Odgojena sam kao katolkinja i kao većina ljudi moje dobi koji su odgojeni u istoj vjeri ne odlazim nedjeljom u crkvu. Mi smo “osviješteni katolici i katolkinje”. Tako se barem većina nas naziva. Još uvijek smo zgroženi/e postupcima Crkve zbog načina na koji je pokušala prikriti seksualno zlostavljanje počinjeno protiv moje generacije i preokrećemo očima na njihovo stajalište o stvarima kao što su pobačaj, istospolni brak i ženska prava. A ipak, moj me katolički odgoj formirao u osobu koja sam danas i velikim dijelom obilježio moju mladost, kao i većinu moje generacije, i teško mi je u potpunosti zanemariti taj dio mog identiteta.
Na pitanje jesmo li religiozni automatski odgovaramo: “Odgojeni/e sam kao katolici/katolkinje”. Svi znaju što to znači: više ne vjerujem na onaj način na koji sam prije vjerovao/la, ali to što sam odgojen/a kao katolik/katolkinja je kao da sam bio u Vijetnamu. To je nešto što te nikada ne napušta, koliko god se trudili/e. Teško je izbrisati sjećanje na one stare ljude koji ti u zlatnim haljinama unose tamjan u lice i dodiruju dječake sa strane. Obojeni stakleni prozori, zvuk orgulja, sjedenje u drvenim klupama, stajanje, klečanje. Zapravo to nikada ne nestaje. Nalazi se negdje u tebi. Sveto srce Isusovo, božićna igra, Marija, euharistija. Sve to postoji, negdje u tebi. Ali ne i križ. Jer Isuse, ta stvar je ipak golema.
A ipak, unatoč tome što mislim o doktrini Vatikana, nedodirljivim starcima koji ženama govore što da rade sa svojim tijelima i kako da imaju uspješan brak, ne žalim što sam odgojena kao katolkinja. Kako biti dobra osoba velikim sam dijelom naučila u crkvi, iako je svećeniku koji nam je vodio evanđelje poslije oduzeta svećenička služba zbog neprimjerenih dodira. Željela sam biti dobra osoba, ne samo zato što dobri ljudi idu u raj. Jednostavno mi se sviđala ta ideja. Ponizni će naslijediti Zemlju. Zvučalo je ispravno. Nekako će se sve ovo sranje koje sada trpim kasnije isplatiti.
Sada sam više-manje agnostkinja (ponekad vjerujem više, a ponekad mislim da je sama ideja o postojanju Boga smiješna), ali cijenim način na koji mi je ideja o Bogu pomogla u teškim trenutcima. I to mi je nagrada. Nekako ta spoznaja da postoji čovjek na nebu, s dugom kosom i velikim ogrtačem, koji će ti svojim rajskim zagrljajem priskočiti u pomoć i prenijeti te do plaže kad popiješ previše vina i ne možeš stabilno stajati na zemlji, budi u meni utjehu. Ima nešto ispravno u slici Isusa kao Boga, kao brata, ako razumijete što hoću reći.
Način na koji sam doživljavala Boga promijenio se kroz godine. Od osobe i čovjeka postao je stvar, pojam. Dobrota. Jedinstvo u svemiru. S nečim ženstvenim u tome. Energija koja drži cijelu stvar u pokretu. Bog kojeg sada znam nekako je koktel smiješan od budizma, feminističkog aktivizma i malo soka od đumbira (jer, prijatelji i prijateljice moje, na to uvijek možete računati).
S druge strane, moja je kćer u zreloj dobi od sedam godina uvjerena kako Bog ne postoji. Da, moje je dijete ateistkinja. I takva je otprilike od svoje pete godine života.
Ne radi se o nedostatku izloženosti Bogu ili božanstvu i duhovnosti jer je išla u crkvu, no to nije ostavilo nikakav utjecaj. Zajedno smo se molile. Ponekad pričam o Bogu, u pozitivnom smislu. Kada sam je nedavno upitala zašto ne vjeruje u Boga kratko mi je dogovorila: “Zato što znam previše o znanosti”.
I tu je imate – najgoru noćnu moru evangelizma. Znanost je nadmudrila Boga. Moja je kćer kao mini Darwin imala duhovno buđenje u dobi dok još nije mogla izbjeći ni luckaste nesreće. I bila je sposobna to postići, ne zato što je bila indoktrinirana od strane “Crkve secirane žabe” nego zato što je bila potpuna indoktrinirana Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Upravo zato što joj od rođenja nije u glavu utuvljena ideja da na nebu živi čovjek koji vidi sve što radimo, cijela joj se stvar čini smiješnom.
