Neki dan su me nazvali iz Promocije plus. Budući da uvijek rado odgovaram na ankete o društvenim i političkim temama, rado sam odvojio nekoliko minuta. Nakon pitanja o izborima, strankama i institucijama RH, ispitivačica me pitala o tome što mislim koja je najvažnija tema mjeseca. Nakon toga me pitala što mislim zašto je došlo do velikog izbjegličkog vala u Europu.
Moram napomenuti da nigdje nisam vidio rezultate na ovo pitanje o uzroku izbjegličkog vala. Sjećam se da su mi bili ponuđeni odgovori poput ‘političke krize, ratovi’, ‘ISIS’, ‘loša vanjska politika SAD-a’. Kao da postoji neka prevelika razlika između njih. Šteta što nema rezultata odgovora na to pitanje. Bilo bi zanimljivo vidjeti jesu li ljudi koji dijele po Facebooku da je za sve kriv Zapad i dalje u manjini. Sudeći po neobjavljivanju rezultata, pretpostavljam da nisu.
Rezultati ove ankete su pokazali da je hrvatskim građanima i građankama u posljednjih mjesec dana najvažniji događaj bio izbjeglički val na jugu i jugoistoku Europe. I, iako i sam smatram da se radi o veoma važnoj temi, dojma sam da se na primjeru Hrvatske ova tema previše ‘pumpa’. Pretpostavljam da se radi o stvaranju zanimljivog društvenog diskursa pred parlamentarne izbore. Vjerojatno su se brojne hrvatske stranke i političari/ke zaželjeli/e ovakve teme. Godinama smo gledali/e kako, primjerice, neofašističke stranke Europe nižu uspjehe na nacionalnim i europskim izborima upravo na temelju ove teme pa bi i naši/e sad popili/e vode s tog izvora.
Da razloga za toliku paniku i za toliko medijsko razvlačenje tih ljudi teških sudbina (u Hrvatskoj) nema, govore brojke. U Hrvatskoj je od 2004. do 2014. azil zatražilo 4.770 osoba. Status azila ili supsidijarne zaštite je dobilo njih samo 133. Znači, kvota od 1.064 izbjeglice koje bismo sada trebali primiti nije neki big deal. A pogotovo nije big deal kad se uzme u obzir da se radi o 0.89 posto ukupnih izbjeglica koje se trenutno nalaze u Italiji, Grčkoj i Mađarskoj.
Zato kažem da se ova tema ‘pumpa’ u smislu unutarpolitičkog pitanja. Smatram poprilično blesavim da će se u predizbornim debatama lomiti koplja na ovom pitanju, ali možda su se već i naši/e političari/ke umorili/e s ustašama i partizanima. Sada će ta dva izraza moći zamijeniti samo jednim- izbjeglicama. Blago izbjeglicama, vjerojatno će zbog hrvatskih političara/ki štucati i za sedamdeset godina.
Čak se i ORaH javio s ozbiljnim pismom Vladi. Toliko ozbiljnim da je otvoreno, odnosno, populističko. Sigurnosna pitanja su važna, ali otvoreno govoriti stvari poput ‘Surađuju li hrvatske obavještajne službe sa službama drugih država kako bi na efikasan način spriječile infiltraciju terorista ubačenih među izbjeglice?’ i ‘Na koji način Vlada planira osigurati sigurnost hrvatskim građanima i spriječiti moguće terorističke činove?’ znači u startu suditi većini ljudi koji se, vidi čuda, samo nadaju spasu života. Mirela Holy očito u trenutku kada pada ispod izbornog praga (provjeri rezultate ankete s početka članka) ide malo zagrabiti i u desno orijentirano biračko tijelo. Teroristi, teroristi, teroristi. Iako nismo baš zadnjih dana slušali o tome kako Big Ben i Eiffelov toranj lete u zrak, Holy zna da će nešto u Hrvatskoj odletjeti. Možda bolje da je pitala ima li Vlada plan kako zaštititi azilante od Hrvata. Za takve vrste napada imamo neke empirijske dokaze.
U skladu s tim pitanjem su se na društvenim mrežama uskoro počele pojavljivati fotografije muškaraca izbjeglica uz neizbježne tvrdnje kako nas mediji bacaju u zabludu kad nam govore da primamo djecu, žene i starce. Čak i ako osoba koja je postavila status pokušava zadržati dozu odmjerenosti, bez spominjanja terorizma, pravo se lice mišljenja o tim muškarcima pokaže u šovinističkim komentarima gdje se riječi gotovo više i ne biraju.
