Prije nekoliko dana na jednom se našem portalu našla vijest o tome kako je “nova studija pokazala da će djeca koja u prve tri godine života imaju slabiji odnos s majkom vjerojatnije biti deblja u tinejdžerskoj dobi”. Jasno je da se takve vijesti, kao i druga znanstvena i kvazi-znanstvena istraživanja najčešće pojavljuju u našim medijima kao “zanimljivosti”.
Dan nakon što je naša DBH hrabro, javno objavila kakav je položaj majki na tržištu rada, pitamo se čemu služe spomenute, od materijalnih uvjeta života izolirane “znanstvene” spoznaje? Moraju li majke biti za sve krive, ili je nešto i u svijetu u kojemu živimo? Pišu Ksenija, Marinella i Maja, dvije majke i pedagoginja s važnim iskustvom rada s mladim djevojkama.
***
Marinella Šumonja Matejčić
AP (attachment parenting – povezujuće roditeljstvo), co-sleeping, dojenje, zdrava hrana, nošenje i zajedničko vrijeme… educiranjem i proučavanjem došli smo do najoptimalnijeg načina odgoja. To je moj trenutačni stav. No, moj mali eksperiment ima tek nepunih 5. Ona odrasta u veoma realnom saznanju da je voljena. Svaki dan, svaki sat, cijelo vrijeme. Geste, riječi. Milijun načina iskazivanja ljubavi. I to je u redu.
Nisam tradicionalna, ne koristim fizičku silu, stalno razgovaram s njom. Tužno je to što si kao majka dopuštam emocije svojstvene ljudima. Imam loš dan na poslu. PMS. Minus na tekućem. Pričepi me žena u busu. Osjećam. I dogodi se da puknem, o da. I onda vrištim. I svi pate. I muž, susjedi, žena u busu i dijete. Dogodi se. To je dio života – bit povremeno rastresen i nesretan. Ne razumijem kako i na koji način je došlo do toga da se rade apsurdna istraživanja o tome kakve majke TOČNO trebaju biti. Možda bi bilo najpametnije i najviše ispravno za naše male robot-like anđelčiće da nam daju u rodilištu jedan maleni pamflet. Onako, da mi, sukladno svim beskorisnim istraživanjima, znamo kako se postaviti prema djetetu. I osjećati točno one emocije koje nam stručnjaci kažu. I reagirati kako nam je rečeno. Jer, oni znaju najbolje.
U prirodi većine majki je da štite svoje čedo, vole ga, maze i zaštite. Zar to ne bi bio standard, nešto što znamo jer tako osjećamo – da naše dijete treba ljubav. Ne da ne bi bilo pretilo, nego da bude Čovjek(ica) kad naraste. Empatična, slobodna pripadnica ljudskog roda. Zašto mi nitko ne da savjet kako da odgojim Čovjeka?
Vrlo jednostavno – praktične savjete te vrste nemoguće je davati. Dakle, molim vas da se bavite korisnijim stvarima od toga hoće li deficit jednog zagrljaja učiniti moje dijete emocionalnim invalidom s hamburgerom u ruci. Hvala!
***
Ksenija Grabar
Sve je jasno, je li?
U poplavi rezultata istaživanja, upitam se često, što će sljedeće pokazati? Kakvi će biti rezultati nekog sličnog? Hoće li se nadograditi, ili će biti kontradiktorni? I pod tim ne mislim samo na istaraživanja o razvoju djeece i raznih utjecaja na njih. Ponekad su rezultati važnih istraživanja, izvor zabave u mojoj obitelji, važan input razbijanja svakodnevnog ritma.
