Prošle godine na jednoj popularnoj izložbi na zidu izložbenog prostora stajala je reprodukcija djela ‘Trijumf Smrti’. Tu je bio prikazan kostur – Smrt – koji je sjedio na tronu, a ispod trona na podu su ležala brojna gola tijela. Smrt je svoju nogu položila i na biskupsku i papinsku kapu, govoreći tako da bez obzira na to tko mi bili i koliko mi imali za života, u smrti smo svi jednaki.
Ovih dana čini mi se da su neki jednakiji od drugih.
Inače, heteroseksualna sam osoba i uz to i vjernica. Pa što me onda toliko muči u ovom referendumu?
Pretpostavimo da će nakon referenduma u Ustav biti uvedena definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Naš Ustav do sada ionako nije davao istospolnim parovima pravo na sklapanje braka, tako da što se toga tiče neće se ništa promijeniti OSIM što ćemo otići korak unatrag na ‘civilizacijskoj ljestvici’.
Mislim da su neki uvjereni da ako na referendumu pobijedi opcija ‘za’ da će onda svi prljavi pederi i lezbače obrijanih glava zauvijek nestati iz Hrvatske ili barem da će začepiti svoju šljokičavu neznabožnu gubicu. Ne, neće! Parade će samo bit brojnije i bučnije jer će im se priključiti i mnoštvo koje ih podupire, mnoštvo kojemu je dosta nepravde i mržnje.
Možda živim na nekom svom flaffastom oblačiću u nekom paralelnom svemiru, ali ne mogu vjerovati koliko ljudi mogu biti zli, jadni, pokvareni, koliko mogu mrziti. Što reći o rečenici “Mrtav peder je dobar peder”?
Naravno, ovdje ne dovodim u pitanje ičije pravo na iznošenje vlastitog mišljenja, ni demokratsko pravo raspisivanja referenduma i zaokruživanja ‘za’ na referendumu. Niti ne kažem da su svi koji će zaokružiti ‘za’ zatucani primitivci. Ovdje prvenstveno mislim na one koje u svojim istupima i komentarima vrijeđaju, ponižavaju, mrze, osuđuju one koji su drugačiji od njih i one koji ‘siju silne bisere’, na neke od njih ću se osvrnuti u daljnjem tekstu.
Ako na referendumu zaokružim ‘protiv’ u mom životu se neće ništa promijeniti, ali smatram da je to moj mali doprinos tolerantnijem društvu. Time što se u zadnje vrijeme mnogo priča o svemu ovome, Udruga u ime obitelji je zapravo napravila uslugu svim homoseksualnim osobama u našoj zemlji. Društvo se sporo mijenja, nitko ovdje ne govori o naglim promjenama, ali vjerujem da će za pet ili deset godina što se ovog pitanja tiče, stanje biti bolje.
Moji roditelji su me naučili poštivati svakoga, zbog toga i danas oko sebe imam šaroliko društvo različitog podrijetla i različite seksualne orijentacije. Kao što odijelo ne čini čovjeka, tako to ne bi trebalo činiti ni podrijetlo, ni vjera, ni to tko s kim spava. Ali budimo realni, ovo je zemlja u kojoj ako ti ne znaš što radiš, pitaj svog susjeda jer on to sigurno zna još i bolje od tebe! Tako da me ne čudi što se toliko prašine podiglo upravo oko toga tko s kim dijeli krevet.
Zamislimo situaciju koja se sada čini daleka nekoliko stotina tisuća svjetlosnih godina, zamislimo da se u Hrvatskoj legaliziraju istospolni brakovi. Ajme meni majko moja mila, neću moći izaći iz kuće od svih silnih lezbi koje će me htjeti ženiti… jer brak je nešto u što ulaziš s prvom osobom koju sretneš na cesti i svi dečki koji su mi se ikad sviđali su od reda isto bili ludi za mnom… JOK! Koje god orijentacije osoba bila, brak nije nešto što se može olako shvatiti, brak nisu lijepe haljine i odijela, lijepi rasplesani i veseli gosti na svadbi i slično. Brak je ozakonjenje ljubavi, bilo pred zakonom, bilo pred Bogom.
