Nada Topić Peratović održala je 18.5 predavanje na temu feminizma, na redovitom okupljanju Sceptics in the pub u zagrebačkom klubu Spunk. Izlaganje je započela govoreći o tome što, po njoj, feminizam nije. Pokušala je makar spomenuti sve stereotipne vizije feminizma od kojih su najučestalije vjerojatno ideja da je feminizam mržnja prema muškarcima i želja za novom prevlašću jednog spola. Ta potreba za opravdavanjem odnosno želja da se detektira što feminizam nije, nije nastala ni iz čega. Postoje i muškarci i žene koji na spomen feminizma ne dobivaju instinktivni poriv za klicanjem i apologijom. Treba li u startu odbaciti bilo kakav oblik neslaganja sa svim aspektima feminističke teorije i prakse? Treba li svako drukčije mišljenje proglasiti stereotipnim i promašenim, je li nužno takve ljude ekspresno prebaciti sa fiktivne polutke “mi” na fiktivnu polutku “oni”, umanjivati njihov intelektualni i moralni kapacitet? Ili treba gledati ono što je bitno, pozitivnu ideju vodilju zajedničku svim inačicama feminističke misli, ono što ostaje nakon što smo sav sadržaj istresli u ideološko cijedilo (pssst, nemojte nikome reći ali feminizam je ideologija)? Treba li biti tolerantan i prema onima koje smo površnom, odokativnom “analizom” žigosali kao netolerantne?
Zašto neke žene i neki muškarci na spomen feminizma odmahuju rukom? Jesu li baš svi oni ograničeni pojedinci koji misle da treba zaustaviti pješadiju u maršu za ravnopravnost spolova jer misle da su sve bitke dobivene? Možda se ljute ne zato što misle da su muškarci i žene jednaki u svemu potrebnome nego baš zato što znaju da još nisu. Možda su kivni ne zato što im je strana ona, bez sumnje(!) plemenita osnova feminizma nego baš zato što se ta srž zaobilazi a energija troši na ono što je, po njima, sporedno i trivijalno u boljem slučaju ili besmisleno i nelogično u gorem. Stvari koje ponekad ridikuliziraju feminizam, poput apsurdne rasprave oko riječi history.
Na odjeke takve rasprave naišla sam i na susretu Scepticsinthepub. U izlaganju je riječ history precrtana i zamijenjena sa herstory. Uz to, korišteni su vremensko i prostorno udaljeni primjeri, ako 2012, u Hrvatskoj raspravljamo o devetnaestostoljetnoj percepciji žene (!) i o problemima žena u muslimanskim zemljama koji su uistinu brojni, postavlja se pitanje zašto se skreće pažnja sa hrvatskih primjera? Koji su hrvatski primjeri? Koji bi trebao biti fokus feminističke borbe kod nas i zašto se takav fokus ne definira da bi se, kasnije, uložila puna energija u ostvarivanje specifičnih ciljeva, za specifičnu hrvatsku stvarnost? Je li feminizam u nekim zemljama potrebniji nego u drugima? Je li u nekim sredinama u istoj zemlji potrebniji nego u drugima? Ako kažemo da je feminizam jednako potreban danas kao prije 100 godina i da je jednako potreban u Hrvatskoj kao i u Iranu (nisam moralni relativist, ovo govorim samo da preduhitrim eventualne kontra argumente u stilu: U Iranu je situacija složena jer su prava žena u sukobu sa pravom na vjerski izbor. Moj stav je da neke stvari imaju prioritet nad drugima pa tako i prava žena u ovom slučaju, iako bi mi svaki relativist odgovorio: tko sam ja da određujem što je prioritet i kako znam da je moje opredjeljenje ispravno) onda upravo pokazujemo da smo ideološki motivirani, da branimo određenu ideju bez imalo propitkivanja odnosno ulaženja u različite, pojedinačne primjere kod kojih vrijede različite zakonitosti.
Nikako ne mislim da feminizam više nema smisla ali baš zato me ljuti što ponekad, feminizam danas poprima oblik karikature. Feminizam, u svom idealnom obliku, ne bi trebao biti ideologija. Radikalne, ideološke feminističke ideje i djelovanja upravo pomažu tzv. običnim ljudima (moram posegnuti za ovom sintagmom) da na ulici, u anketama izjavljuju: Feminizam? Dajte, molim vas, pa ta je borba gotova! Takav štetan ideološki talog feminizma skreće pažnju sa onog istinski bitnog i stvara iluziju da istinski bitnog danas više nema. Uz to, smanjuje kolektivni energetski potencijal za nove, smislene borbe. Netko bi mogao odgovoriti da je sam pojam feminizam, per se, prazan i da ga svatko ponaosob puni vlastitim značenjem kao i pojmove ateizam, socijalizam itd. To je u jednu ruku točno, ali po tome ne bismo mogli ni o čemu raspravljati jer ne postoje univerzalne definicije za mnoge aspekte stvarnosti. Ipak, našem zamišljenom laiku koji na ulici odgovara da je feminizam danas izgubio svrhu malo znače rasprave o prvom, drugom, trećem feminističkom valu, on zapaža na temelju stvari koje sam primjećuje, na temelju vlastitog iskustva i prezentacije feminizma na raznim predavanjima, okruglim stolovima, u medijima…Možda mali komadić njegove slike čini upravo predavanje Sceptics in the pub u kojem je fokus bio na prošlosti i na prostorno udaljenim zemljama. Da ga uronimo u društveni kolorit početka 20. stoljeća možda bi bio na prvoj crti bojišnice, među najglasnijima u borbi za prava žena.
