Ubojstva žena zato što su žene – organizirana, poticana, dopuštena i nekažnjena

“How much of this truth can I bear to see

  and still live unblinded?”

                                               — Audre Lorde, 1981.

Povijest nasilja nad ženama, uključujući i ubojstva žena, stara je koliko i sama civilizacija. O ubojstvima žena u današnje vrijeme nemoguće je razmišljati, a da se ne osvrnemo na historiografski iscrpno zabilježen najveći genocid nad ženama – progon i pokolj vještica. Danas znamo da su vješticama bile proglašavane iscjeliteljice, žene koje su se na bilo koji način opirale muškim autoritetima, neželjene supruge i ljubavnice, nepoželjne kćeri i starice ili naprosto one koje su se usudjele živjeti same. Žene su ubijane zato što su njihova znanja predstavljala moć koja je prijetila muškarcima i ugrožavala Crkvu. Ubijane su javno. Njihova pogubljenja imala su formu spektakla za javnost kao ispunjenja muških fantazija i upozorenja drugim ženama. Danas znamo i da se taj genocid nije događao samo u “mračnom krvavom Srednjem vijeku”, već da je diljem današnjeg tzv. razvijenog  zapadnog svijeta trajao mnogo duže. Stoljećima je, dakle, cijena ženskog otpora bila smrt. Povijesni izvori potkrepljuju organizirani progon vještica u Europi i Novom svijetu od 14. do kasnog 17. stoljeća, a vrhunac je imao u doba koje nazivamo humanizmom, renesansom i prosvjetiteljstvom.

Poznata talijansko-američka marksistička feministkinja Silvia Federici, u svojoj knjizi  Caliban and the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation (New York, 2004.). (a dostupna nam je besplatno online i u srpskom prijevodu Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija) kaže: “Lov na vještice je bio rat protiv žena, i nema zapisa o organiziranom otporu muškaraca ovom progonu. To je bio prvi zajednički teren u politici novih europskih nacionalnih država, prvi primjer europskog ujedinjavanja nakon raskola izazvanog reformacijom”.

U tri stoljeća, Crkva je u suradnji s državama muškaraca (jer žene tada nisu bile građanke) u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Irskoj, Walesu, Škotskoj i Americi, ubila devet milijuna žena. Ubojstvima su prethodila također organizirana, nevjerojatno okrutna mučenja koja su uključivala i seksualni sadizam. Brojne feministkinje drugog vala bavile su se “lovom na vještice” kao temom redefiniranja povijesti (herstory) i smještanja opresije nad ženama u politički kontekst mizoginije (koju je Adrienn Rich definirala kao “institucionalnu mržnju i neprijateljstvo prema ženama”).

***

Izvještaj Mreže “Žene protiv nasilja” u Srbiji 2014. godine – o kojemu smo pisale u drugom dijelu ove serije članaka – “razmatra samo ubojstva žena koja su se dogodila u obiteljskom/partnerskom kontekstu gdje je muški počinitelj u bliskom odnosu s punoljetnom ženom koju je ubio”. Autorice izvještaja kažu da je njihovo istraživanje pokazalo da situacija s ubojstvima žena u Srbiji u velikoj mjeri prati trendove u drugim zemljama i to imajući u vidu da veliki udio u ukupnom broju femicida čine oni počinjeni od strane partnera/supruga ili druge muške bliske osobe.

Drugi oblici femicida koji su rasprostranjeni diljem svijeta, a neki od njih i na našem području su: infanticid djevojčica i feticid ženskih beba ; mučenje i mizogino iživljavajuće ubojstvo žena; ubojstva djevojčica i žena “iz časti” ; ciljano ubojstvo žena i djevojčica u konstekstu ratnih konflikta ; ubojstva zbog miraza ; ubojstva žena i djevojčica zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ; rasno uvjetovana ubojstva žena i djevojčica ; ubojstva proglašenih “vještica” ; ubojstva seksualnih radnica i drugi femicidi povezani sa kriminalom, drogom, trgovinom ljudima i posjedovanjem oružja.*

