Mišljenje kako svi imaju ili trebaju imati tatu pomalo zastarijeva. Autorica teksta Nema stigme: zašto toliko Dankinja odabire biti samohranim majkama govori kako je njen sedmogodišnji sin od malih nogu postao svjestan kako je začet nešto drugačijim putem. Ovo je priča Anne Patricie Rehlsdorph, 45 – godišnje odvjetnice iz Kopenhagena, koja je kroz svoje iskustvo otkrila ponešto i o jednom od najpozitivnijih trendova u Danskoj, u posljednje vrijeme. Odmah je na početku istaknula kako samohrano majčinstvo (solo-mom) može biti teško, ali sa sobom nosi i velike prednosti. U lijepom i zdravom odnosu sa svojim sinom oni su, dok je dijete imalo oko dvije godine, odmah nekako razgovarali, malo po malo, o tome da je on dijete začeto donorskom spermom. Vjerojatno ne tim riječima, ali znamo što je htjela reći.
U Danskoj se ova opcija majčinstva naziva solomor, makar u našoj jezičnoj stvarnosti ima ponešto drugačiji prizvuk (solo – sam, mor – moriti). Statistike pokazuju kako u toj divnoj zemlji na desetero rođene djece, jedno je dijete začeto uz pomoć donorskog sjemena, i podiže ga/ju majka sama. Na razinu trenda ova se praksa podigla nakon što je ženama od 2007. omogućeno besplatno liječenje neplodnosti. Ujedno, Danska ima najviši broj medicinski potpomognutih trudnoća, u čemu se ova solomor opcija pozicionirala vrlo visoko na listi poželjnih načina začeća. U tom kontekstu, nije na odmet spomenuti kako je riječ o državi koja je 2008., dok je ostatak svijeta tresla globalna financijska kriza, zabilježila izlazak iz recesija i rast BDP-a, kao i najnižu stopu nezaposlenosti u posljednjih 35 godina. Istovremeno, Danska je 2010. izdvajala 33 posto BDP-a za socijalnu zaštitu, dok zemlje poput Hrvatske bilježe manje od 20 posto ulaganja u sustav socijalne zaštite građana/ki.
Banke sperme bilježe vrlo visoku potražnju za materijalom, i obično po nju dolaze heteroseksualne žene bez partnera (niže u tekstu idu i podaci za lezbijske parove), tako se može pročitati kako je 50 posto onih koje dođu u banku sperme – zapravo solo, te da više nije riječ o praksi namijenjenoj isključivo parovima. Ono najpozitivnije u ovoj priči su rezultati koji pokazuju kako većina žena koja dolazi u banke sperme su žene u dobi 31 – 45 godina starosti od kojih polovica ima master ili višu akademsku titulu.
Doduše, prema predviđanjima očekuje se da će do 2020. godine 70 posto klijenata/ica banki sperme biti bez partnera, no pustimo to za sada. Iako se većina žena u jednom trenutku izjasnila kako se može ili želi zamisliti s muškim partnerom, odnosno da žele imati dijete koje će odgajati uz pomoć partnera/ice, pri čemu je odlazak na oplodnju donorskim sjemenom zapravo plan B, do braka ili partnerskog odnosa ne dođe pa se okreću, hvala Bogu dostupnim, alternativama. Najčešći razlog je što dvije trećine žena želi dijete dok njihov partner ne, pa tu dolazi do razlaza. Kada žene u nekoj poodmakloj fertilnoj dobi shvate da uza sebe nemaju partnera koji s njima dijeli sklonost ka zasnivanju obitelji, same se pobrinu za to, što je super stvar.
Ovo ne znači da su žene koje se odluče na oplodnju donorskim sjemenom one koje mrze muškarce, jednostavno se radi o neskladu želja i mogućnosti – nisu ostvarile kvalitetan odnos s partnerom/icom, a žele djecu, i jednostavno idu dalje. U čemu je problem? Ni u čemu. Nije fer osuđivati žene koje se svjesno odluče na dvočlanu obitelj jer danas se toliko brakova raspadne na manje jedinice i samohrane obitelji pri čemu se nužno ne razore ni djetinjstva ni domovi, jer smo valjda do sada naučili da heterogeno, heteronormativno i heteroseksualno nije jedino ispravno. Dok se ljudi vole i brinu jedni o drugima – neka se vole i brinu o drugima.
Što se tiče posvajanja, čega se kritičari rado dotaknu kao opozicije medicinski potpomognutoj oplodnji, i u Danskoj je situacija oko posvajanja jednako komplicirana i/ili skupa kao u RH i brojnim drugim zemljama. Naravno, ne treba opciju posvajanja odbaciti poputno samo zato što je zamorna, već bi trebalo raditi na tome da se procedura olakša, čime bi se posvajanje populariziralo. Doduše, neke se žene na oplodnju donorskim sjemeno odluče prije nego za posvajanje jer žele svoje dijete, odnosno vlastiti genetski materijali, što je po meni pomalo sebičan čin želje da reproduciramo svoju kopiju, no ostavljam sve opcije otvorenima.
