O rodno osjetljivom jeziku, prvi put se počelo govoriti 70-tih godina 20. vijeka u Sjedinjenim američkim državama da bi se proširilo na Evropu pa na ostale djelove svijeta i postalo društvena realnost i pravilnost u zemljama Evropske Unije, S.A.D, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, pa čak i u susjednoj Hrvatskoj.
Vidljivost žena u jeziku je veoma važna, jer se u jeziku reflektuju rodni odnosi u društvu. Najčešći način da se žena učini nevidljivom je upotrebom oblika muškog roda za označavanje zanimanja i titula žena. Teško je razumjeti da u današnjem trenutku, kada žene dijele sa muškarcima gotovo sve funkcije i zanimanja, i dalje postoji ovakva konstrukcija, da se titule u muškom rodu shvataju kao opšte prihvaćen rod.
Rodno osjetljiv jezik ima svoju opravdanost i zakonsku utemeljenost kroz Ustav Crne Gore, zakonsku legislativu (Zakon o rodnoj ravnopravnosti, Anti diskriminatorni zakon), kao i kroz Konvencije UN-a i pravna dokumenta drugih međunarodnih organizacija. U našem jeziku postoji pravilo da se subjekat i predikat slažu u rodu i broju, kao i da postoje muški, ženski i srednji rod. Ali, i pored pomenutih utemeljenja, rodno osjetljiv jezik se veoma rijetko može čuti u praksi ili pročitati u pisanim ili elektronskim medijima.
Ako su postojali radnici i radnice, drugovi i drugarice, zašto je u svakodnevnom govoru neprirodno da postoje ministri i ministarke, direktori i direktorke, tužioci i tužiteljke?
Psihološkinja, Aida Perović Ivanović, smatra da: “Na to utiče tzv. sredinski faktor i njegov oblik – učenje. Najprije – (rano) učenje, usvajanje govora/jezika. Kada ste odmalena izloženi samo jednoj varijanti, u konkretnom slučaju – samo muškim nazivima profesija, onda je logično da ih bez zadrške tako i usvojite. Ovo jednako kao što naučimo da govorimo nepravilno neki padež ili akcenat i samo oni koji baš to hoće – prihvate sugestije za pravilan izgovor kroz školovanje. Sa rodno-osjetljivim jezikom je još drastičnija situacija zato što nas u školi ne uče da je pravilno za ženu koja je na čelu nekog ministarstva reći da je ministrica/ministarka a ne ministar. Ipak, kada bi se ovo dosledno primjenjivalo u školskom sistemu kao i u medijima, izvršio bi se pozitivan uticaj na naše jezičke navike, a negativan na rodno-jezičke stereotipe, bar u nekom procentu.
Jasno je da ovo ne bi prihvatili svi, ali na ovaj način bi došlo do generacija koje su ovako obrazovane i izložene ovakvom medijskom jeziku, a koje rađaju i vaspitavaju nove generacije. Te nove generacije bi konačno bile potpuno utemeljene za korišćenje i muških i ženskih naziva za zanimanja.
Uticaj sredine ogleda se i u tome da, kada neka osoba i pokuša da primijeni rodno osjetljiv jezik, drugi iz bliže i dalje okoline uvijek uzimaju sebi slobodu da vas koriguju i to na način da vam se smiju, izruguju vam se, a nerijetko i uz verbalnu agresiju dovode u pitanje vaš stav i razloge da stvar nazovete svojim pravim imenom.
Korišćenje rodno osjetljivog jezika drugim ljudima, koji ga ne koriste, često služi kao povod da ove prve etiketiraju. Npr: neće reći: “O, ti govoriš pravilno, ili u ženskom rodu…. Nego će reći: a ti si neka feministkinja, je li?!” Naravno, sa agresijom u glasu. Ako ne želite raspravu, ako ne želite svađu, ako ne želite da budete u centru pažnje kao neki inovator, pogotovo u ovoj sredini gdje ljudi ne vole “novotarije” niti promjenu, najveća je vjerovatnoća da ćete se povući i “korigovati” svoj jezik u retrogradnom smislu.
Iskustvo nam govori da su u nekim zanimanjima dominirali muškarci, ili čak da su samo oni vjekovima unazad obavljali neka zanimanja te nije bilo ni potrebe da se razvije ženski oblik tog naziva. Kako su se stvari mijenjale i žene počele da ulaze i u ta zanimanja, nažalost, nazivi su ostali isti. Očit primjer je zanimanje taksiste, gdje u Crnoj Gori imate sve veći broj žena koje voze taksi, ali mi ih upravo tako i nazivamo, umjesto u skladu sa rodom – taksistkinjama.