Feministkinje u Srbiji ubojstva žena zato što su žene nazivaju femicidom. To proizlazi iz feminističke tradicije u Srbiji (a s obzirom na donedavnu zajedničku prošlost i iskustvo odnosi se i na feminističku tradiciju u Hrvatskoj), koja dosljedno izbjegava imenovanje nasilja nad ženama/protiv žena eufemizmima, inzistirajući na preciznosti terminologije koja jasno daje sliku o čemu se tu radi. Tako se kritiziraju termini ‘obiteljsko nasilje’  i ‘rodno uvjetovano nasilje’ nad ženama, koji “zamućuju” stvarnost. U skladu s tim, koriste i termin ‘femicid’, a ne rodno zasnovano/uvjetovano/motivirano ubojstvo. U intervjuu za Zarez 2007. godine, jedna od utemeljiteljica feminističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji Lepa Mladenović kaže: “U inicijalnim fazama, kad aktivizam tek počinje mijenjati stanje u državi, uvijek ima tenzija, dilema i diskusija o tome kako što nazvati. Europski ženski lobi, međunarodna institucija za ženska prava, stalno insistira na jeziku. Važno je da nasilje nad ženama ne zovemo na primjer rodno zasnovanim nasiljem jer je to eufemizam, zamućivanje onoga o čemu se ustvari radi. Dosta nam je takvih eufemizama, oni su u svojoj osnovi fašistički”.

Termin ‘femicid’ je počeo ulaziti u širu upotrebu sredinom 1970-ih, nakon što ga je Diana Russell upotrijebila 1976. na Međunarodnom tribunalu za zločine nad ženama u Bruxellesu, kada je govorila o seksualnoj politici koja stoji iza ubojstava žena. 1990. Diana Russell i Jane Caputi objavile su članak “Femicide: Speaking the unspeakable” (“Femicid: Govoreći neizrecivo”) u kojemu je femicid prvi put definiran kao “ubijanje žena od strane muškaraca iz mržnje, prezira, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama (women), odnosno seksizma”. Početkom 1980-ih Russell je provela istraživanje za svoju knjigu “Rape in marriage” (“Silovanje u braku” – 1982.), koje je uključivalo izravne intervjue s 930 žena starijih od 18 godina koje su živjele u San Franciscu. 22 posto silovanih supruga je reklo da su im muževi prijetili smrću, mada im to pitanje nije bilo izravno upućeno. Russell je analizom svojih nalaza došla do projekcije prema kojoj je na svakih milijun žena njih gotovo 20 000 u opasnosti da ih ubije suprug ili bivši suprug.

{slika}

Istražujući za knjigu Femicide in Global Perspective (2001.), Russel i koautorica Roberta Harmes otkrile su da je riječ ‘femicid’ u Britaniji prvi put bila upotrebljena još 1801. u publikaciji  Satirical Review of London at the Commencement of the Nineteenth Century kao termin koji označava ubijanje žena, a 3. izdanje  The Oxford English Dictionary (1989.) sadrži istu definiciju femicida koja se pojavila 1848. u Whartonovom Law Dictionary (Pravnom rječniku), gdje navodi da se radi o kaznenom djelu. U spomenutoj knjizi iz 2001., autorice su promijenile definiciju femicida koristeći riječ ‘females’ umjesto ‘women’, a ‘males’ umjesto ‘men’ (“the killing of females by males because they are female”), kako bi definicija pokrila sve manifestacije ubojstava osoba ženskog roda – budući da su djevojčice i ženske bebe također žrtve femicida, a isto tako dječaci, a ne samo odrasli muškarci, su počinitelji femicida. Russell se bavi ubojstvima žena iz globalne feminističke perspektive već 40 godina, te istražuje i piše i danas zalažući za korištenje termina ‘femicid’ u pravnom sustavu i koristeći gore objašnjenu definiciju. Smatra, da je termin ‘femicid’ dovoljno jasan i da ga time izdvaja iz kategorije ‘ubojstava kao takvih’, a kako bi se učinila distinkcija prema ubojstvima žena u kojima je rod ireleventan, ta ubojstva žena naziva ne-femicidalnim (non-femicidal) na taj način dodatno podvlačeći značenje/definiciju femicida. Postoji i oblik femicida (ubojstva žena zato što su žene) u kojemu su počiniteljice žene (npr. u nekim tradicionalnom praksama počiniteljice femicida zbog nedostatnog miraza mladenke su žene – najčešće svekrve). Takva ubojstva Russel naziva “female-on-female murders“. 