{slika}
Poneke su žene priznale kako su razmišljale i o opcijama poput one night standa, ali bi obično vrlo brzo odustale od ideje jer zaista djeluje kao da nekome kradeš spermu i pomalo je bezobrazno (čitaj nehumano). Onda pak, na svijetu postoji i opcija začeća s prijateljem (bliskim ili ne), o čemu određen broj žena u dobi od 30 – 40 godina razmišlja, no zbog mnogih emocionalnih i tehničkih komplikacija od nje vrlo brzo odustanu.
Jedna od žena u polaznom tekstu o samohranim majkama u Danskoj priča kako joj je okolina bila velika podrška kad im je najavila da planira začeti s donorskim sjemenom, ali da je obitelj nije podupirala baš u tome – što će reći kako se samostalnost žene u reproduktivnom smislu nije još sasvim integrirala u naše (starije) tradicionalno društvo. No, njen otac kad je vidio dijete kojem je djed, nije mogao odoljeti. Hoće to tako. Jest, dvolično smo kodirani na sklonost djeci kad ih vidimo onako bespomoćne, bez obzira čija su.
Sve žene koje se spominju u tekstu mahom su visokoobrazovane s dobrim zaposlenjima, što ne znači kako je oplodnja donorskim sjemenom namijenjena isključivo njima. Riječ je o dokazu da žene, kad im se prizna autonomna reproduktivna volja, i ako uspiju majčinstvo odgoditi na neko vrijeme dok ne ostvare sve što žele, zbilja u konačnici imaju sve što su ionako htjele – i dijete i karijeru (kao što je to nekoć omogućila revolucionarna pilula). Partner više ili manje, no tko ionako garantira da će odnos trajati zauvijek. Rasterećenije je i opuštenije kad si dozvolite samostalno odlučivati o životu bez pritisaka društvenih praksi.
Kako je Danska vrlo family – friendly zemlja (priznaje 37 oblika obitelji), tako postoji i velik broj lezbijski parova koje su začeli/e uz pomoć sjemena iz banke sperme. Danska rodiljama omogućava 52 tjedna porodiljnog dopusta unutar kojih država pokriva tri četvrtine ukupnih troškova, omogućujući 85 posto žena da se kasnije vrate na posao. Ne samo normama, već i opće društvenom atmosferom, skandinavske se zemlje ponešto razlikuju od naše regije (tko bi rekao), pa se tako ne vrši pritisak na žene (ili muškarce) da zbog “poodmakle” dobi moraju imati djecu tipa odmah. Žene koje s 30 godina rade na doktoratu, primjerice iz neurokirurgije, nisu imale vremena/afiniteta/ prostora za upoznavanje muškar(a)ca s kojim bi zasnovale obitelj, pa im opcija iz ovog teksta dosta znači.
Kod ispočetka neželjenih trudnoća, ali koje se zbog pritiska ipak iznesu do kraja, majke i djeca prvo osjete financijske poteškoće zbog novonastale situacije, kao i brojne druge promjene, dok ovdje žene mogu, kad postanu financijski stabilne, reći: u redu, sad više nema prepreka da postanem majkom, želim to i mogu nam priuštiti. Naravno da djeca rođena uz pomoć donorske sperme mogu iskusiti i određene probleme, poput činjenice da vrlo vjerojatno nikada neće saznati tko im je otac, odnosno donor, dok većina druge djece u vrtiću/školi ima očeve. No, uz pravovremene razgovore kako je medicinski potpomognuta oplodnja jedna od opcija kako zasnovati sretnu obitelj, i kako je važna ljubav i želja za djetetom i kako postoje različiti oblici obitelji (a u svakome od njih naglasak je na ljubavi i zaštiti), smatram(o) kako se može sanirati dosta “problema”. Uvijek su, od udovoljavanja nepraktičnim društvenim normama, važniji kvalitetno roditeljstvo, kvalitetan odnos s potomkom te financijska i socijalna potpora.
Važno je napomenuti kako se istovremeno ne inzistira na ovom tipu roditeljstva u smislu da ga se propagira kao nešto novo nešto najbolje ikad, već se dansko društvo općenito okrenulo prema pro – natalitetnoj politici. Od seksualne edukacije koja se više na bazira na ništa prije braka već na super vam je imati djecu, ali budite pametni, zatim se muškarce potiče na roditeljstvo od kojega ne trebaju bježati kao opečeni, do pružanja, već spomenutih, besplatnih tretmana liječenja neplodnosti i ostavljanja ženama nešto širi izbor kako će začeti. Danska to ne radi u onom desničarskom nasilnom smislu kako se može vidjeti kod nas, već ljude na roditeljstvo potiče i ohrabruje putem brojnih socijalnih mjera, jer u povelikom broju slučajeva parovi se na dijete ne odluče upravo iz financijskih razloga.
Samo kada pogledamo da se u Danskoj mogu koristiti besplatni tretmani za liječenje neplodnosti, možemo vidjeti koliko je ta država solidarna sa ženama i koliko poštuje njihova reproduktivna prava. Također, Danska ima najveću stopu zaposlenosti među majkama upravo zato što žene onamo više ne moraju birati između majčinstva i karijere. Iz pozicije zemlje u kojoj se ministra zdravlja gotovo treba nazvati i upitati za dozvolu prije ikakve reproduktivne odluke, Danska je sa svojim progresivnim reproduktivnim stavovima zaista zemlja iz bajke.
