Nedavno su me podsjetili na stari slogan pro-choice pokreta, “Svako je dijete željeno dijete”. Baš kao i meni omiljeni slogan “Za djecu, za obitelj, za izbor” ta desetljećima stara mantra jezgrovito sažima snažan argument pro-choice pokreta: da je podupiranje reproduktivnih prava također podupiranje obitelji, djece i izbora.
Ipak, čini se da se mainstream pro-choice pokret uglavnom odmakao od tog fokusa na obitelj i umjesto toga se usredotočio na rasprave u sudnicama, vijećnicama i ostalim državnim institucijama. Dok je hitnost borbe sa sve težim izazovima podržavanja pobačaja teško razumjeti, ovaj pomak u pažnji, porukama i izvorima potpore znači da je anti-choice pokret bio u stanju učiniti ideju obitelji, a posebno nerođenu djece, centralnom za svoju emocionalnu snagu i uspjeh. Kao rezultat toga pro-choice pokret postao je otvoren za optužbe da je protiv djece i protiv obitelji.
U stvarnosti, ništa ne bi moglo biti dalje od istine. Pogledajte naziv najpoznatije pro-choice organizacije – planirano roditeljstvo. U te je riječi ugrađena glavna ideja zdravih obitelji i djece: ideja da ljudi mogu i trebaju planirati obitelj. Biti promišljen i pažljiv oko toga kada imati djecu osigurava da svaki roditelj bude maksimalno pripremljen za odgovornost odgoja djece. To je poruka na koju bi pozitivno reagirala svaka suosjećajna osoba.
Govorenje o planiranju obitelji također čvrsto smješta podržavanje pobačaja u širi kontekst, zajedno s kontracepcijom, pristupom dobroj prenatalnoj njezi te pravom svake žene da ima dijete. To također dopušta da se o pobačaju korektno prodiskutira kao o samo jednom dijelu šireg pitanja reproduktivnih prava i pravde radije nego kao o egzotičnoj medicinskoj proceduri koja zaslužuje osudu i stigmu.
{slika}Žene koje se podvrgavaju pobačaju većinom su već majke. Milijuni žena i muškaraca bili su u mogućnosti planirati obitelj zahvaljujući pristupu kontracepciji. Postoje stotine i tisuće žena poput mene čija su ih vlastita iskustva s trudnoćom i roditeljstvom potaknula da podupiru pro-choice opciju više nego što su to činile prije nego što su dobile djecu.
Naše priče i iskustva visceralno su opovrgnuće željene narative anti-choice pokreta, da bi svaka trudnoća trebala biti iznesena i da nitko ne bi trebao imati izbora nakon određenog, proizvoljnog trenutka u gestaciji.
Kako promijeniti nacionalnu diskusiju veliko je pitanje s mnogo valjanih odgovora. Što se mene tiče, rado bih vidjela organizacije i pojedinačne aktiviste i aktivistkinje sličnog mišljenja kako se angažiraju oko ideje o poštivanju želje mnogih ljudi da imaju djecu dok istovremeno neustrašivo brane reproduktivna prava. Konkretnije, voljela bih vidjeti jednu od mainstream pro-choice grupa kako lansira kampanju prikupljanja i isticanja priča pro-choice roditelja – majki i očeva – koji direktno podupiru ideju da su istovremeno i za izbor i za obitelj.
Dotad, još je jednom na nama u baznoj i online zajednici da budemo inovatori. I ne, ne želim reći da ću početi opsesivno pretraživati Etsy radi slatke odjeće za bebe na temu pobačaja. Kako sam naučila iz desetaka intervjua za svoju knjigu o budućnosti pro-choice pokreta, jedan od najučinkovitijih načina za povećanje potpore reproduktivnim pravima jest činiti to razgovor po razgovor. Odličan način da se te razgovore učini otvorenima jest naglašavanje činjenice da su korijeni i ciljevi aktivizma za podržavanje pobačaja povezani upravo s obitelji. Ako razgovor i nije toliko o samom pobačaju, već više o ulozi pobačaja u zaštiti prava svake obitelji, moguće je izbjeći osjećaj rasprave o tabu temi i možda razjasniti to uvijek varljivo zajedničko tlo. Prestala sam brojati koliko su mi puta čak i moji najkonzervativniji prijatelji rekli da će imati samo toliko i toliko djece, ne više od toga. A kad sljedeći put to učine, definitivno će dobiti ljubazan, prijateljski podsjetnik da mogu zahvaliti samo bezbrojnim pro-choice Amerikancima i Amerikankama koji brane njihovo pravo na te planove.
Prevela i prilagodila Ana Stipković
