Nedavno sam čula kako je Adolf Hitler imao mikropenis.
Kada sam to vidjela na Facebooku, znala sam da ću vidjeti i gomilu šala – zasnovanih na ideji kompleksa inferiornosti i “kompenziranja” – čija je poanta, u osnovi, kako je imati mali penis inherentno sramotno i nešto što treba ismijavati.
No, posebno me je obeshrabrila količina takvih šala od osoba koje se izjašnjavaju kao feministkinje/i i progresivni/e. Nažalost, u feminističkim krugovima prečesto vidim ruganje na temu veličine penisa – toliko često da me ovo nije trebalo iznenaditi.
Premda Adholf Hitler zaslužuje svu mržnju ovoga svijeta, to ne znači da je prihvatljivo ismijavati bilo što što osoba ne može kontrolirati – a to je nešto za što smatram kako bi, od svih ljudi, feministkinje trebale razumjeti.
Iz iskustva znam koliko je dubok sram zbog toga što imaš mali penis.
Većinu svog života, nisam željela da to itko sazna, sudjelovala sam u šalama o “dečkima s malim kurcima”. No, u tom razdoblju od osjećaja srama do otkrića feminizma, shvatila sam da su takve šale jadne i neukusne.
Posebno sam razočarana kada ih čujem od ljudi s čijim se uvjerenjima generalno slažem. Još više me obeshrabruje kada ovakvo izrugivanje čujem od ljudi koji se inače protive patrijarhalnom ismijavanju.
Smatram kako je krajnje vrijeme da svi ljudi prestanu s tim neosjetljivim šalama o “malom penisu”, a posebno smatram kako bi se feministi/kinje trebali/e usprotiviti takvim šalama.
Namjera ovog članka nije napasti ljude koji zbijaju takve šale. Ne mislim da su zlobni. Zapravo, mislim da bi većina njih prestala s tim kada bi znali koliko su te šale štetne – a posebno kada bi osvijestili kako time zapravo osnažuju ideje toksičnog maskuliniteta i rigidnih rodnih uloga.
Pa, evo nekih razloga zašto je posramljivanje na temelju veličine penisa antifeminističko.
1. Koristi ideju kako je “ne biti dovoljno muževan” uvreda
Znači, penisi i muški identitet ne bi nipošto trebali biti usko povezani – budući da svatko, bilo kojeg roda, može imati penis.
No, zato što su penisi i muškost tako usko povezani “zahvaljujući” sustavnom seksizmu, koliko god to bilo pogrešno, govorit ću o ovom pitanju u odnosu na cis muškarce, budući da su oni najčešća meta tih šala.
Zato što je primarna funkcija šala o nečijoj veličini penisa napad na njihovu muškost.
Ovakve šale impliciraju kako su muškarci s većim penisom agresivniji i moćniji – što znači muževniji; mali penis znači da je muškarac impotentan i slab, nemoćan.
No, budući da je jedan od aspekata feminizma snažno protivljenje toksičnom maskulinitetu, ismijavanje nečijeg malog penisa kosi se s tim vrijednostima – jer samo podupire štetnu ideju kako su agresija i moć jedini prihvatljivi izrazi maskuliniteta.
Kada ljude kategoriziramo na ovaj način, pridajemo veću vrijednost agresivnosti i povezujemo muškost s fizičkom snagom. I onda se rugamo onima koji ne zadovoljavaju te toksične standarde maskuliniteta.
Brojne su implikacije ovakvog mentaliteta.
Prvo, ignorira trans žene i pretpostavlja da jedino muškarci mogu imati penis. Svodi koncept “muškarca” na njegove genitalije. U stvarnosti, genitalije nemaju nikakve veze s rodnim identitetom.
Drugo, stigmatizira tijela interseksualnih osoba.
Treće, pretpostavlja kako su tradicionalne rodne uloge ideal i kako su muškarci “pravi muškarci” samo kada su agresivni.
Naposljetku, postoje suptilne implikacije da svatko tko nema maskuline značajke, posebno ako je muškarac, smije biti ismijavan zbog nedostatka maskuliniteta – iz toga slijedi kako biti feminin/a znači biti slab/a.
{slika}
Takve šale vrijeđaju ljude koju nemaju maskuline značajke – što znači da poručuju kako su manje maskulini ljudi ujedno i manje vrijedni.
Netko ima malen penis, pa što onda? Čak i da to znači da nije agresivan (što nije istina), zašto bi to bilo bitno?
Je li prihvatljivo ismijavati muškarce koji plaču? Muškarce koji su osjetljivi? Muškarce koji vole raditi tradicionalno “ženske” stvari?
Ne postoji apsolutno niti jedan razlog zbog kojeg treba napasti muškarca na ovaj način, time ga gurajući u rigidne rodne uloge.