Također, duboko vjerujem u onu ‘ljubi bližnjega svoga’ i jako me frustrira mržnja odjevena u skute vjere ili religije. Kao što sam na početku napisala, u smrti smo svi jednaki, tako smatram da smo i pred Bogom svi, ali stvarno svi isto tako jednaki i da je tu jedini kriterij koji je važan taj je li osoba dobra ili to nije. Ako i sadašnji papa može reći “..se una persona è gay e cerca il Signore ed è di buona volontà, chi sono io per giudicarla? (ako je neka osoba dobre volje gay a traži Gospodina, tko sam ja da joj sudim?) onda mislim da je vrijeme da svi malo stanemo i razmislimo. Općenito, jedna od stvari koje me najviše živciraju je petljanje Crkve tamo gdje joj nije mjesto. Meni vjera predstavlja nekakvo utočište, mir za dušu, daleko od svakidašnjih problema. Je li hereza vjerovati da Bog nije neki namršteni starac koji prijeti s nebesa, nego više nekakav entitet koji se svakodnevno fejspalma na naše bisere, poput nekakvog prijatelja koji je svakog dana tu negdje uz nas, kojemu se možemo obratiti bez straha i koji se brine o nama bez obzira na sve… U crkvi bi Crkva trebala pričati o ljubavi, poštivanju, pomaganju, razumijevanju, toleranciji, prihvaćanju… Ali to očito ne vrijedi ako govorimo o homoseksualcima, jer oni valjda ne zaslužuju ništa od toga, iako su me učili da je i onaj najmanji velik u očima Gospodina. Umjesto da se propovijeda o takvim vrijednostima, s oltara u većini slučajeva čujemo uplitanja u sve i svašta i to me užasno ljuti. Koliko ja znam, mi smo sekularna država i srećom više nismo u onom razdoblju kad je Crkva imala monopol nad znanjem… Kažem srećom, jer možda bih i ja onda gorila nakon ovih izjava na nekoj lomači u društvu onih više desetaka tisuća žena koje su spaljene na području Zagreba nakon mučenja u kojem bih od bola priznala i da vrag upravo stoji ispred mene i tjera me da sve ovo pišem!
Kakvu sliku obitelji nam daje udruga U ime obitelji? Dakle, obitelj su isključivo muškarac i žena koji imaju djecu. Divno, doista. Prema ovome, svi vi koji ste u braku a nemate djece, jer ih nažalost ne možete imati ili zato što ste to tako odabrali, najbolje je da se razvedete. Također, ako živite zajedno, a niste u braku, isto je najbolje da prekinete jer šaljete krivu sliku hrvatske obitelji! Ako ćemo tako, onda sam i ja za baciti jer imam 27 godina i prema nekima bih već mogla biti stara cura. Dok mi jajne stanice iz mjeseca u mjesec polako umiru, ja sam odabrala školovati se, upisala sam doktorat, uz velike žrtve mojih roditelja samo kako bi mi jednog dana možda bilo bolje, i u jednu ruku mogu zahvaliti svojoj struci što mi jednostavno brani da imam zidove ispred sebe, zidove bilo kakve vrste.
Ne možemo pobjeći od sebe, od svega onoga što nas čini takvima kakvi jesmo, to je ‘paket’ kojeg nosimo sa sobom gdje god mi bili, ali je li to znači da ćemo gaziti druge koji nisu isti kao mi?
Dođi, ispričaj mi svoju priču, pomozi mi da te razumijem.
