Prevela i prilagodila Iris Duka
Sheryl Sandberg, direktorica Facebooka i jedna od 100 najutjecajnijih ljudi u 2012. godini prema časopisu Time, uz naporan posao je i majka dvoje djece te supruga. Ponukana svojim uspješnim životom, odlučila je napisati knjigu Lean in, koja je izazvala niz pozitivnih reakcija, no i kritika. U svojoj knjizi, Sandberg kroz heteronormativni diskurs analizira zašto je tako malo žena “na vrhu”, te kako, jednom ako uspijete biti “na vrhu”, balansirati karijeru i obitelj.
Kako Sandberg podrške ne nedostaje, pogotovo među korporativnom američkom elitom koja posjeduje pola svijeta, slijedi sažetak kritika koje tvrde da Sheryl Sandberg svojom knjigom odmaže feminističkoj borbi za rodnu i spolnu jednakost.
Katherine Losse, bivša visoko rangirana zaposlenica tvrtke Facebook (koja je između ostalog pisala govore samom Marku Zuckerbergu), objavila je knjigu The Boy Kings, u kojoj govori o svom iskustvu rada u Facebooku (http://www.huffingtonpost.com/2012/06/26/the-boy-kings-katherine-losse-facebook_n_1629137.html). Losse je nakon pet godina neprestanog rada, tjedana neiskorištenog godišnjeg odmora, promaknuća bez povišica te nedostatka vremena “za sebe” shvatila da takav posao ne želi. Dala je otkaz i napisala knjigu. Kako su Sandberg i Losse bile zaposlenice iste tvrtke u isto vrijeme, zanimljivo je čuti drugačiju stranu priče.
{slika}
Svojom knjigom Lean In: Women, Work, and the Will to Lead, izvršna direktorica Facebooka Sheryl Sandberg sebe percipira kao lidericu feminističkog “pokreta” zaposlenih žena. Ipak, knjiga financirana od sredstava koje je sama Sandberg uložila u tvrtku Facebook, ima više zajedničkoga s bogatom Silikonskom dolinom nego ikakvom feminističkom organizacijom ili pokretom. Knjiga je objavljena uz veliku materijalnu i moralnu pomoć Facebooka. Pitanje koje se nameće glasi: kako to da Facebook, tvrtka primarno zadužena za tehnološki razvoj, odjedanput u 2013. treba “feminističku” platformu djelovanja? Kako sada, otkad njihova izvršna direktorica preuzela ulogu feministkinje, namjerava tom knjigom transformirati svijet?
Losse, koja je 5 godina provela kao zaposlenica u Facebooku, tvrdi kako je imala priliku “iznutra” vidjeti u kojem smjeru razvoj tvrtke ide- društvena mreža koja pretendira postati globalni lider u rangu s državama. Prisjeća se kako im je Zuckerberg govorio “ako želite mijenjati svijet, najbolji način za to je da osnujete tvrtku”. Da, tvrtke imaju potencijalno više novca i manje pravno- strukturnih ograničenja od nekih država. Na neki način, Facebook želi biti oboje- i država i tvrtka, zaključuje Losse. Sljedeći logiku da je Facebook tvrtka koja pretendira postati država, postaje razumljivije zašto im je potrebna i društveno- politička prisutnost. Tu na scenu stupa Sandberg, čija se karijera prije Facebooka sastojala i od tehničkih, no i od političkih funkcija. Postavši izvršna direktorica, Sandberg počinje održavati niz događanja vezanih uz “žensku” tematiku, čime je u konačnici doprinijela imidžu tvrtke kao “women friendly”.
Sama knjiga počinje s uvodom naslova “Internalizing the Revolution”, u kojem se redefinira samo značenje riječi revolucija. Autoričina revolucija ne znači zahtijevati od korporacija da uklone strukture koje generiraju seksizme, već je to revolucija nas samih da restrukturiramo same sebe. Stil pisanja Lean in identičan je jeziku kojim Facebook motivira svoje zaposlenike/ce da rade brže i više, prisjeća se Losse. Jezik “brzine i pobjede” prisutan u tvrtci, prisutan je i u Sandbergičinom pisanju- “Što više ljudi uđe u trku, više rekorda će biti srušeno”, “Nemojte zakočiti. Ubrzajte. Ne mičite nogu s gasa.” (rečenice iz Lean in- a). Za Sandberg, život je utrka, a pobjeda se postiže ubrzanim radom, napredovanjem. Knjiga implicira da pravi izvor nejednakosti nije institucionalizirana diskriminacija žena, već nevoljkost žena da prihvate izazove karijere.
{slika}
Ako je otpor radu problem, onda je očito rad rješenje. U svojoj knjizi, Sandberg govori samo o poslu, dok slobodno vrijeme i dokoličarenje ne spominje. Osim potencijalno boljeg seksualnog života sa svojim mužem nakon što vam je pomogao oprati suđe, autorica ne spominje užitak. Umjesto toga, ona implicira da se feminističko pitanje jednostavno glasi kako postati bolja radnica/ zaposlenica.
