Brett Kavanaugh potvrđen je za suca Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država unatoč optužbama za seksualno zlostavljanje. Cijeli slučaj tjednima je okupirao američke medije i podijelio američku javnost, no sadržaj ovog slučaja proteže se izvan granica američke stvarnosti, budući da se radi o patrijarhalnim odnosima moći koji oblikuju svakodnevicu žena diljem svijeta.
Svjedočenje dr. Christine Blasley Ford o seksualnom zlostavljanju, koje je pretrpjela od Kavanaugha kada su bili u srednjoj školi, pred odborom senata može se opisati kao kontinuitet #MeToo pokreta ali i bolan podsjetnik na sličan slučaj Anite Hill prije 27 godina. Hill se također javno izložila kako bi svjedočila o seksualnom uznemiravanju kojeg je doživjela od Clarenca Thomasa, tadašnjeg kandidata za suca Vrhovnog suda. Tada ju je nemilosrdno ispitivao odbor senata koji se isključivo sastojao od bijelih muškaraca, a republikanci su je prozvali “pomalo ludom, pomalo droljastom”. Thomas je također potvrđen za suca Vrhovnog suda, unatoč sličnim optužbama još triju žena kojima nije bilo dopušteno svjedočiti. Brojne su sličnosti između ova dva slučaja, ali antagonizam između tadašnjih bijelih feministkinja i antirasističkih aktivista i aktivistkinja nakon 27 godina ipak je u slučaju Kavanaugh prepustio mjesto solidarnosti i ujedinjenosti protiv Trumpovog bijelog republikanskog establišmenta.
Prema istraživanju Sveučilišta Quinnipiac manje od polovine bijelih žena vjeruje Fordinom iskazu, što je upadljivo manje od 83% afroameričkih osoba i 66% osoba latinx porijekla koje vjeruju Ford. Zašto bijele žene vjeruju Kavanaughu, a ne Ford? To zapravo i nije tako čudno budući da bijele žene unatrag par desetljeća većinom glasaju za Republikansku stranku. To se djelomično može objasniti time da udane bijele žene glasaju za iste kandidate kao i njihovi muževi te da bijele žene specifično postaju politički konzervativne nakon udaje. Za bijele žene veća je vjerojatnost da će moći biti uzdržavane isključivo muževom plaćom te će posljedično glasati za ekonomske interese svoga muža. Ipak, ne radi se samo o ekonomskim interesima, već i o lojalnosti bijeloj rasi te fundamentalnoj rasnoj netrpeljivosti. Povijesno, bijele žene, čak i one koje se identificiraju kao feministkinje, redovito su gazile preko nebijelih ljudi radi svojeg interesa. Primjerice, bijele sufražetkinje su, radi političkog probitka, u centar pokreta stavile upravo bijele, heteroseksualne žene srednje klase, zanemarujući sve ostale “nepodobne” žene drugačijeg rasnog, klasnog i seksualnog određenja. Danas u Americi, brojne se bijele žene svrstavaju uz bok bijelih muškaraca kako bi zadržale svoj politički, ekonomski i društveni kapital koji im omogućuje njihova bijela boja kože i blizina bijelih muškaraca.
Turska akademkinja i istraživačica Deniz Kandiyoti još je 1988 godine skovala termin “patrijarhalna pogodba“ kojim objašnjava taktiku u kojoj žene odabiru pridržavati se i udovoljavati patrijarhalnim normama, prihvaćajući rodne uloge koje su pogubne za sve žene, čime, doduše, maksimaliziraju vlastitu snagu i mogućnosti. Kandiyoti pomoću patrijarhalne pogodbe objašnjava zašto se žene u patrijarhalnim društvima vjenčaju, nose velove i pridržavaju se društvenih normi seksualnog ponašanja. Priroda patrijarhalne pogodbe mijenja se u različitim društvima ovisno o klasi, kasti i etničkoj pripadnosti. Slučaj Kavanaugh pokazao je stanje rasne i rodne politike u SAD-u ali i to da se barem polovica bijelih žena duboko pridržava patrijarhalne pogodbe. Također, nerazumijevanje pristanka je jedan od bitnih posljedica evangeličke kulture “čistoće” odnosno represije seksualnosti i obavezne apstinencije koja je dobila zamaha 1990ih godina kao odgovor na slobodnu ljubav 1970ih te masovnu paniku oko AIDS-a 1980ih. Čitave generacije evangeličkih žena odgajane su u uvjerenju kako njihova tijela ne pripadaju njima već bogu, očevima, muževima i zajednici te da je njihova dužnost štititi mušku seksualnost.