Te mlade muškarce se stavlja pred sud: ili umri u ratu kod kuće, ili dođi u Europu i budi smatran teroristom. Nitko ne uzima u obzir da ti muškarci možda ne žele voditi tuđe ratove. Jer, iako se možda vode u njihovim dvorištima, to njihovi ratovi nisu.
Osobe koje si daju za pravo suditi tim muškarcima rade to u skladu s društveno iskonstruiranom ulogom muškarca. Oni jasno i glasno govore: muškarac ne smije imati zdrav razum, pravi muškarac mora uzeti pušku u ruke i, ako treba, poginuti.
Stvar je u tome da, kad izbjeglice dolaze u Europu, Facebook je gotovo jedinstven – to je zbog ratova i nesigurnosti koji je uzrokovala zla Amerika. I nitko oko tog ne spori.
Ali, kad među izbjeglicama ima mladih muškaraca, Facebook je ponovno gotovo jedinstven – infiltracija terorista, to nisu izbjeglice, nego migranti, trebali su se ostati boriti.
A za koga da se bore i gube život? Za Ameriku? Za ISIS? Za Assada? Za Rusiju?
Ali, vratimo se na početak. Znate li što znači spajanje obitelji? Deutsche Welle je, primjerice, prošle godine ispričao priče trojice muškaraca iz Iraka i Sirije. DW ističe: “mnogi mladi muškarci iz Sirije i Iraka kao prvi iz svojih obitelji stižu u inozemstvo – to je često i pitanje financija. Naime, putovanje do Europe je vrlo skupo. U slučaju dobivanja prava na azil, oni tada mogu predati zahtjev za dolazak i boravak i drugih članova obitelji”. Ovdje se radi o primjeru Njemačke. Primjer Ujedinjenog Kraljevstva govori da je 2014. (prije ovog ‘velikog izbjegličkog vala’), postotak muškaraca među osobama koje traže azil iznosio 73 posto.
Da situacija ni u Hrvatskoj nije drugačija, govori izjava Sanje Pupačić, voditeljica Službe za zaštitu migranata Hrvatskog Crvenog križa. Pupačić se osvrće na one 133 osobe koje su dobile azil u Hrvatskoj u periodu od 2004. do 2014.
“Od 133 osobe koje su dobile azil ili supsidijarnu zaštitu u Hrvatskoj, 41 je žena i 92 muškarca na koje, inače otpada 70 posto ukupno prihvaćenih osoba. Žene u najvećem broju slučajeva dolaze s obitelji, a u manjem broju dolaze same”, pojasnila je.
Znači, takav je trend ipak već malo duže vrijeme. Misli li netko tvrditi da se ISIS infiltrira u Hrvatsku od 2004. godine? Ranije navedeni članak objašnjava da je među tražiteljima/icama azila ‘značajno veći broj muškaraca koji svoje zemlje napuštaju kako bi ostatku porodice osigurali egzistenciju ili pak bježe zbog političkih i drugih tortura, ratnih operacija kojima su izloženi, religijskih uvjerenja’.
Zanimljivi su mi i argumenti o tome kako se ti muškarci nikad i ne misle vratiti u svoje države, već žele naći posao i ostati u Europi. Pa naravno da to žele kad u Siriji i drugim razorenim zemljama Bliskog istoka i Afrike posla za njih neće biti još desetljećima. Ponašamo se kao da svatko od nas nema barem jednog pripadnika obitelji koji živi u Njemačkoj, a tamo je otišao za vrijeme Domovinskog rata. Da nam suosjećanje radi toliko dobro koliko nam rade dvostruki kriteriji, gdje bi nam bio kraj.
Živimo u državi u kojoj je čak i Sanader nevin dok se ne dokaže suprotno, ali isto ne vrijedi za ljude koji prolaze istu torturu koju smo i mi prolazili prije 25 godina. Zašto se tako teško solidarizirati s njima? Shvaćate li vi da kada prozivat te mlade muškarce teroristima, da ne proizvodite mržnju samo prema njima? Odjednom će i žene biti bombašice, djeca budući teroristi koji, eto, samo u ovom trenutku ne mogu držati pušku, a starci generali koji će napadima zapovijedati.
I odjednom nitko više neće biti dostojan naše pomoći.
