatak o spolu po tipu presude ne postoji). Imamo doduše skupnu statistiku o kaznenim djelima protiv života i tijela koja dovodi u korelaciju spol počinitelja i tip presude, no nije razrađena po vrsti kaznenog djela.

Osim spomenutog CEDAW Odbora, kojemu Hrvatska podnosi izvješće kao potpisnica Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, što svakako predstavlja važnu regulatornu mjeru, možda je i važnija uloga Europskog suda za ljudska prava. Od dosadašnje 53 presude protiv RH u kaznenim predmetima, zbog propusta institucija RH odnosno kršenja konvencijskih standarda u slučajevima obiteljskog/partnerskog nasilja do sada je dobiveno šest tužbi.

{slika}

Kao potpisnica Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Hrvatska je dužna uvažiti presude Europskog suda za ljudska prava te ima obvezu izbjegavati ponavljanje povreda i grešaka učinjenih kroz sudsku praksu i u skladu s tim presudama regulirati domaće  zakonodavstvo. Drugim riječima, Konvencija i interpretacija njenih odredbi kroz presude dio su našeg pravnog poretka, a institucije države dužne su osigurati zaštitu prava definiranih Konvencijom. Čak i kad ne postoji adekvatna mjera u domaćem sustavu, hrvatski sudovi su dužni neposredno primijeniti odredbu iz Konvencije ili sentenciju iz presude Europskog suda.

Na temelju presude Europskog suda u slučaju Tomašić i dr. protiv Hrvatske (presuda je iz 2009.) možemo vidjeti u čemu su hrvatske institucije griješile u ovom slučaju, odnosno kako i zašto snose odgovornost u kaznenom djelu, budući da su njihovi propusti izravno doveli do ubojstva žene i djeteta. Tužbu je podnijela obitelj ubijene M.T. i njezine kćeri V.T. koje je u kolovozu 2006. ubio bivši izvanbračni suprug M.M. Verbalne prijetnje nasilnika trajale su od samog početka njihova suživota, nakon rođenja djeteta, zbog čega je iselio iz zajedničke kuće. U siječnju 2006., Centar za socijalnu skrb podnio je prijavu policiji navodeći da je M.M. u njihovom prisustvu u Centru tvrdio kako ima bombu kojom će usmrtiti svoju suprugu i dijete. Nekoliko dana poslije i M.T. je podnijela prijavu zbog prijetnji smrću bacanjem bombe. Protiv M.M.-a je pokrenut kazneni postupak i određen pritvor.Prema psihijatrijskom mišljenju M.M. je patio “od dubokog poremećaja osobnosti, te se procjenjuje da postoji velika vjerojatnost da će ponoviti isto ili slično kazneno djelo”. M.M. je bio osuđen na pet mjeseci zatvora te sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja tijekom zatvorske kazne, a po potrebi, i nakon njezina isteka. Okrivljenik je podnio žalbu, a Žalbeni sud je trajanje sigurnosne mjere skratio na dužinu zatvorske kazne. Kad je odluka o sigurnosnoj mjeri postala pravomoćna, M.M. je u pritvoru proveo već gotovo tri mjeseca te je iz zatvora pušten dva mjeseca nakon toga, 3. srpnja 2006. Nije bila primijenjena mjera psihijatrijskog liječenja, nije učinjena procjena njegova stanja, niti je procijenjeno koliki je rizik da će na slobodi ostvariti svoje prijetnje. To se nažalost dogodilo 15. kolovoza 2006. kada je ustrijelio M.T., njihovu kćer i sebe.

Čl. 2 Konvencije koji se odnosi na pravo na život i “nalaže državi da poduzme odgovarajuće mjere kako bi zaštitila živote osoba pod njezinom jurisdikcijom… što uključuje donošenje djelotvornih kazneno-pravnih odredaba, koje će odvraćati od počinjenja kaznenih djela protiv osobe popraćenih mehanizmima za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih odredbi.” U slučaju Tomašić utvrđeno je upravo ovo kršenje pozitivne obveze, što znači da je Europski sud za ljudska prava utvrdio da su domaće vlasti nedvojbeno znale da su prijetnje oduzimanjem života (u ovom slučaju supruge i kćeri) ozbiljne, te da “nisu poduzele sve potrebne i razumne mjere u okolnostima ovog predmeta da zaštite živote“. Sud je naglasio kako nije ključno je li propust preventivnog djelovanja rezultat namjere ili nemara. Ključno načelo je predvidljivost događaja i razumnost preventivnih mjera koje u ovom slučaju državni organi nisu uopće poduzeli.

Ova presuda je bila važna jer je detaljno navela propuste institucija, što je utjecalo na revidiranje i usklađivanje Kaznenog zakona i relevantnih mjera i protokola, ali i na izmjene i dopune Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, o čemu će biti više riječi u nastavku.