Preko jesenskih praznika me posjetila majka iz Kalifornije u New Yorku, gdje studiram. Nazvali su ju večer prije i rekli da joj kćer ima suicidalne misli i da ju treba pokupiti na hitnom psihijatrijskom odjelu bolnice što je prije moguće.
“Znaš”, počela je mama, “nisi baš izgledala ljuto ili uplašeno kada si bila tamo.”
Dobra primjedba. Nisam bila ni ljuta ni uplašena. Uglavnom sam bila umorna.
“Izgledala si kao da si razmišljala: ‘Jednog dana ću napisati knjigu o ovome’, i kao da si ju već pisala u glavi” rekla je mama.
Na neki način i jesam. Te noći sam odlučila prekinuti svoju šutnju i početi govoriti. Nakon četiri mjeseca post-traumatskih napadaja panike, podcjenjivanja sebe i izolacija od gotovo svih, osjećala sam se kao da imam ponešto za objasniti.
On je bio moj prvi dečko. Nisam znala ništa o vezama i bila sam cinična po tom pitanju nakon razvoda mojih roditelja. Sviđao mi se jer je, kao i ja, bio pomalo ljut na svijet.
No bilo je teško povući liniju između toga kada se ljutnja pretvori u prijetnje, a tjeskoba u depresiju. Nisam znala kako da reagiram kada bi zaprijetio da će se ubiti ako ne učinim ono što traži od mene, ili kada bismo pričali preko Skype-a, a on bi držao nož ispod svoga grla.
Na Noć vještica kada sam bila maturantica rekao mi je da planira pobjeći od kuće. Nije me htio slušati kada sam mu rekla da to ne radi i uplašila sam se kada sam pročitala njegovu nasilnu sms poruku.
Prestao je s tim samo kada sam pristala seksati se s njim. Nisam imala drugog izbora ako se nisam željela osjećati odgovornom za njegov bijeg od kuće i isplanirano samoubojstvo.
To je bio moj prvi seks.
“Ali prvi put nije nikada dobar, zar ne?” Rekla sam si to dok sam brisala suze pri povratku doma.
Ipak, on je znao kako dobiti ono što želi. Da sam rekla ne, prijetio bi da će si oduzeti život.
Rekla sam si da mora postati bolje. No nikada nije.
Nije me iskorištavao samo seksualno, nego i emocionalno. Večer prije mog završnog ispita iz španjolskog pobjegao je od kuće. Vozila sam se do jedan sat poslije ponoći i pronašla ga oko tri kilometra od kuće kako trči. Usredotočio se na moje mane i tako gađao tamo gdje sam bila najnesigurnija. Morala sam paziti na svaku riječ koju bih izgovarala u njegovoj blizini. Najmanja pogreška je mogla biti okidač za novu prijetnju.
Moj posao je patio, a moji su prijatelji zbunjeno gledali na sve to. “Zašto ga jednostavno ne ostaviš?”, pitali su me. “To nije tvoj posao.”
No kompliciranije je od toga.
Kada se uvjeriš da si zaljubljena, sve ćeš učiniti da održiš taj osjećaj. Čak ćeš se uvjeriti da plakanje u očekivanju, za vrijeme ili nakon seksa je normalno. Možda ćeš misliti da je normalno da ti partner kaže ponižavajuće stvari svaki dan. To je opasnost i moć intimnog partnera u nasilnoj vezi. Hodali smo dvije godine.
Godinu dana nakon što sam maturirala i pobjegla u New York efekti ignoriranja istine su me udarili punom snagom. Depresija, PTSP i tjeskoba su uništili moj apetit, koncentraciju i samopoštovanje. Bojeći se osude drugih, sve sam držala u sebi.
Samo nekoliko mjeseci poslije sam se našla na odjelu psihijatrije misleći kako sam tamo dospjela jer sam previše pokušavala spasiti tuđi život, te sam plakala jer ništa drugo nisam mogla.
Nitko nikada nije tražio da bude žrtva seksualnog nasilja.
Seksualni napad dolazi u više oblika, a preko nasilja intimnog partnera se često prelazi. Nakon što sam to preživjela često sam se susretala s pitanjima kao, “Ali kako je to moglo biti silovanje ako ti je on bio dečko?” Odgovor uključuje redefiniciju koncepta prisile i seksualnog napada koja sada postoji.
Moja tišina, strah i nestabilnost su me koštale gubitka prijatelja, uzele su dio mog psihičkog zdravlja i zamalo me koštale života. I danas me plaši dijeljenje sebe na intiman način s nekim.
Ovaj mjesec je posvećen podizanju svijesti o seksualnim napadima. Počinjanjem razgovora u kojem se osjećaš ugodno razgovarajući o tome je korak koji ima golem efekt na preoblikovanje kulture silovanja i promocije atmosfere za žrtve u kojoj se one mogu osjećati sigurno i poduprto.
Kao netko kome je mogućnost govora bila oduzeta, cijenim ovakve razgovore. Obzirom da sam povratila svoj glas, svaki puta kada pričam svoju priču on je sve glasniji i snažniji.
Iako ovo nije knjiga koju si predvidjela, izvoli mama.
Prevela i prilagodila Ela Naranđa