Što se tiče tipologije femicida, danas većina autora/ica navodi podjelu koja se zasniva na odnosu počinitelja i njihovih žrtava: 1) femicid od strane intimnog partnera (supruzi, bivši supruzi, ljubavnici/seksualni partneri, bivši ljubavnici/seksualni partneri, sadašnji i bivši ‘dečki’); 2) obiteljski femicidi (počinitelji su očevi/poočimi, braća/pobraća/polubraća, ujaci, stričevi (u krvnom srodstvu ili ne), djedovi, svekri, zetovi, šurjaci…) ; 3) femicidi od strane drugih počinitelja koje žrtva poznaje (obiteljski prijatelji, kolege, poznanici/prijatelji, muški “autoriteti” kao što su učiteljim profesori, svećenici, treneri, nadređeni u psolovnom okruženju…) ;  4) femicidi od strane osoba koje žrtva ne poznaje.

Russel navodi još neke vrste/kategorije femicida koje se koriste i u zakonodavstvu, a koje uključuju motiv femicida: masovni femicidi, serijski femicidi, femicidi kojima prethodi silovanje, rasistički femicidi, femicidi na “spoju”,  femicidi seksualnih radnica, femicidi “iz časti”, lezbofobični femicidi, femicidi povezani s incestom… Mnoge ove kategorije se međusobno poklapaju pa se tako i opisuju: npr. rasistički femicid transrodne seksualne radnice kojemu je prethodilo silovanje. 

Pojam femicida uključuje i prikrivene oblike ubijanja žena kada smrt žene na neki način dopuštaju mizogini stavovi i/ili društvene institucije. Na primjer, u društvima u kojima nije prepoznato pravo žene na izbor majčinstva ili ne, tisuće žena umire svake godine od posljedica nelegalnih pobačaja. Neki drugi oblici prikrivenog femicida su: smrt uzrokovana nepotrebnim operativnim zahvatima kao što su histeroktomija i genitalno sakaćenje, eksperimentiranje sa ženskim tijelom kao što su nedovoljno provjerene ili netestirane metode kontracepcije, opasne bračne prakse kao npr. kada je mlada žena prisiljena na brak sa mnogo starijim muškarcem i prisilnog spolnog snošaja; zanemarivanje (fizičko, zdravstveno) ženske djece, bolest i glad u siromašnim zemljama…

Svi spomenuti oblici femicida i danas su prisutni diljem svijeta. Tako npr. u nekim zemljama Afrike, Azije i Pacifika još uvijek postoji “lov na vještice“, a žene i djevojčice koje su optužene za vještičarenje su podvrgnute egzorcizmu, javnom zlostavljanju, a često i nasilnim ubojstvima. Npr. u Gani postoje “kampovi za vještice” u koje se prisilno odvode uglavnom starije žene i udovice, a u Indiji se obavlja ritualno spaljivanje udovica – sati. U mnogim dijelovima svijeta postoji praksa tzv. “ubojstava u ime časti” za koje je karakterističan izrazito visok stupanj nekažnjavanja. Ta ubojstva često ostanu neprijavljena i nedokumentirana, a procjena je da oko 5000 žena godišnje ubiju članovi njihovih obitelji “u ime časti”. “Ukaljana čast” uključuje: preljub, predbračni seks, predbračna trudnoća, samostalan izbor partnera, način oblačenja i/ili ponašanja, kontakte s muškarcima izvan obitelji itd. U nekim je državama zabilježen i velik broj samoubojstava zbog časti, gdje se žrtve primoralo da se same ubiju kako bi oprale navodnu ljagu s obiteljskog imena. Zapadni mediji stvaraju sliku kako je ova vrsta femicida vezana isključivo uz Islam, što nije točno. Tako se npr. u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj sudilo ženama “u ime časti”, a ubojstvo je bilo opravdano u talijanskom zakonu sve do 1980., kada je službeno uklonjen pod pritiskom feminističke kampanje.

U intervjuu koji je objavljen na ovom portalu, aktivistkinja i feministkinja Rita Banerji govori o genocidu nad ženama u Indiji (rodno uvjetovanim pobačajima, ubojstvima radi miraza, ritualnim ubojstvima udovica, napadima kiselinom i ubojstvima djevojčica do 15 godina starosti, kao i smrtnošću pri porodu) i kampanji koju je pokrenula “50 Million Missing“. Osim ubojstava “u ime časti” u nekim dijelovima južne Azije česta su i ubojstva zbog miraza, a odnose se na ubojstva mladih, udanih žena i na samoubojstva zbog konstantnog maltretiranja zbog miraza od strane mladoženjine obitelji. Počiniteljice tih ubojstava su često svekrve, a ubojstva se predstavljaju kao nesretni slučajevi.

