Kroz moje odrastanje, moja je majka odlučno odbijala da je njena djeca ili bilo tko drugi zove “Majka”. Kao dijete i tinejdžer, smatrala sam to njenim čudnim kompleksom i nekakvom sramotnom ekscentričnošću. Ne samo da je forsirala to pravilo kod kuće, nego je besramno bila protiv te titule na obiteljskim okupljanjima i u javnosti. Ukoliko bi joj se njena prijateljica, moji učitelji ili čak prodavačica obratili na taj način, brzo bi ih ušutkala govoreći ” ja nisam Majka” ili ” Ne volim kad me se tako zove”.
U prigradskoj Floridi, takav stav je bio nečuven, te sam sigurna da je zbunio mnoge. I kad sam ga sama prihvatila, zbunjivao je i mene više od dva desetljeća. Komadići su se posložili tek nedavno, kad sam preispitivala svoj stav o majčinstvu, što bi ono značilo za moj život te kako društvo gleda na žene s djecom.
Tijekom života, nikada nisam bila previše vezana za ideju o imanju djece. Kad sam bila mlađa, ponekad bih razmišljala o budućnosti koja je uključivala muža i dvoje djece, no djeca su većinom bila fusnota u fantaziji o spisateljici ili poslovnoj ženi velike moći ili putovanjima po svijetu kao modna novinarka. Više da nego ne, te su fantazije bile bez misli o djeci, ili sa mnom koja se pitam kako bih bila u stanju pomiriti podizanje djece i karijere iz snova i slobode da putujem za čim sam toliko čeznula. U razdoblju rane punoljetnosti, shvatila sam da dvoje djece nije nužno za potpunu sliku, i napustila sam taj dio svojih fantazija vrlo lako.
Ono što sam primijetila jest da mnoge žene zaista vole djecu i bebe. Vole ih držati, nasmiju im se kaka ih vide u kolicima ili kolicima za kupovinu, uvijek se druže sa svojim mlađim nećacima i rodbinom Samo Zato Jer, sigurna sam, ne mogu zamisliti život bez svoje djece. Ali za mene tih osjećaja nikad nije bilo. Gledajući unatrag, ne mogu se sjetiti da sam ikada držala (ili željela držati) malo dijete. Zgrozim se kad vidim zahtjevnu ili hiperaktivnu djecu u trgovini. Uvijek sam pristojna prema djeci kad sam primorana stupiti u kontakt s njima, ali u glavi uvijek mislim “Kad će ovo završiti”?
Sigurna sam da ima mnogo ljudi koji su zgroženi čitajući ovo i kladim se da mi odmah pišu komentare o tome koliko sam sebična. I slažem se. Možda i jesam više sebična nego druge žene, na neki način. Bilo dobro ili loše, majčinski osjećaji koji pokreću mnoge od nas nikada se kod mene nisu dogodili. I sada, kad razmišljam o svojoj budućnosti, dvoje djece više nije tamo, i ja nemam problema s tim.
Shvatila sam to o sebi prije nekoliko godina, no jedino jučer tijekom razgovora s prijateljicom s kojom sam podijelila osjećaje, počela sam shvačati kako su stvari povezane. Počele smo pričati o svim razlozima zašto želimo biti bez djece, razgovor je postao prilično strastven kad smo obje pronašle utjehu u Sigurnoj Zoni za dijeljenje osjećaja bez osuda. Pričale smo o utjecaju koji djeca imaju na živote mnogih žena oko nas, kako su kao supruge napustile ambicije dok su njihovi muževi nastavili raditi, putovati, piti i ostajati pri vlasititim putevima bez mnogo smetnji. Pričale smo o dečkima s kojima smo bile koji su gorljivo željeli imati djecu ili “velike obitelji”, bez uzimanja u obzir da se ženin život – ne, njezin identitet – mijenja kad postane majka.
Ako si majka koja je atraktivna po društvenim standardima, onda postaješ “dobra mama”, ili još gore, “MILF”. Ako si majka koja također ima karijeru, postaješ “mama koja radi” ili “mama s karijerom”. Svaki drugi dio tvoj identiteta se modificira u ono što je tvoj primarni razlog egzistencije – biti Majka. To je titula koja implicira da je ne moramo prihvatiti ako ne želimo.
Kao žena i feministkinja, odbijam dozvoliti da majkocentrični društveni narativ definira mene ili moj život, i radim to odlučujući biti bez djece. Moja je majka voljela svoju djecu i način na koji su joj obogatili život, no na svoj je način i odbila taj narativ. Gledajući unatrag, napokon shvaćam koliko je hrabra bila. Ne mogu ni zamisliti koliko rodbine i stranaca je mislilo da je zasigurno loša majka ili da ne voli svoju djecu ili da ima neki problem. Zaista, njezin jedini problem je bio način na koji je društvo odlučilo obojiti je. Ona nije bilo samo nečija Mama – bila je marljiva radnica, briljantna spisateljica, žestokog neovisnog duha i još mnogo toga. Imala je dijelove sebe koje nije željela promijeniti s ulogom roditelja, jer je to po njenom bila uvreda. I volim je zbog tog.
Neke žene žele biti Mame, ili vole biti Mame, i ja sam u potpunosti u redu s tim kao takvim. No, za mene, imala ili ne djecu, nikad neću biti Mama. Isto kao i moja predivna majka.
Prevela i prilagodila Lana Bosilj