Kako uklopiti rezultate dobivene istraživanjem u svakodnevni život, obilno ispunjen točkicama u rokovniku? Što reći nadređenom na poslu, kad mali princ kategorički odbija odlazak u vrtić, bez nekog valjanog razloga, jednostavno ne želi?! Kraljević, koji je od prvog rođendana u instituciji koju bez pogovora, vojnički odrađuje već petu godinu. Iako su prve tri najvažnije, nema tu baš nekog izbora. Moram na posao, kako bih platila taj isti vrtić, indirektno i sva ta istraživanja… Na kraju, kad stignu rezultati, zasigurno ću imati nova saznanja koja će mi pomoći da moj kraljević stasa u zrelu, zdravu i veselu osobu. U međuvremenu , dok čekam rezultate, imat ću još pokoju “točkicu” u rokovniku – dan samo za kraljevića, pregled ovaj ili onaj, komparacija sa vršnjacima, roditeljima sličnih stavova, ne bih li se uvjerila da sam na pravom putu, i oni sigurno prate istraživanja, možda mi je koje promaklo… jesam li obavila sve predradnje za skorašnji izlet vrtićke grupe? Imam li sve potrebno za skijanje? Klizanje? Što je u programu za proljeće? Kako ću to sve uklopiti u budžet? Beskrajno pregovaranje sa ocem kraljvića, kako je dobro pružiti djetetu izbor, kako će ga to ojačati i na koji način ću to isfinancirati…
Zašto kraljević ne želi kod bake i djeda na selo? Je li onaj vikend kada je imao dvije, bio previše za njega? Ima li nekih istraživanja na tu temu? Ili su to bila ona dva tjedna u Austriji sa drugim djedom i bakom? Možda ga nisam dovoljno pripremila? Nisam ga zaista čula što mi govori? Možda je problem u današnjim bakama i djedovima? Nekako mi se čini, da su bake i djedovi, u vrijeme kada sam ja bila mala, bili dosta angažiraniji s unucima… Ako ja ikad dočekam to vrijeme, zasigurno će moji unuci voljeti dolaziti k meni… jer ću provoditi kvalitetno vrijeme s njima – pratiti najnovija istraživanja 🙂
Igramo li se dovoljno? Koliko je dovoljno? Osjeća li da razmišljam o brdu veša za peglanje u sobi, koje prijeti odronom?
Kozmetičarka me zadnji put (??) jedva prepoznala. Oh, stvarno vas dugo nije bilo, rekla mi je. Koju ispriku upotrijebiti ovaj put? Znate, imam doma malo dijete? Recesija? Kakva recesija, žena mora brinuti o sebi, inače ne brine ni o obitelji! Koga još briga za depilaciju u svoj ovoj gunguli?! Supruga? Možda ode nekim drugim glatkim nogama i besprijekornoj bikini zoni? Joj da!?! Gužva na poslu? Ah, kome nije?!?!? Zaplela sam se u rezultate istraživanja i nove obaveze koje idu pod ruku s istima?
Nedavno sam krenula u školu roditeljstva, jer želim biti bolji roditelj, lako za kozmetičarku, naći ću neku koja ima djecu, bit će ju lakše uvjeriti kako zaista nisam imala vremena.
U školi roditeljstva – iznenađenje! Prvi susret deset roditelja (7 mama i 3 tate), drugi susret osmoro roditelja (7 mama i 1 tata, koji je otišao nakon pola sata…). Zar od toliko odgovornih roditelja u gradu samo nas nekolicina razmišlja o roditeljstvu, zar nitko ne prati istraživanja o važnosti rasta zajedno sa djecom? Možda je ovo dobra tema za sljedeće istraživanje?