Feminizam definitivno ne podržava i ne cijeni toksični maskulinitet te ne omalovažava one koji ne pristaju na takve zastarjele seksističke standarde.
2. Implicira kako je seksualno zadovoljavanje žena najvažnija muška kvaliteta
Obično kada je heteroseksualni cisrodni muškarac ismijavan zbog veličine penisa, time se insinuira kako “ne može zadovoljiti ženu” – što bi trebala biti smrtna uvreda.
To je još jedno učvršćivanje toskičnog maskuliniteta.
Ne vjerujem da su neke feministkinje zapravo svjesne da ruganjem muškarcu na ovaj način samo reafirmiraju ideju kako je “muškost” primarno određena time koliko dobro koriste svoje penise.
Ne samo što ovo postavlja heteroseksualne odnose kao normu (default), već i postavlja seksualnost u središte cjelokupnog muškog identiteta. To pomaže društvu koje ga ohrabruje da dokaže svoju “snagu” kako bi izbjegao daljnje poniženje.
Muškarci su kompleksnija bića od svođenja na veličinu njihovih penisa, a “biti muškarac” znači više od toga s kim spavaš i koliko si potentan u krevetu.
Javna percepcija bi, idealno, tako izgledala. No često, ukoliko se razotkrije da neki muškarac ima mali penis, čini se da ne može učiniti ništa kako bi vratio svoj integritet.
Kada bi društvo promijenilo definiciju “bivanja muškarcem” koja bi značila druge stvari – primjerice osjetljivost i suosjećajnost – možda tada ne bi postojalo toliko pritiska na heteroseksualne cis muškarce da budu u neprestanom lovu na seks s drugim ženama.
Nema ničeg pogrešnog u konsenzualnom seksu s koliko god ljudi želite, no kada seks postane opsesija, neminovno je toksično pozivanje na pravo na seks.
U osnovi, ismijavanje nečije seksualne moći je krajnje osuđujuće i služi isključivo seksualnom posramljivanju.
Kada govorimo o broju seksualnih partnera, seksualno posramljivanje je antifeminističko i ne bi se trebalo primjenjivati isključivo na žene – već i na muškarce. Kao feministkinje, trebale bismo više poticati muškarce koji se ne uklapaju u paradigmu onoga što bi seksualno “trebali biti”.
Kada ismijavamo muškarce jer nemaju veće penise i vrijeđamo ih implicirajući da ne mogu seksualno zadovoljiti ženu, time samo pojačavamo destruktivno uvjerenje kako bi muškarci trebali biti seksualno aktivni pastusi, što opet samo održava na životu toksični maskulinitet.
3. Izruguje se ljudima zbog nečega na što ne mogu utjecati
Ljudi koji zbijaju takve šale rijetko razmišljaju kako ljudi koji su se rodili s malim penisom nisu sami izabrali s čim će se ili s kakvim genitalijama će se roditi. U osnovi, to znači da se ljudima ruga zbog nečega nad čim nemaju kontrolu.
To je bez dvojbe tjelesno posramljivanje.
Društvo je poduzelo brojne svjesne napore kako bi se žensko tijelo manje posramljivalo (premda s ogromnim zakašnjenjem), no neke feministkinje, iz nekog razloga, ruganje nečijem penisu ne smatraju posramljivanjem tijela.
Premda je to na neki način različito od ismijavanja nekoga zbog debljine (budući da je veličina tijela nešto što odmah vidimo, i stoga može biti svjesno i namjerno ismijavano, što osobu izravno opresira), osjećaj internaliziranog srama je sličan.
U oba slučaja poruka glasi da si manje vrijedan/vrijedna zbog svoga tijela.
Tjelesno posramljivanje u svakom slučaju je antifeminističko jer dehumanizira i svodi ljude na objekte.
Prevladavajući osjećaj koji sam imala kada bih čula takve šale o veličini penisa bilo je internalizirano bespomoćno opravdavanje kako to nije moja greška. Naravno, to opravdavanje nije bilo upućeno nikom posebno jer sam bila ispunjena tolikim sramom da to nikada nisam rekla nikom od svojih prijatelja/ica.
Skrivala sam to od žena koje sam povremeno viđala i izbjegavala sam bilo kakvu vrstu seksualne interakcije koja je uključivala skidanje odjeće. To je rezultiralo brojnim potencijalnim vezama koje bi završile prije nego što bi zapravo počele. Taj strah u pozadini uma mi je govorio da sam defektna osoba i da ona/j tko vidi moj defekt me ne može voljeti.
{slika}
Umjesto da kritiziraju moje negativne karakterne osobine ili nepoželjne navike, ljudi su (nesvjesno) kritizirali nešto što nisam mogla promijeniti.