Njezino viđenje obitelji je otprilike sljedeće: (pretpostavka koja se ne naglašava u knjizi je da sve žene žele obitelj, te da su sve žene u heteroseksualnim obiteljskim partnerstvima). uspješno zaposlena majka budi se rano ujutro kako bi odgovorila na e-mailove prije spremanja djece za školu, te se vraća kući kako bi pripremila večeru, spremila djecu na spavanje te se zatim opet vratila svojim mailovima. Umjesto da kritizira zahtjeve nove ekonomije da je zaposlenik/ica svom poslodavcu dostupan/na 24 sata na dan, Sandberg radi suprotno- “Facebook je dostupan 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, a većinu vremena i ja sam. Dani kada sam uopće pomišljala da isključim mobitel preko vikenda, ili odem na odmor su davno iza mene”.
Iako nije u potpunosti jasno zašto autorica smatra da bi sve žene trebale raditi u “visokom” biznisu i imati obitelj, čini se da je to njezina vizija svijeta.
Losse smatra kako je Sandberg, misleći da piše novu Feminine Mystique, zapravo napisala suvremenu Protestantsku etiku i duh kapitalizma. Tamo gdje ostale feministkinje stavljaju naglasak na “besplatan” i potplaćen ženski rad, Sandberg vidi neprocjenjivu vrijednost samog rada, potičući na još više rada, bio on plaćen, neplaćen ili potplaćen. Sandberg je s jedne visoke pozicije prešla na drugu, što je rezultiralo nedostatkom njezine socijalne osvještenosti i kritike samog sustava.
{slika}
Losse se prisjeća vlastitog iskustva napredovanja u korporaciji Facebook. Nakon unapređenja na bolju poziciju, nije dobila veću plaću, a nadređeni joj je to opravdao time da je “ona dobila dobila povišicu prošle godine, te da sada povišica ne bi bila poštena prema drugim inženjerima” (iako su inženjeri prošle godine imali dva do tri puta višu plaću no što je ona imala). Ako je takvo “opravdanje” moguće u tvrtci poput Facebooka, što se tek događa u manjim tvrtkama?
“Brojnije žensko vodstvo rezultirati će boljim tretmanom prema svim ženama”, piše Sandberg, iako je već obnašala dužnost izvršne direktorice kada je Losse doživjela nejednaki tretman. Zašto se u svojoj knjizi ne fokusira na analizu usklađivanja plaća i povišica za muškarce, umjesto da problem nejednakosti vidi u “otporu” žena da vide vrijednost rada samog?
Prije nego li je Kate Losse objavila svoju knjigu The Boy Kings, aktivistkinje za ženska prava protestirale su protiv nedostatka žena u izvršnom odboru Facebooka. Godinu dana ranije, Zuckerberg je izjavio “Imamo jako mali odbor i nije mi pretjerano bitno kojeg su spola…”. Ipak, dan prije objavljivanja knjige The Boy Kings, Sandberg je promovirana u izvršnu direktoricu, iako je imala kvalifikacije za to mjesto već godinama.
Losse smatra da knjiga Lean in ne poziva na neki novi feministički pokret, već da je to autobiografska knjiga o autoričinom putu od Harvarda preko Googlea do Facebooka i pokreta Lean in koji nastoji pokrenuti. Knjiga je prvenstveno namijenjena ženama u korporativnom okruženju, a predstavlja i dobar vodič ženama koje žele karijeru koju je autorica postigla. No, kao vodič za snalaženje na radnom mjestu, knjiga više uči žene servilnosti, no što ukazuje tvrtkama na nepošten odnos prema ženama.
Catherine Rottenberg, kolumnistica na Aljazeera-i te urednica nekoliko knjiga, također se obrušila na Sandberg i njezin “novi feminizam”. Uspoređuje Sandberg s Anne- Marie Slaughter i njenom knjigom “Why Women Still Can’t Have It All”, u kojoj autorica objašnjava zašto je zaposlenim ženama još uvijek teško balansirati karijeru i obitelj. Rottenberg objema zamjera što zadržavaju izrazito liberalni pogled na društvo, zanemarujući pitanje socijalne nepravednosti struktura američkog društva. Smatra kako je zabrinjavajuće koliko malo pažnje obje autorice posvećuju idejama jednakih prava, pravde i emancipacije žena kao konačnih ciljeva feminizma. Taj pomak iz diskursa jednakih prava i socijalne pravednosti prema “internalizirajućoj” revoluciji ne uzima u obzir realnost većine američkih žena.
Takav projekt “internalizacije” stavlja teret nepravde i nejednakosti na svaku ženu pojedinačno, umjesto shvaćanja da je sustav taj koji kontinuirano proizvodi socijalnu nepravdu prema ženama, zaključuje Rottenberg.