Što se danas više raspravlja o tome jesu li žene moralnije od muškaraca, što se više smatra da princip neravnopravnosti izvire i iz riječi history, što se više prigovara već pukoj činjenici što žena na slici ima dugu kosu, što je više žena koje nose majicu “mislim dakle žena sam” i zastupaju određene stavove u tom smjeru to će biti više prividnih anti-feminista čiji će svaki pokušaj diskusije biti popraćen smrknutim pogledima i apriornom antipatijom. Okidač za takvo bezrazložno neprijateljstvo već bi moglo biti ovo što ću sada napisati – ne mogu se deklarirati kao feministkinja.
Nije da ne želim ili se inatim iz nekakvog odbacivanja bilo kakvog oblika etiketa i kategorija (unatoč tome što mislim da je seksualnost složen fenomen, nije mi problem odmah odgovoriti da sam heteroseksualna, onima koji su i sam čin deklariranja heteroseksualnom/homoseksualnom/biseksualnom osobom isteoretizirali do beskraja, rekla bih isto da gube energiju na nepotrebno i da homoseksualnoj osobi kojoj potencijalno može doletjeti kamen u glavu uistinu zvuče smiješno rasprave u duhu što je to uopće seksualnost? Što je to uopće seksualna orijentacija? Više o takvom načinu razmišljanja ovdje.
Jednostavno ne mogu odgovoriti na pitanje jesam li feministkinja ili ne jer ne znam na koje pitanje zapravo odgovaram, o čemu govorimo kada govorimo o feminizmu?
Nije mi isto deklarirati se kao feministkinja i ateistkinja, jednostavno nije isto. Pokušat ću objasniti. Kada se deklariram kao ateistkinja mislim na unutarnji, intimni osjećaj koji jednostavno netko ima a netko drugi nema. Ne posjedujem u sebi taj impuls, osjećaj vjere na način na koji u sebi osjećam ljubav prema nekom konkretnom ljudskom biću. S obzirom na to da ne posjedujem u sebi taj impuls/osjećaj to se ne mijenja neovisno o tome da li pod mojim prozorom grupica ateista skida križeve sa vratova vjernika ili se udružila s vjernicima zbog nekog zajedničkog cilja. I da mi netko dokaže, što je nemoguće, da su ateisti nemoralniji od vjernika sama ta činjenica ne bi mi stvorila unutarnji osjećaj kojeg ne posjedujem.
S druge strane, određeni me feministički istupi tjeraju na odmak, onemogućuju me da odgovorim onako iz inercije: da, naravno da sam feministkinja.
Ako uzmemo ideal ravnopravnosti spolova kao nekakvu okosnicu, plemenitu esenciju svih feminističkih napora to i dalje nije ekvivalentno primjeru s ateizmom i vjerom tj unutarnjim osjećajem kojeg netko ima ili nema. Ne možemo jednostavno i sa sigurnošću definirati ravnopravnost. Nije svaka ravnopravnost od istog, imperativnog značaja. Nije svaka ravnopravnost logična i opravdana. Postoji i umjetna, kozmetička ravnopravnost. Poželjela bih društvo u kojem će biti jednaka šansa da dobijemo ministra ili ministricu gospodarstva, jednaka šansa da će taj resor dobiti ona osoba koja će u tom momentu biti najkompetentnija, neovisno o spolu. I ako su većinu preostalih fotelja dobili muškarci, ne želim da gospodarstvo dobije žena samo zato da se smire duhovi i da se smanji brojčana razlika. Želim da fotelju dobije žena u svim slučajevima u kojima to zaslužuje, značilo to da će dobiti u tom periodu 3 ili 10 fotelja. Gospodarstvo je dobar primjer jer me istinski uzrujava mentalni sklop osobe po kojoj se lijepe ženske glavice ne bi trebale zamarati kompleksnim, logičnim pitanjima poput ekonomskih. Upravo činjenica da toga JOŠ ima je razlog zbog kojeg me istodobno ljuti i rastužuje kada pomislim na poneke implikacije današnjeg feminizma.