Poseban oblik femicida su ubojstva žena u kontekstu rata/oružanih sukoba/kriza. Nasilje nad ženama se često koristi kao ratno oružje, s ciljem da se kazne i dehumaniziraju djevojčice i žene i tako naškodi neprijateljskim zajednicama, ali i zbog toga što to ratna situacija dopušta, a počinitelji se ne boje kažnjavanja s obzirom da rodna neravnopravnost i nasilje, pa time i rodno uvjetovano nasilje, postaju izraženiji u vrijeme konflikata i kriza. U ovaj oblik femicida ubrajamo i ubojstva izvjestiteljica s ratnih područja i aktivistkinja koje se suprotstavljaju ratnim opresijama koja su češća nego kada su u pitanju njihovi muški kolege, kako od strane njihovih institucija tako i od neprijateljske strane u sukobu. Postoji još jedan podoblik nasilja, a to je nasilje nad ženama koje su pripadnice vojnih snaga, koje ponekad završi ubojstvom žene od strane njihovih sudrugova – vojnika, ili nadređenih vojnih osoba. Ta ubojstva se ne događaju samo u ratnim, već i u mirnodopskim uvjetima, a posebno u raznim kriznim situacijama.

Rasprostranjen oblik femicida su i ubojstva ženske djece po rođenju koja su prakticirana kroz povijest na svim kontinentima i u različitim sredinama. Uz to je vezana i praksa selektivnih pobačaja ženske djece (feticid). Procjenjuje se da se u Indiji godišnje izvrši oko milijun pobačaja ženskih fetusa, a da je nesklad između rođenih dječaka i djevojčica toliki, da prema procjenama u Indiji nedostaje oko 100 milijuna žena. Osim toga, mortalitet djevojčica do 5. godine je za 21 posto viši od mortaliteta dječaka iste dobi uslijed nasilja, izgladnjivanja i zdravstvenog zanemarivanja. Na Balkanu su selektivni pobačaji ženske djece i danas prisutni u Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori i nekim regijama Makedonije kao posljedica tradicionalnog razmišljanja koje favorizira dječake, te su žene su pod snažnim pritiskom da rode muškog nasljednika pod svaku cijenu.

Globalno, izuzetno zabrinjavajući je porast ubojstva aboridžinskih i domorodačkih žena i djevojčica. Nasilje nad ovim ženama dio je globalne društvene, kulturne, ekonomske i političke marginalizacije zajedno s negativnom naslijeđem kolonijalizma i rasističkim politikama. Primjerice, domorodačke žene u Srednjoj Americi prisiljene su na migracije i rade jako slabo plaćene poslove u teškim uvjetima. Višestruka diskriminacija (etnička, rasna, rodna, klasna) kojoj su izložene kulminira nasiljem, a institucije ih ne štite.*Isto tako, aboridžinske žene u Australiji i Kanadi su u mnogo većem riziku bego bjelkinje da budu žrtve nasilja i femicida. Rijetko prijavljuju nasilje zbog stavova dominantne bijele zajednice prema aboridžinskim zajednicama.

Tek u novije vrijeme više se govori nasilju i ubojstvima koja su motivirana mržnjom i predrasudama na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Posebno osjetljiva skupina su transrodne žene. U SAD-u aktivisti/kinje za prava trans* osoba već godinama upozoravaju na epidemiju ubojstava transrodnih žena. U prvoj polovici godine, u SAD-u je zabilježeno 20 prijavljenih ubojstava transrodnih žena. No, nije moguće znati točan broj ovih ubojstava, a aktivisti/kinje upozoravaju kako se broj ubojstava motiviranih transfobijom rapidno povećava te da su velika većina žrtava crne transrodne žene. 

U Meksiku i državama Srednje Amerike, rastući fenomen bandi, organiziranog kriminala, trgovine drogom, trgovine ljudima, masovne migracije i prodaja oružja rezultiraju sve većim postotkom ubijenih žena. Primjerice u Guatemali je tijekom 2004. godine broj ubijenih žena porastao za 114 posto, u Salvadoru 2006. za 111 posto, u Hondurasu 2007. – 166 posto. Pandemijski porast femicida zabilježen je i u Meksiku. Prema National Citizen Femicide Observatory, koaliciji 43 organizacije u Meksiko je svakoga dana ubijeno šest žena. U 2012. i 2013. evidentirali su 3892 femicida od koji su institucije vlasti istražile samo 24 posto.

