Dok razmišljam kako bih obradila aktualnu temu kulturocida u Hrvata, koja nudi tek mnoštvo otvorenih i neodgovorenih pitanja, nered i kakofoniju šumova od kojih se ne čuje šuma, slučaj kulturne politike koja je postala sama sebi sadržaj i kojoj su kultura i umjetnost, izgleda, sporedna stvar, pada mi na pamet da bih ovom problemu mogla pristupiti na folkloran način, jer možda će folklor uskoro biti jedina kultura koja će nam ostati. To bi onda išlo ovako nekako:
E-mail piše Kulturni Djelatnik, e-mail tipka pa ga hitro šalje u grad Zagreb u Runjaninovu, gdje stoluju kulturni ministri. Počuj mene Kultur-ministarstvo! – u svom mejlu nujan ćato piše – Ja bi tebe nešto priupita, sve u stilu kulturne baštine, a u ritmu narodnoga blaga, da se vidi da ja izrod nisam te kultura da je meni draga. Ipak neću lomit ovo pismo ni u strofe ni u deseterac, da pitanje ovo moje harno bar djeluje kontemporarno.
Pa da, evo, prijeđemo na bitno – mene brižna kulturocid muči! Il je zbilja, il se meni čini, il je golem nered na margini, ili se kultura spotakla, ili vladavina je spektakla, il mediji proizvode spin, ili ćemo klavire o klin, ili mreža birokratske moći sveudilj se unedogled stere, il smo samo naivčine lude dok se drugi tuku za fotelje, ili zli su krivi tabloidi što nas ova nekultura bridi?
I dok mi se rima skladno veze, ostao sam tu bez antiteze, jer se bojim da sam, jebiga, u pravu.
Elem, neću prejudicirat, već ću vama odmah atačirat sva pitanja i svu brigu moju, nadajuć se skorom odgovoru…
No, mogla bih ozbiljnoj temi kulturocida pristupiti i nešto serioznije, nadajući se da ćemo uskoro dobiti odgovore na dolje postavljena pitanja i objavit ih na ovom istom mjestu, u kulturi Tportala.
{slika}
Pa evo deset pitanja (iako bi ih se, vjerujem, našlo i više) jednog Kulturnog Djelatnika, prosječnog aut/in-sajdera, za Ministarstvo kulture:
1. Nakon Milana Štrljića i Duška Mucala za intendanta splitskog kazališta imenovan je Tonći Bilić iako se glumci i radničko vijeće HNK ovoj odluci protive. Je li moguće da djelatnici/e HNK kandidiraju i izaberu osobu koja će biti na čelu njihove kuće ili intendanta baš uvijek mora postaviti politika? Zašto?
2. Iako je Splitsko ljeto ostvarilo dobit i poslovalo u plusu, što nije slučaj s HNK-om, Nikša Bareza i Senka Bulić su morali otići iz Splita. Zašto je to dopušteno? I s obzirom da iz splitskog kazališta nitko već tjednima ne odgovara na ovo pitanje – kada će glumcima/icama i ostalim djelatnicima/icama biti isplaćeni honorari barem za Splitsko ljeto (koje je, ponovit ću, poslovalo u plusu)?
3. Zbog čega je raspisan četvrti natječaj za intendanta HNK u Zagrebu? Ima li šanse da na čelo kazališta dođe osoba iz svijeta kazališta, iz ‘kazališne prakse’? Opće je mišljenje da se takvi ljudi ne kandidiraju jer unaprijed znaju da su im šanse nikakve. Što se tu zapravo događa?
4. Je li dovoljno biti ambiciozan i politički podoban da bi se dospjelo na čelo neke institucije ili su to tek objede zlih jezika?
5. Što bi trebao raditi HNK? Je li to vrijedno tolikog novca? Kakav bi repertoar takvo kazalište moralo imati? Ima li danas ikakvog smisla nacionalno kazalište koje ne razmrdava nacionalne kulturne kanone?
6. Ukinut je kulturni prilog Arterija koji je izlazio u Slobodnoj Dalmaciji, uz Mediteran Novog lista jedini novinski prilog za kulturu u dnevnom tisku. Poznato je da novine umjesto 25 posto PDV-a plaćaju 10 posto na račun toga što navodno ispunjavaju javnu funkciju. Čini se da je ovo još jedan pokazatelj da mnoge od njih javnu funkciju ne ispunjavaju, pa zbog čega onda ova porezna povlastica?
7. Nakon prošlogodišnje bruke, zašto je ove godine prekasno raspisan natječaj za osmišljavanje programa za Frankfurtski sajam knjige? U jednom dvotjedniku može se pročitati komentar uspješne promotorice hrvatske kulture Alide Bremer kako ljudi koji rade program za ovaj sajam to čine ‘bez srca’. Kada će ovakvi programi dospjeti u ruke ljudi kojima knjige nisu isto što i pršut ili cipele?
8. Nikome nije sasvim jasno zbog čega je Ministarstvo kulture odlučilo nagraditi najuspješnije romanopisce i spisateljice, a bez objašnjenja preskočilo esejiste/ice, kratkopričaše/ica, pjesnike/inje? Možda među knjigama potonjih ima uspješnijih i uspjelijih, pa ostaje nejasna logika i kriteriji?
9. Kad smo kod kriterija: kako je moguće da se u istoj vreći pri dodjeli sredstava iz proračuna Zagreba nađu nezavisni portali usko vezani za područja kulture, zaštite okoliša i ljudskih prava i oni, uglavnom privatni, koji s javnim dobrom imaju jako malo i nimalo veze? Po kojim nedokučivim kriterijima su ovi drugi za društvo važniji od prvih i kome konkretno trebamo zahvaliti za takvu neobičnu raspodjelu javnog novca?
10. Je li se u Hrvatskoj stvarno dogodio i događa kulturocid ili se radi o konstruktu? Zašto Ministarstvo kulture o tome šuti?
Ovo nije provokacija. Ovo su pitanja na koja kulturna javnost željno iščekuje odgovore.
