Bojimo se razgovarati. Izbjegavamo, radi nelagode, neznanja, srama i straha, započeti otvoren razgovor o mentalnom zdravlju, o depresiji, o suicidu. Čak je i ovaj tekst napisan s mnogo odgađanja i oklijevanja, iako je prigoda, nažalost, nedavno bilo. Tema suicida nije ugodna, niti je vesela, niti je light, dapače, neugodna je toliko da od nje čak ni ne bježimo, nego gledamo u pod tobože mareći svoja posla, čekajući da prođe, da nas mimoiđe, da se dogodi nekom drugom.
U proteklih 45 godina stopa suicida na svjetskoj razini porasla je za 60 posto. 2015. godine bio je to po učestalosti sedamnaesti uzrok smrti u svijetu, a danas je to vodeći uzrok smrti u osoba između 15 i 29 godina. U europskim zemljama te je godine zabilježena najviša stopa suicida u odnosu na ostatak svijeta, a i u tim okvirima Hrvatska je sa stopom od 17,5 na 100.000 stanovnika iznad prosjeka koji iznosi 14,1. Procjenjuje se da na jedan izvršeni dolazi još dvadesetak pokušaja suicida. Govoreći o temi poput suicida, najlakše je govoriti u brojkama. Registrirati slučajeve i uvesti ih u tablicu, obaviti statističku analizu i napisati izvještaj. Luk i voda. No teži je posao načeti razgovor o uzrocima, o faktorima rizika, o prevenciji, a u zavrzlamu stavova i komentara o suicidu i osobama koje su ga počinile sigurnije je uopće ne ulaziti.
Po pitanju stigme, mistifikacije, neznanja i šutnje, suicid nije nikakva iznimka u domeni mentalnog zdravlja. Naime, da bismo progovorili o suicidu, moramo prvo razgovarati o psihičkim stanjima i poremećajima koji ga nerijetko uzrokuju, poput depresije, bipolarnog poremećaja, shizofrenije i drugih psihoza, ovisnosti te poremećaja ličnosti. Morale bismo razgovarati o nizu faktora rizika, poput stresnih situacija, gubitka, vršnjačkog nasilja, pripadnosti manjinama, nezaposlenosti i niskog socioekonomskog statusa, zloporabe psihoaktivnih sredstava, kroničnih bolesti i invaliditeta.
No, moramo razgovarati i o rodu.
U pravilu – s nekoliko iznimaka, poput Kine i Bangladeša – broj suicida među muškarcima višestruko je veći nego kod žena, dok je broj pokušaja, odnosno neizvršenih suicida, veći u žena. Taj je fenomen poznat pod nazivom “rodni paradoks suicidalnog ponašanja”. Razlika između pokušaja i izvršenja suicida leži, između ostaloga, u odabiru metode. Naime, žene češće biraju sporije i manje smrtonosne metode, poput predoziranja psihoaktivnim tvarima (i zato češće ipak dobiju pomoć u zadnji tren), dok muškarci češće koriste vatreno oružje. Glavni uzrok razlike u stopama suicida – a koji donekle objašnjava i odabir metode – leži pak u doživljaju sebe kroz nametnute rodne uloge, u načinu na koje nas društvo oblikuje u žene, odnosno muškarce. Naime, iako ih društvo percipira pretjerano emotivnima, nestabilnima ili, pojednostavljeno, ludima, a njihove reakcije odrazom njihova psihičkog stanja, ženama je ipak dopušteno zatražiti pomoć. Unatoč istraživanjima prema kojima se stopa depresije u djevojčica između dvanaeste i petnaeste godine života utrostruči, djevojke u toj dobi već imaju razvijenu mrežu podrške. Od žena gotovo da se i očekuje da se ne mogu nositi sa životnim nedaćama, stresom i ozbiljnim krizama, one su, već se stoljećima vjeruje, “nježniji” ili “slabiji spol”, stoga se njihove pozive upomoć manje osuđuje. Također, kao one od kojih se očekuje da se brinu o obitelji i kućanstvu, žene još uvijek grade i održavaju jače i prisnije prijateljske veze, imaju šire i snažnije socijalne mreže, a time i veću vjerojatnost da im netko pomogne u traženju i dobivanju adekvatne pomoći.