Možda napredujemo u broju ministarstava koje dobivaju žene ali i dalje ne bih brojčanu, kozmetičku ravnopravnost izjednačila sa stvarnom, dubinskom ravnopravnošću. Što bi značila puka 50:50 raspodjela fotelja ako žene dobivaju (izuzev Vesne Pusić) soft ministarstva. Spojila bih obrazovanje i kulturu, dirigentsku palicu dala bih u ruke Andrei Zlatar a Jovanović neka promatra višestruku izmjenu godišnjih doba u svađama s Mamićem ako hoće. Da objasnim, ne bih dala obrazovanje i kulturu Andrei Zlatar jer smatram da su žene kompetentnije i talentiranije za takvu vrstu posla ili da im ne treba davati soft ministarstva. Dala bih joj tu poziciju jer smatram da u mom zamišljenom dvoboju Zlatar-Jovanović ona izlazi kao pobjednica. Ovaj duel zapravo nije najprikladniji jer je u priču uključena i dodatna varijabla različite stranačke pripadnosti njih dvoje i to čini situaciju još kompleksnijom. Ali bojim se da u Hrvatskoj još nije došao trenutak u kojem je potpuno svejedno hoće li žena dobiti gospodarstvo ili ekologiju, da ne govorim o premijerskom mandatu .
To treba osvijetliti, osvijestiti, tu se treba “dati” i zato smatram neprikladnim npr. brojanje studenata i studentica na studiju elektrotehnike, stvari se ne mogu uvijek reducirati na statistiku, potrebna je dubinska analiza. Možda će i nakon 100 godina i dalje biti veći broj muškaraca koji će gajiti interes prema tehničkim znanostima što i dalje ne znači da neće, napokon(!), nestati oni kojima je čudno ako žena studira strojarstvo (mentalni sklop alla Čačić trebao bi biti bitna stavka feminističke borbe)
Ako ćemo samo brojati i željeti prisilno izjednačavati svaki postojeći segment stvarnosti suočit ćemo se sa hrpom revoltiranih muškaraca kojima neće biti jasno zašto su žene gotovo u potpunosti zauzele profesije poput psihologije, psihoterapije, pedagogije, prevoditeljstva…Neke razlike postoje i postojat će dokle god netko ne stvori hipotetski svemir u kojem će nekim čudom pronaći mehanizam da dokaže da je baš sve na svijetu kulturološki uvjetovano i da nikakve psihološke razlike između spolova ne postoje, da sve ostaje na pukoj biologiji.
Ne mogu se definirati kao feministkinja na način na koji se mogu definirati kao ateistkinja zbog kontroverzi koje u sebi nosi pojam ravnopravnosti, zbog toga jer se feminizam danas nerijetko gubi, zbog forme (ako bi, radi ilustracije poante, stvar svela na krajnju karikaturu, predložila bih onima koji me, čitajući ovo, stavljaju u ladicu “oni” da prebroje koliko sam puta napisala muškarci i žene a koliko žene i muškarci) koja prečesto ima prevlast nad sadržajem, zato što sam na zadnjem predavanju na temu feminizma slušala primjere stare 100-200 godina iz povijesti filozofske misli dok je u istom tom trenutku, možda, u Hrvatskoj jedna žena očajavala zato što ima manju plaću od muškarca za isto radno mjesto kojem je prethodio identični stupanj i vrsta obrazovanja a da nisu u taj određeni slučaj uključeni nikakvi drugi faktori osim činjenice da je on muškarac a ona žena.
Zadrti je feminizam danas najveći neprijatelj feminizma a ne čačići jer Čačićeva je izjava svojevrsni vjetar u leđa feminizmu na isti način na koji je vjetar u leđa prošlogodišnjem Zagreb Prideu bio Split Pride. Danas će osoba 20 godina mlađa od Čačića koja je, hipotetski, imala isti odgoj i odrastala u istoj sredini, ipak biti manje čačićevska a za 20 će godina imati još manje takvih štetnih svojstava.
S druge strane, ako ne dođe do neke vrste revizije feminizma zadrti će feminizam ostati tihi neprijatelj koji koči, obrće, ridikulizira… Faktor koji omogućuje prevlast forme nad sadržajem. Nikako nisu u pravu oni koji tvrde da danas nema potrebe za feminizmom i da nikome ne treba. Ali vjerujem, odnosno, nadam se da bi se i zadrte feministkinje složile da je situacija ipak bila gora prije 100 godina nego danas. Upravo zato, s obzirom na to da se sadržaj ipak polako smanjuje, u prvi plan dolazi, nažalost, forma. Feminizam ne smije biti ideologija, osobna injekcija revolucije, aktivizam radi aktivizma… Trebao bi biti sredstvo ostvarivanja preostalih, iznimno bitnih ciljeva.
Ne mogu se definirati kao feministkinja iako sam osjetila… Pardon, baš zato što sam osjetila snažan feministički impuls npr. kada sam gledala nedavno Iron lady, film o Margaret Thatcher. Preciznije, kada je bila riječ o onoj prekrasnoj sceni u kojoj su bile prikazane samo muške cipele u kretanju prema političkom Olimpu. Topot izglancanih muških cipela bio je dominirajući zvuk, tek malčice narušen elegantnim uklizom para ženskih potpetica vlasnice “muškog” karaktera koja je spremno grabila naprijed omogućavajući nam svima, između ostalog, poziciju s koje muški karakter više neće biti sinonim za čvrst karakter. To je, dakako, bio samo jedan komadić slagalice koja čini dostojniji život.