Uz svakodnevni posao, koji nam osigurava egzistanciju (da, znam da postoje osobe koje uživaju u svom poslu, ja nažalost nisam jedna od takvih), djecu koja zaslužuju najbolje, angažirane roditelje, bračne ili izvanbračne drugove (i drugarice :), dom, dobrodošle hobije, užasan promet, vrtiće, škole, liječnike, društvene obveze (kad smo točno došli do točke kada druženje sa prijateljima i obitelji nazivamo – obvezama???) sve više pratim istraživanja (ili ona prate mene???) o razvoju i utjecaju na mog malog princa. Ponekad si čestitam, u rijetkim večerima kada zaokružim sve “točkice” u rokovniku, no puno češće – dodam još neku…
***
Maja Jagar
Veliki je pritisak društva na današnju ženu. Ona treba biti čvrsta i ne podložna stresu, ali draga i prijemčiva za tuđe osjećaje, uspješna u svom poslu, prije i nakon službenog radnog vremena dobra domaćica, supruga, prijateljica, snaha, kćer. Poželjno je da bude privlačna i lijepo sređena, divlja u postelji sa svojim muškarcem, plaha pred drugim muškarcima, dobra majka koja pruža mnogo ljubavi svojoj djeci kao i ostalim osobama koje se zateknu u njenom društvu. Poželjno je da fino kuha, ali ne i da jede puno od toga što pripremi. Jer tko voli vidjeti deblju ženu? Na naslovnicama muških ali i ženskih revija su one sa photoshopom kreiranim mjerama 90 – 60 – 90. Dobro je biti mudar, ali bolje da se to ne vidi na licu ili kosi žene. Kod muškaraca, to je šarmantno i seksi.
Takva idealizirana slika žene može biti pogubna za majke, ali i za njihovu djecu. Kod majki izaziva osjećaj krivnje što nisu savršene, kod djece zbunjenost zbog onoga što vide i osjećaju. Ne poklapaju se slika majke kakvu vide u reklamama i filmovima sa slikom mame kad se vrati s posla iz uredu sa gdje šef vrši mobbing na nju 8-16.
Otac koji preuzima dio kućanskih i obaveza vezanih uz brigu za dijete svakako popravlja situaciju. No, takvih očeva nema mnogo. Još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu. Očeve se ne krivi zbog toga što je dijete hiperaktivno, depresivno, neuredno ili pretilo. U svakom slučaju manje nego što se proziva majku.
Majčinska ljubav nije jednosmjerni proces, kaže u svojoj knjizi “Očevi gdje ste?” Pavao Brajša. Ona nije nešto uvijek sveto, nedodirljivo, uzvišeno, uvijek samo pozitivno, altruistično i dobro. Majčinu ljubav potrebno je demistificirati kako bi se o njoj moglo realno razmišljati. Majka nije isključivo davateljica ljubavi. Kada govorimo o ljubavi, potrebno je promišljati o kvaliteti iste, a ne samo o kvantiteti. Većina majki bi automatski reklo da bezgranično vole svoje dijete. No, pravu – djetetu adekvatnu ljubav može dati jedino zadovoljna osoba.
Ulogu majke je potrebno promatrati unutar užeg i šireg konteksta, obiteljskog i društvenog. Odnos djeteta i majke usko je povezan sa drugim osobama u njihovoj okolini. Na majku utječu i njena sadašnjost i prošlost. Majčin partnerski život, njeni odnosi sa značajnim osobama , zahtjevi koju pred nju stavlja društvo, prava koja žena kao majka ima … sve to može imati direktnog ili indirektnog utjecaja na njen odnos prema djetetu.
Majka je osoba, ljudsko biće kojoj je potrebna ljubav kako bi istu mogla dalje pružiti. Društvo, podržavajući majku – podržava svoje sinove i kćeri, gradi svoju budućnost.
U pravednom društvu, gdje su na cijeni prave ljudske vrijednosti, koje nudi adekvatne sadržaje svojim mladim naraštajima i obiteljima, gdje su žene i muškarci ravnopravni – pojedinac lako može zadovoljiti svoje emocionalne potrebe. Ne čini to kroz poremećeno uživanje hrane, alkohola, droge ili ine druge vrste ovisničkih odnosa.
Društvo – to smo svi mi. A svatko na svoj način može pokrenuti pozitivnu promjenu u svojoj sredini.