Muškarce se, s druge strane, primijete li i požale li se na simptome poput depresivnosti, iritabilnosti, promjena u navikama, osjećaja beznađa i sl., proziva slabićima i šikanira ih se radi neuspjelog obnašanja (nametnute) rodne uloge snažnog, hrabrog, neuništivog muškarca. Najgora kazna za muškarca koji otvoreno pokazuje slabosti jest da ga se proglasi feminiziranim. Također, osobito u starijoj dobi, muškarci imaju slabiju socijalnu podršku, slabijeg su zdravlja – što je, opet, povezano s društvenim normama i rodnim stereotipima koje podrazumijevaju rizično (seksualno) ponašanje, zlouporabu psihoaktivnih supstanci, dugotrajno obavljanje teških fizičkih poslova i češće tjelesne ozljede – te, naposljetku, imaju u prosjeku lošiju kvalitetu života od žena slične životne dobi. Prema istraživanju iz 2002., psihologijskom obdukcijom na (doduše, malenom) uzorku od 47 osoba ustanovljeno je da je kontakt sa stručnjakom mentalnog zdravlja barem jednom u životu imalo oko osamdeset posto žena i tek oko pedeset posto muškaraca.
Iako, dakle, znamo da “dječaci ne plaču”, manje je poznato da su socioekonomski problemi poput gubitka posla ili dugotrajne nezaposlenosti također faktor rizika za suicid, osobito u muškaraca, i to opet zbog nametnute uloge hranitelja obitelji. Upravo taj obrazac objašnjava vrlo veliku razliku u stopama suicida u muškaraca i žena u zemljama bivšeg Istočnog bloka i tranzicijskim zemljama, gdje ženama nije bilo onemogućeno obnašanje tradicionalne rodne uloge domaćice i majke, dok se mnogo muškaraca u nekom trenutku suočilo s problemom nezaposlenosti i “beskorisnosti” u društvu. Tome valja dodati alkoholizam gotovo utkan u stereotip “pravog” muškarca, i dobije se, primjerice, rekordni poljski omjer suicida 8:1.
Stvari su još kompliciranije kod LGBTQA+ populacije, unutar koje je, prema nekim istraživanjima rizik od depresije duplo, a od pokušaja suicida čak tri puta veći nego u općoj populaciji. Naime, ta je populacija gotovo redovito izložena navedenim faktorima rizika, osobito socijalnoj odbačenosti, diskriminaciji, tjelesnom i psihičkom zlostavljanju, a dodatan su rizik rodno nekonformirani izgled, rodna disforija, internalizirana transfobija te pripadnost nekoj drugoj manjini.
Suicid je jedan od najbrutalnijih dokaza toksičnog maskuliniteta i primjera kako rodni stereotipi mogu biti ozbiljno štetni za sve rodove. Upravo je patrijarhat taj koji perpetuira štetne obrasce ponašanja “pravog” muškarca, a ti su obrasci, osim za okolinu, u velikoj mjeri štetni za osobu koja ih obnaša. Društvo još uvijek odgaja dječake u “muškarčine” koji moraju biti snažni, brinuti se za obitelj, raditi iscrpljujuće poslove, skrivati i umanjivati simptome, nijekati slabost, osamljivati se, odbijati pomoć i probleme rješavati alkoholom i drogama. Isto se to društvo zatim čudi i snebiva kada se dogodi tragedija, kada suicid počini osoba koju je ono prethodno ukalupilo i gotovo pa ucijenilo da šuti i trpi do granice pucanja, do točke kada je prekasno.
Umjesto toga mogli/e bismo započeti razgovore, prvenstveno u obitelji i školama. Objasniti klincima da ne moraju biti frajeri, da je u redu biti nježan ili slab, da smiju tražiti pomoć i da će je dobiti. Mogli bismo ih, za promjenu, naučiti kako izraziti emocije, čak i one koje nisu ljutnja i gnjev, te im dokazati da društvena mreža ne podrazumijeva samo virtualnu sferu. Naučiti ih oduprijeti se vršnjačkom pritisku dokazivanja muškosti alkoholom. Pokazati im, glasnim pozitivnim primjerima, da maskulinitet ne mora biti štetan, da biti muškarac, biti žena, biti queer, može podrazumijevati identitete koji ne uključuju toksične rodne stereotipe. Podsjetiti ih da status quo, s nejednakom raspodjelom moći, izravno šteti i njima, te da stjecanje prava jedne grupe ne podrazumijeva ukidanje tih istih prava drugim grupama. Sve su to, između ostalog, zadaće feminizma, i zato je suicid – i mentalno zdravlje uopće – feminističko pitanje. No sve dok kolektivno hranimo narativ o macho muškarcu, jezivi će se trendovi nastavljati.