Budući da se nasilje nad ženama događa u svim slojevima društva, Fordine privilegije bijele, bogate žene, nisu je zaštitile od zlostavljanja niti su joj omogućile povjerenje i neupitan kredibilitet. Tijekom saslušanja teško je bilo ne pomisliti o mitu “prave” žrtve jer, ako slijedimo društvene stereotipe i očekivanja, Ford je upravo bila vjerodostojna žrtva (čak je i Trump prozvao njezino svjedočenje vjerodostojnim) sa svojim odmjerenim nastupom, susretljivošću i emotivnom suzdržanošću. Da bi se ženama vjerovalo one se moraju ponašati u skladu sa ženskom socijalizacijom koja ne dopušta ispade bijesa ili plakanja, upravo ono što je Kavanaugh pokazao tijekom svojeg svjedočenja. Slično malenome djetetu kojem su oduzeli zvečku, Kavanaugh je bjesnio, vičući, crven u licu tijekom ispitivanja ne pokazujući ni tračak razumijevanja ili empatije prema Ford. Socijalizacijom dječaci obično usvajaju poruku da trebaju dobiti ono što kao muškarci samim svojim postojanjem zaslužuju – pravo na moć, utjecaj i pristup ženskim tijelima. Bijelim, bogatim muškarcima također je zagarantirano ono što ostalim muškarcima nije – neprikosnovena pretpostavka nevinosti i pravo na djetinjstvo. Teško je zamisliti nebijelog muškarca koji bi zadobio tolike simpatije kao Kavanaugh. Za razliku od crnih i smeđih ljudi optuženih za zločine, Kavanaugh iza sebe ima kadar moćnih ljudi koji mu pružaju simpatije i pretpostavku nevinosti.
Načula sam primjedbu da nije u redu da se Kavanaugha optužuje za nešto što se dogodilo prije 35 godina. Možda je njemu to bio jedan nevažan trenutak prije 35 godina, ali za Ford i za sve ostale žrtve seksualnog nasilja taj traumatični događaj imao je bitne i dugotrajne posljedice. Sama Ford je izjavila kako je zbog tog događaja bila dugo traumatizirana i dugo nije nikome za to rekla, a tek se kasnije povjerila svojoj psihoterapeutkinji i svome mužu.
Judith Herman u svojoj knjizi “Trauma i oporavak” (1992) navodi: “Vrlo je primamljivo biti na strani počinitelja. Sve što počinitelj traži jest da promatrač_ica ne učini ništa. On se poziva na univerzalnu želju da ne vidimo zlo, ne čujemo zlo i ne govorimo o zlu. Žrtva, naprotiv, traži od promatrača_ice da podijeli teret boli. Žrtva traži djelovanje, uključivanje i pamćenje”.
Također, treba podsjetiti da se nije radilo o suđenju za kazneno djelo, nego o pukom saslušanju pred odborom senata i najgore što bi se Kavanaughu dogodilo jest da ne bude izabran za suca Vrhovnog suda – apsolutno ništa drugo! A Ford je bila ispitivana od strane senata kao da se njoj sudi. Također, Ford je htjela ostati anonimna kada je u povjerenju o događaju obavijestila svog zastupnika u senatu i prije nego što je Kavanaugh imenovan za kandidata, bojeći se reakcija javnosti. I to s pravom, budući da se morala iseliti iz svoje kuće zbog ozbiljnih prijetnji smrću.
I onda se društvo pita zašto žrtve ne prijavljuju? Zašto joj je trebalo tako dugo da kaže išta o tome? Ako pogledamo samo ovaj slučaj (ili milijune sličnih, manje poznatih slučajeva), odgovor ćemo naći u tome da održavamo društveni status quo tražeći isprike za moćne muškarce, dok ženama žrtvama ne vjerujemo i ne želimo vjerovati.
Na društvenim mrežama žene su počele dijeliti svoje iskustva uz hešteg #WhyIDidntReport. Razlozi su očekivano brojni, od straha od odmazde, samookrivljavanja i straha od osude društva, minimiziranja samog događaja, nepovjerenja prema institucijama i želje da zaborave da im se išta ikada dogodilo. Tarana Burke, osnivačica #MeToo pokreta smatra kako je, unatoč nesretnom ishodu ovog slučaja, Ford inspiracija koja pokazuje važnosti i snagu javnog istupanja o proživljenom seksualnom nasilju. Također je istaknula da je vrijeme da se #MeToo pokret prestane povezivati isključivo sa slavnim osobama i Hollywoodom, ispuštajući iz vida obične ljude i nekritičko promatranje sistema moći i privilegija koje omogućuju seksualnom nasilju da se svakodnevno događa.
Koliko ćemo još javnih istupanja žrtava seksualnog nasilja i objelodanjivanja njihovih trauma morati vidjeti da bismo konačno dobile potporu? I kada će se fokus konačno pomaknuti sa žrtava na počinitelje? Javna istupanja i priče o seksualnom nasilju neće potaknuti ambivalentne saveznike_ice da konačno povjeruju ženama, već će omogućiti solidarno prepoznavanje i povezivanje svih nas koji_e smo proživjeli_e nešto slično i to ne samo žrtvama heteroseksualnog nasilja već svim žrtvama na spektru roda i seksualnosti.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