Ipak, nadam se da ću jednog dana imati muža i da ću imati barem jedno dijete, bilo ono začeto prirodnim putem, umjetnom oplodnjom ili bilo posvojeno. Meni to ne čini nikakvu razliku. “Čekaj, je l’ to ona spominje umjetnu oplodnju?!?!? Ajme meni! Zlo i naopako!” Ni to nekima nije dobro, a osobno znam više parova koji su sada najsretniji roditelji na ovom svijetu jer su mogli dobiti dugo željenu djecu samo zahvaljujući napretku i znanosti. A recimo, mogli bi uskoro na referendum i o tome, zašto ne? “Jeste li za to da se zakonom u potpunosti zabrani umjetna oplodnja?”
Moram se osvrnuti i na ove zadnje izjave lica udruge U ime obitelji. Neki kažu da su izvučene iz konteksta, ali ja ne znam kakav bi kontekst trebao biti da nađem opravdanje za njih. Izjava da bi djetetu bilo bolje u domu nego s istospolnim roditeljima zaslužuje svaku osudu ovog svijeta. Priznajem, i ja sam jedna od onih koja je govorila da naše društvo nije spremno za istospolne parove s djecom. Naravno, nisam pritom mislila da bi toj djeci s takvim roditeljima nešto falilo, upravo suprotno, nego sam mislila na susjede koji će prstom upirati u taj par i u to dijete čineći da takva obitelj prođe pakao, nepotrebno. “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu” – promjena može početi od mene i od svih vas koji ovo čitate onog trenutka kad odaberemo ne upirati prstom u one koji su različiti od nas – u bilo čemu.
Što ako moje dijete bude gay? Ništa, meni to neće značiti ništa osim više brige ako se naše društvo ne bude počelo mijenjati, ako svaki roditelj ne bude svoju djecu učio da smo svi jednaki i da treba poštivati svakoga. Kao što sam već napisala, zaokružit ću ‘protiv’ jer to smatram malim doprinosom napretku prema tolerantnijem društvu, gdje će svi imati jednaka prava, gdje će se poštivati svakoga jer opet ponavljam, ako nešto ne razumijemo, ne trebamo to onda i osuđivati.
Sad se neki mogu pobuniti i provaliti – što kad onda pedofili, zoofili, i ostali fili krenu tražiti svoja prava… E to je nešto što me posebno veseli. Koja je razlika između heteroseksualne i homoseksualne ljubavi i svih ovih filija? Homoseksualna ljubav je ista, identična kao i ona heteroseksualna. Može biti uzvraćena ili neuzvraćena, može biti lijepa, može biti tužna, može biti kratka ili ona koja će trajati cijeli život… U ovim filijama nema ljubavi, ima samo prisile. Ovca miljenica sigurno nije imala pravo izbora kad je pastir Pastirko upravo nju odabrao za svoju miljenicu. Nemojte se zgražati, to je samo jedan primjer iz naše tradicijske kulture, kao etnologinja znam nešto i o toj strani tradicije…
Zatim, izjava da djeca samohranih roditelja ne odrastaju u normalnim uvjetima. Neki od mojih najboljih prijatelja i prijateljica su djeca samohranih roditelja ili jesu samohrani roditelji i ne znam kako bih im ikad više u životu mogla pogledati u oči nakon što bih zaokružila ‘za’. Istina je da je svima lakše ako se teret odrastanja podijeli na dvoje, ali takva izjava omalovažava trud samohranih roditelja u nastojanju da njihovoj djeci ne fali ništa, ni ljubavi, ni veselja, niti išta materijalnog. Sve osobe iz takvih ‘nenormalnih okruženja’ koje poznajem su divne, svima mogu biti uzor i njima sam beskrajno ponosna!
Dakle, ukratko, izađite na referendum. Zaokružite ono što vas čini sretnima. Ja ću zaokružiti ‘protiv’ jer sam ZA ljubav, toleranciju, poštivanje, razumijevanje, dijalog, za društvo u kojem smo svi jednaki, za svoje buduće dijete, da ono može biti tko god poželi, da može slobodno voljeti koga god ono bude htjelo, bez suzdržavanja, bez skrivanja, bez predrasuda, bez straha.
