U istraživanju objavljenom u časopisu Science, ustanovili smo da su djevojčice već u dobi od 6 godina počele vjerovati da određene aktivnosti “nisu za njih” samo zato što misle da nisu dovoljno pametne. Naše istraživanje pokazuje da američka djeca već u ranoj dobi počinju prihvaćati stereotipe o briljantnosti. Nažalost, ovi stereotipi sugeriraju da djevojčice nisu pametne kao dječaci.
Ako se pokušate sjetiti lika u knjizi ili seriji koji je briljantan, možete se sjetiti Sherlocka Holmesa, Mr. Spocka, Sheldon Coopera iz “The Big Bang Theory” – ili nekog drugog muškarca. Naravno, postoje iznimke, poput Hermione Granger u Harryju Potteru ili Lise Simpson u “The Simpsons”. Najčešće, ipak, naši kulturni stereotipi promoviraju ideju kako je intelektualna nadarenost muška kvaliteta.
Čak i ako roditelji direktno ne podupiru ovaj stereotip, dokazi sugeriraju da to utječe na njihovu djecu. Izvješće iz 2014. je utvrdilo da su američki roditelji pretraživali “Je li moj sin genijalac?” dva puta više od onoga koliko su tražili “Je li moja kći genijalka”.
Za razliku od toga, pitanja o fizičkom izgledu bila su relativno češća za djevojčice: Roditelji su pretraživali “Da li moja kći ima višak kilograma?” oko 70 posto više nego što su se pitali “Je li moj sin pretil”.
A ipak dečki imaju malo veću vjerojatnost da će biti pretili nego djevojčice. I, premda učitelji i učiteljice – kao i roditelji – često pretpostavljaju da dječaci imaju veću “prirodnu sposobnost”, u stvarnosti djevojčice imaju bolje rezultate u školi.
Da li djevojčice usvajaju ono što njihovi roditelji i nastavnici/e misle o njihovim intelektualnim sposobnostima?
U našem najnovijem istraživanju, s psihologinjom Lin Bian kao glavnom autoricom, proučavali smo 400 djece u dobi od 5 do 7 godina, koju smo regrutirali tijekom posljednjih nekoliko godina. Sva su djeca iz srednje klase, pripadnici zajednice u blizini Sveučilišta u Illinoisu, gdje je jedna od nas radila.
Za jednu studiju, svako od 96 djece (polovica dječaka, polovica djevojčica) je dobilo dvije priče o osobi čiji spol nije naveden. Rečeno im je da je jedna priča bila o “jako, jako pametnoj” osobi, a druga je govorila o “jako, jako finoj” osobi. Zatim su djeci prikazane četiri slike (dva muškarca i dvije žene) te su zamoljeni da pogode tko bi mogla biti osoba iz priče.
U dobi od 5 godina, dječaci i djevojčice su jednako vjerojatno povezivali inteligenciju sa svojim spolom, ali to se brzo promijenilo. U dobi od 6 godina, djevojčice su već znatno manje vjerojatno povezivale briljantnost sa svojim spolom. Mnoge od njih prepoznale bi muški lik kao stvarno pametnu osobu u priči, slično onoliko koliko su to učinili i dječaci.
Ove stereotipne odgovore dala su jednako bijela i djeca drugih rasa, a čini se da ovo ne varira ni pod faktorom roditeljskog obrazovanja ili prihoda.
Kada smo pitali djecu da pogode koje bi od četvero djece, dva dječaka i dvije djevojčice, najvjerojatnije dobili najbolje ocjene u školi, cure su uglavnom birale druge djevojčice. Drugim riječima, testirane djevojčice su svjesne da su bolje u školi od dječaka, ali to nije promijenilo njihove ideje o tome tko je “pametniji”.
Naše istraživanje sugerira da ovi stereotipi mogu imati trajne posljedice. Nakon što se internaliziraju, počinju utjecati na zainteresiranost djevojčica vodeći ih dalje od stvari koje one smatraju da “nisu za njih”.
U drugom dijelu istraživanja, 64 djece u dobi od 6 i 7 godina (polovica dječaci, polovica djevojčice) prikazane su dvije nepoznate društvene igre i rečeno im je da je to ili za djecu koja su jako pametna ili za djecu koja se jako trude. Pitali smo ih četiri pitanja za mjerenje njihovog interesa u igrama.
Kada smo im rekli da je igra bila za jako pametnu djecu, djevojčice su pokazale manji interes i motivaciju od dječaka. To nije imalo nikakve veze sa samom igrom: Kada smo istu igru opisali kao igru za djecu koja se jako trude, djevojčice su bile jednako zainteresirane kao i dječaci.
Razlika između 6-godišnjih dječaka i djevojčica čini se da je u vezi s njihovim usvajanje, rodnih stereotipa: Otkrili smo da su 5-godišnji dječaci i djevojčice – čija uvjerenja o briljantnosti još nisu bila diferencirana – bili jednako zainteresirani za igru za ‘jako pametnu djecu’.
U kasnijem životu, te razlike u dječjim percepcijama vjerojatno će imati posljedice. U stvari, u radu objavljenom u časopisu Science 2015. godine, otkrili smo da su žene nedovoljno zastupljene u poljima za koja se smatra da je potrebna briljantnost – područja koja uključuju neka od najprestižnijih zanimanja u našem društvu, poput onih u znanosti i inženjerstvu. Može biti da se korijeni te podzastupljenosti protežu sve do djetinjstva.
Što nam je činiti? Istraživanja daje neke smjerove. Psihologinja Carol Dweck je napisala da naglašavanjevažnosti učenja i truda – a ne samo urođenih sposobnosti – za uspjeh u bilo kojoj karijeri može zaštititi djevojke od ovih stereotipa. Relevantni stereotipi, već prisutni u dobi od 6 godina, fokusiraju se na to tko bi trebao imati urođenu sposobnost. Ako se urođena sposobnost vidi kao sekundarna, onda je i snaga tih stereotipa smanjena. Druga istraživanja ukazuju na to da pokazujući djevojčicama relevantne modele uspješnosti možemo ih isto tako “kalemiti”, podići njihovu motivaciju i zaštiti ih od ideje da one nisu intelektualno ravnopravne. Jedna studija je čak predložila da prisustvovanje jednakoj raspodjeli kućanskih poslova može pomoći uravnotežiti karijerne težnje dječaka i djevojčica.
Rano i dosljedno izlaganje takvim zaštitnim faktorima – i bezbrojnim doprinosima koje su napravile žene – možda imaju najbolje šanse za uvjeriti djevojčice kako su one, zapravo, jednako pametne.
Prevela i prilagodila Jovana Živković