Jedan dan za vrijeme večere moja me kćer pogledala i upitala: “Tko je stvorio Zemlju?”. A ja sam rekla: “Pa, neki vjeruju kako je Bog stvorio Zemlju, dok drugi vjeruju kako je priroda svijet za sebe”.
Moja je kćer na to odgovorila: “Ja mislim da je priroda svijet za sebe”.
“Znaš, prilično si nepokolebljiva u tome da Bog ne postoji”, rekla sam joj.
Na to mi je odgovorila: “Pa, ja mislim da on ne postoji. Ako postoji, onda je duh, a to je čudno. Jednostavno ne vjerujem u to. Znaš, postoji Svemir izvan našeg Svemira. Ima još puno toga nakon što prođeš galaksiju Mliječne staze.”
Wow. Kad sam ja imala sedam godina nisam znala ni da postoji svijet izvan mog grada.
Divim se znanstvenom umu svoje kćeri. Ja sam umjetnica, i pri tome emocionalno osjetljiva, što ne znači da moja kćer nije takva. Ali volim to što je već u ovoj osjetljivoj dobi sposobna sama za sebe donositi odluke. Toliko snažno posjedovati svoje misli da one postanu njezinim osjećajima. “Ne vjerujem da Bog postoji.” Neupitno. Zbog toga što nije naučila da joj je svakodnevna Božja prisutnost potrebna kako bi preživjela. Već je sada shvatila da se jedino može pouzdati u samu sebe.
Volim to kod nje.
Voljela bih da sam i ja naučila imati toliko samopouzdanja kao dijete. Umjesto toga naučila sam kako se u svojoj obitelji ne mogu ni na koga osloniti, u stvari, naučila sam da od niti jednog ljudskog bića na ovom svijetu ne mogu očekivati razumno postupanje. Morala sam se okrenuti Bogu kako bi se netko lijepo ponašao prema meni, kako bi mi oprostio, zagrlio me i volio. Bog, neki fantomski otac na nebu, bio je čovjek koji me volio i upravo sam zbog toga cijeli svoj život tražila fantomske ljude s poluotvorenim ili potpuno zatvorenim srcima, tražeći od njih ono što samo duhovi mogu dati: ništa. Fantaziju. Zabludu. Laž.
Moja majka, naravno, smatra kako je odgoj djeteta bez religije opasan.
“Razumijem da sad misliš kako ona ne treba Boga, Carolyn, ali moraš joj dati vjeru kako bi je imala kasnije, ako joj zatreba. Kad bude sranje, kad se sve raspadne. Kad shvatiš da jedino Bogu možeš vjerovati”, govori moja majka.
Pogodilo me kad mi je to mama rekla prošle godine. U tom sam trenutku shvatila tako puno o svom životu. Što ako dobro odgojim svoju kćer, što ako joj pružim pažnju i sigurnost koju treba, učeći je kako da vjeruje svojim instinktima, dajući joj do znanja da će uvijek imati pomoć i da je uvijek može zatražiti od bilo kojeg ljudskog bića, što ako to bude značilo da joj Bog neće biti potreban? Zato što se neće dogoditi nikakvo sranje? Zato što je dorasla svladavanju problema i može proći kroz život bez da on bude strašna tragedija koja se svodi na puko preživljavanje, a završava odlaskom u raj? Aha, kako ne?
Kako bi bilo da umjesto ideje o mističnom stvorenju, proizvodu nestalog i nikad objašnjenog oca i emotivno odsutne majke, čuje priču o svom stvarnom podrijetlu? Narasla si u mojem tijelu. Doktori su me otvorili i tebe izvadili van. Ovaj čovjek je tvoj otac. Voljela sam ga najviše što sam mogla, dok me nije počelo previše boljeti. Tada sam otišla. Ja te odgajam. Ja sam ovdje. Tvoj otac je isto ovdje. Upoznaj njega. Upoznaj mene. Upoznaj sebe. Svi smo ovdje, na Zemlji. Tvoja razmišljanja ne moraju biti na nebu. Ne moraš nigdje odletjeti, lebdjeti izvan svoga tijela kako bi se nosila sa životom. Ja ću ti pomoći. Ja ne idem nikada. Budi sa mnom sada, ovdje, na Zemlji koju je priroda stvorila.
Mislim da se Bog s tim slaže. Ako se i ne slaže, ja se slažem. Ali ono što je najvažnije, moja kćer se slaže i divim joj se zbog toga.
Prevela i prilagodila Mirna Šimunović