Diane Russell danas kaže kako je njen rad na temi femicida uvijek imao namjeru mobilizirati feministe/kinje i pokrenuti kampanje koje bi podizale svijest o ovim mizoginim zločinima i radile pritisak na institucije vlasti da doista kažnjava počinitelje femicida, između ostalog dužim zatvorskim kaznama, nego počinitelje ne-femicidalnih ubojstava. Što se tiče samog termina femicida, danas je rasprostranjen diljem Latinske Amerike. Posljednjih godina smo pratili/e kako države Latinske Amerike uvode zakone koji definiraju i kažnjavaju femicid kao specifičan zločin/kazneno djelo. Posljednja i 16. u nizu je bila Kolumbija s dosad najvećom predviđenom zatvorskom kaznom za počinitelja femicida – od 20 do 50 godina.*Russell se zalaže i za prepoznavanje AIDS-a kao oblika masovnog femicida s obzirom da je muški seksizam direktan uzrok oboljevanja žena od AIDS-a, te smatra kako muškarci koji namjerno prenose bolest ženama i djeci moraju biti kažnjeni kao počinitelji femicida. Njezine analize se odnose na Južnu Afriku u kojoj je AIDS najrasprostranjeniji. Sjeverna Amerika, Australija i Novi Zeland, koji prema izvještajima također bilježe rapidan porast svih oblika femicida, još uvijek se nisu dovoljno ozbiljno uhvatili u koštac s ovim rastućim i zabrinjavajućim problemom.

{slika}

Russell također predlaže neke osnovne prioritete u adresiranju i istraživanju femicida: istražiti konkretan odnos femicidalnih i ne-femicidalnih ubojstava u svrhu poboljšavanja i korištenja statističkih podataka; prikupljati svjedočanstva žrtava pokušanih femicida, izvještaje o femicidu i saznanja prijatelja, obitelji i sl. o pojedinim slučajevima; mobilizirati feminističke organizacije u borbi protiv femicida, posebno protiv najekstremnijih oblika femicida i onih oblika koje feminističke organizacije još uvijek zanemaruju; istražiti femicidalnu pornografiju i druge medijske forme koje prikazuju i promiču nasilje nad ženama i femicid.

U dokumentu “Understanding and adressing violence against women” Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Pan American Health Organization dali su preporuke za najbolji pristup u borbi protiv femicida: pojačati nadzor i praćenje femicida i partnerskog nasilja; educirati i senzibilizirati medicinsko osoblje; educirati i senzibilizirati policiju; povećati prevenciju i poboljšati intervenciju u slučajevima prijavljenog nasilja; reducirati posjedovanje oružja i postrožiti zakone o oružju; poboljšati istraživanja svih oblika femicida.

Unatoč istraživanjima, preporukama, deklaracijama i rezolucijama, svjedočimo porastu ubojstava žena zato što su žene diljem svijeta. Najveću frustraciju predstavlja činjenica da je femicid i dalje prihvaćen, toleriran i opravdavan – kao posljedica snažne kulture nasilja i svih njegovihoblika na globalnoj i lokalnoj razini. Ujedinjeni narodi još uvije nisu usvojili rezoluciju koja bi izravno prepoznala i navela rodno zasnovano ubijanje žena odnosno femicid. Tu negdje, ukorak s Ujedinjenim narodima, idu i politike i dokumenti Europske unije, koja također još nije našla dobru strategiju borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući i femicid. U Europskom parlementu trenutno je u proceduri Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o sve učestalijoj pojavi ubojstva žena (femicida) u Italiji  koji je prošle godine podnijela talijanska zastupnica Mara Bizzotto.* U Prijedlogu se traži od Komisije da pokrene kampanju za podizanje razine osviještenosti o pojavu ubojstva žena i za njenu stigmatizaciju te da donese mjere kojima će se zajamčiti veća zaštita žena od svih oblika nasilja. Sa zanimanjem čekamo reakciju Europske komisije na ovaj prijedlog.

U međuvremenu u Hrvatskoj (navodim samo neke goruće probleme odnosno prioritete u borbi protiv nasilja nad ženama, a posebno femicida):

–  još uvijek čekamo ratifikaciju Istanbulske konvencije koja bi nas obavezala na provođenje mjera donešenih na razini EU-a;

– još uvijek je teško doći i do osnovnih podataka koji uključuju osnovne varijable koje se odnose na femicid, a kamoli da uključuju sve one relevantne varijable koje proizlaze iz tipologije femicida;

– još uvijek nitko ne prati femicid kao specifično kazneno djelo niti u nevladinom sektoru;

– još uvijek nemamo obavezan Građanski i zdravstveni/spolni odgoj i obrazovanje u hrvatskim školama, ali zato imamo Vatikanske ugovore i vjeronauk…