Ovakav uticaj jednak je i na muškarce i na žene. Ukoliko, pak, tražimo razloge zašto žene ne koriste rodno osjetljiv jezik a zašto to ne čine muškarci – razlog je što veliki broj žena, upravo zbog iskustva svoje “drugosti” kroz “ženskost” se bore da ne budu druge, na taj način što će se pre nazvati inženjerom umjesto inženjerkom, ministrom umjesto ministarkom, profesorom umjesto profesorkom, advokatom umjesto advokatkinjom, psihologom umjesto psihologicom / psihološkinjom … Često puta sam imala priliku da čujem veoma uspješne žene koje su izjavljivale da ne žele niko da ih oslovljava u ženskom rodu u smislu njihovog zanimanja jer se tako osjećaju manje uspješnim u tome što rade.
Potom, imala sam priliku da čujem da određeno zanimanje u ženskom rodu ne zvuči “dovoljno jako, moćno” kao kada se koristi muški oblik. Radi se o psihološkoj asimilaciji, u kojoj su uspješne žene spremne da “žrtvuju”- prikriju svoj ženski identitet jer smatraju da, kad su već uspjele da se obrazuju i izbore za svoje mjesto pod zvijezdama – da sad to ne treba kvariti nekim ženskim rodom. Njima je već dovoljno teško bilo da dokažu da su sposobne za taj poziv uprkos tome što su žene, pa im sada ne pada na pamet da taj trud i postignuće minimiziraju govoreći za sebe da su arhitektice, inženjerke, hirurškinje, advokatice…
Interesantno je da ovaj problem nemamo kod niže rangiranih, to jest niže plaćenih zanimanja, za koja nije potrebna visoka stručna sprema. Npr, ljudi bez problema govore da je neko čistačica, učiteljica, sanitetka, kuvarica, službenica…
Mislim da je to stoga što su ova niže plaćena zanimanja kroz istoriju i bila uglavnom “rezervisana” samo za žene te se upotreba muškog oblika nije adekvatno razvila.”
Odjeljenje za poslove rodne ravnopravnosti, ženske nevladine organizacije i UN agencije su održale brojne seminare i okrugle stolove na ovu temu u prošlih 5 godina. Posebno su edukovane novinarke i novinari, ali i njihova iskustva govore da u pojedinim slučajevima same žene zahtijevaju da budu predstavljene u muškom rodu. Primjeri dobre prakse su da na izvodu iz knjige državljana Crne Gore, ukoliko ste osoba ženskog pola, piše da ste državljanka Crne Gore. Takođe, u vojnoj terminologiji je uveden termin kadetkinja ali ne i pot-pukovnica, generalka i ostali viši činovi. To daje nadu da se mnogo toga može promijeniti u korist rodno osjetljivog jezika u narednom periodu.
Profesorica doktorica Svenka Savić u svom tekstu “Rodna perspektiva jezika: predlog za standardizaciju” (Savić, Svenka “On je rekla – upotreba rodno senzitivnog jezika” Kancelarija za ravnopravnost polova Vlade Republike Crne Gore, Podgorica, 2006) dala je korisna uputstva kako da se ovaj proces ubrza radi adekvatne upotrebe rodno osjetljivog jezika. Svenka Savić smatra da treba “odabrati formu ženskog roda po sopstvenoj jezičkoj intuiciji (…) profesorka/ profesorica, dekanica/dekanka, asistentkinja/asistentica (2006:73) (…) Na taj način podstičemo svaku osobu da se kreativno odnosi prema sopstvenom jeziku, iz uverenja da je jezik svojina svih nas (…) ne čekajući rešenja jezikoslovaca.” (2006:74). Svenka Savić dalje smatra da “Kriterijum da ‘nešto ne zvuči lepo ili dobro’ nije naučni kriterijum” (Ibid). Ako za nešto ne postoji oblik onda “Napraviti oblik u duhu materinjeg jezika” (Ibid).
U naučnom diskursu Svenka Savić sugeriše da se piše “puno ime i prezime osobe čije se delo citira unutar teksta (…) i u listi navođene literature na kraju teksta, čime se čini vidljivim doprinos žena u datoj naučnoj (inter)disciplini” (2006:77). Takođe, ” Izbegavati upotrebu imenica koje se odnose samo na muškarce (čovek) kada se govori o pripadnicima oba pola i koristiti izraze kojima se neutrališe samo jedna polna odrednica (ljudska vrsta) (Ibid).
Uvođenje rodno osjetljivog jezika u Crnoj Gori predstavlja jedan dugoročan proces koji podrazumijeva planirano i ciljano djelovanje da sve društvene strukture. Treba razbijati predrasude i zablude duboko ukorenjene u našem društvu, kreativnim korišćenjem raznih formi rodno osetljivog jezika u svakodnevnoj komunikaciji, kako bi se data forma odomaćila i postala uobičajena.