Stvarno je nepošteno ljudsku vrijednost bazirati na nečemu što percipiraš kao tjelesni nedostatak.
Ako su ljudi rođeni s određenim izgledom i tijelom na što ne mogu utjecati, nitko nema pravo rugati im se ili im poručivati da su manje vrijedni. Nisu izabrali s čim će se roditi, i zasigurno nisu izabrali da će se roditi u takvom osuđujućem društvu.
Ljudi zaslužuju da ih se podsjeća na njihovu vrijednost, a ne da ih se ponižava nepotrebnim i okrutnim napadima na njihovo tijelo.
Feminizam bi trebao biti pozitivan i inspirativan, a ne destruktivan.
4. To je redukcionistički napad na netolerantne ljude
Uobičajena je taktika, koliko sam vidjela, posebno na internetu, napasti tipa koji izražava netolerantne stavove tako da obznaniš svijetu: “Sigurno ima mali kurac – zato je tako bijesan”.
Ovo općenito zaustavlja konverzaciju i razvije se u to da se tip brani do točke u kojoj konverzacija postane potpuno besmislena.
Ovakve taktike obično koriste dobronamjerne osobe naprednih pogleda koje se opravdano ljute na predrasude i netoleranciju koje vide. Razumijem kako može razljutiti netko to je pun predrasuda. Ali vjerujem da kritiziranje netolerantnih ljudi na ovaj način samo uzrokuje daljnju nepotrebnu štetu – jer ljutnja nije uperena na mrziteljske stavove te osobe, gdje joj je mjesto.
U slučaju da osoba stvarno ima mali penis, bit će ismijana zbog nečeg nad čim nema kontrolu umjesto zbog svojih problematičnih gledišta.
Ako ta osoba nema mali penis, bit će napadnuta zbog nečeg što je objektivno neistina i to može rezultirati jedino kolateralnom štetom za ljude koji čitaju prepisku i potencijalno mogu biti povrijeđeni.
Ako me neki muškarac maltretira, veličina njegovog penisa mi je potpuno irelevantna. Postoje nasilnici i primitivci svih oblika i veličina.
A osim što je pakosno, to je i prilično lijen način opstruiranja konverzacije. Rasistički, seksistički, transfobni i drugi opresivni stavovi gurnuti su u stranu kako bi se fokus prebacio na nešto što je potpuno nerelevantno.
Umjesto da se potrude ukazati na nečiji govor mržnje, neke dobronamjerne progresivne osobe i feministkinje nesmotreno doprinose negativnoj retorici koja je ionako već prisutna.
Osobe s nazadnim stavovima treba prozivati, no mi im dopuštamo da se izvuku umjesto da ih prozovemo zbog opresivnog ponašanja. Borba protiv predrasuda trebala bi uključivati edukaciju netolerantnih ljudi o njihovim negativnim idejama i misaonim obrascima kako bi se eventualno mogla promijeniti njihova perspektiva.
Ako umjesto toga odaberemo da ćemo nekoga uvrijediti na temelju veličine njegovog penisa, sve te dobre namjere padaju u vodu. Kada feministkinje kritiziraju nazadne ideje koristeći diskriminatorni jezik, to nas čini licemjernima. Još gore, propuštamo priliku da razgovaramo o pravdi – što bi ovom pokretu stvarno trebao bit prioritet.
***
Ne mislim da ljudi koji koriste ove taktike to čine zlonamjerno. Ne mislim da su to loši ljudi. Iskreno vjerujem da mnogi od njih nikome ne žele nauditi. Mislim da to čine zato što je to uobičajena “šala” – tek navika.
Znam da će neki dobri ljudi biti uvrijeđeni i nuditi razloge zašto je za njih u redu zbijati ovakve šale i osjećat će se optuženima kako su loše osobe, što – ponavljam – ne pokušavam ovdje reći niti implicirati.
Samo mislim da je prihvatljivost ruganja nekomu na temelju veličine penisa toliko ukorijenjena da većina ljudi ni ne razmišlja o tome kad se šali na taj račun.
No, ako promislimo odakle dolaze ove šale i što impliciraju, očito je kako primarno funkcioniraju kao podrška patrijarhatu i stoga im nije mjesto u feminizmu.
Robin Tran je autorica i suradnica portala Everyday Feminism, stand-up komičarka i blogerica. Diplomirala je englesku književnost i jezik na Sveučilištu Irvine. Početkom 2015., Robin se autala kao trans žena i od tada piše o svojim iskustvima iz prve ruke. Nastupala je u klubovima Improv, Mad House Comedy Club i Comedy Palace, a njezini članci su objavljivani na portalima xoJane i Time.com.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
