Kad bi nevina i nemoćna Aleksandra Zec, koja je morala biti upucana i bačena na deponiju zajedno sa svojom majkom, dobila jedan mali memorijal, makar i onaj simbolični, zar bi to urušilo temelje ovog društva ili bi promijenilo cijeli diskurs vezan uz rat? Zašto je problem priznati da i ona zaslužuje svoje mjesto u javnom prostoru i diskursu?
Dana 7. prosinca 1991. imao sam sedam godina i već sam tri mjeseca pohađao prvi razred osnovne škole. Uzbune, u sada već poprilično sigurnom Zagrebu, prestale su nekoliko mjeseci ranije. Širom Hrvatske rat bijesni, Dubrovnik gori, Vukovar je pao, Osijek pod granatama, gotovo trećina zemlje pod okupacijom; ali Zagreb je miran, tih. Napada nema, još tu i tamo kruže priče o snajperistima (nikad nijedan nije niti uhvaćen niti procesuiran) i “petokolonašima”. Mada roditelji nisu imali velike plaće, osjećao sam se poprilično sigurno, provodeći vrijeme s prijateljima i starijim bratom, zakopan u hrpi igračaka u mojem malom bezbrižnom djetinjstvu. Tu sam večer išao spavati u vrijeme prikladno za dječaka od 7 godina.
{slika}
Dana 7. prosinca 1991. Aleksandra Zec imala je dvanaest godina i već je tri mjeseca pohađala sedmi razred osnovne škole. Uzbune, u sada već poprilično sigurnom Zagrebu, prestale su nekoliko mjeseci ranije. Širom Hrvatske rat bijesni, Dubrovnik gori, Vukovar je pao, Osijek pod granatama, gotovo trećina zemlje pod okupacijom; ali Zagreb je miran, tih. Napada nema, još tu i tamo kruže priče o snajperistima (nikad nijedan nije niti uhvaćen niti procesuiran) i “petokolonašima”. Njezini roditelji, pogotovo njezin otac Mihajlo (vlasnik poznate mesarnice) imali su pristojne plaće, ona se osjećala poprilično sigurno, provodeći vrijeme s prijateljima i mlađim bratom i sestrom, zakopana u hrpi igračaka u njezinu malom bezbrižnom djetinjstvu. Tu je večer išla spavati u vrijeme prikladno za djevojčicu od dvanaest godina.
U 23 sata skupina ljudi upala je u kuću u kojoj je živjela. Ti ljudi su htjeli odvesti njezina oca. Mihajlo se oslobodio i dao u bijeg niz ulicu. Ubijen je hicem u leđa. S obzirom da se probudila i vidjela što se događa, ti isti ljudi su nju i majku Mariju zavezali i odveli u kombiju. Na Sljemenu kod planinarskog doma Adolfovac ubijene su hicima iz automata i ostavljene na deponiju smeća.
Ovu usporedbu na navedeni datum 1991. napravio sam povodom godišnjice njezina ubojstva. Ovo sam napravio kako bih dočarao koliko je moje djetinjstvo sličilo njezinom. Osim u krajnjem ishodu, razlika je što je njoj, kao i njezinim roditeljima, bilo jasno kako su, kao Srbi u Zagrebu, ugroženi. Već su kružile priče o ljudima koji nestaju, koje je “progutala” noć. Ti koji nestaju, uključuju sve one “neodane” i “nelojalne” građane, označene kao Srbe i komunjare. Tako se za njezina oca sumnjalo kako financira i pomaže pobunjene Srbe, mada je i sam bio član HDZ-a. Činjenica jest da je bio dobrostojeći građanin Zagreba, što uvijek predstavlja trn u oku jalnim ljudima.
Nju i njezine roditelje likvidirali su pripadnici “merčepovaca”, pričuvnog sastava MUP-a, pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. Direktni počinitelji, makar uhićeni ubrzo nakon zločina, nikada nisu osuđeni, zbog tehničkih razloga i krive primjene zakona, te su pušteni na slobodu, iako su priznali počinjenje zločina. Merčepu se trenutno sudi kao zapovjedniku navedene postrojbe.
Međutim, poanta se ne nalazi u svim ovim pojedinostima o zločinu. Sve je to već toliko puta prepričano, oplakano i prežvakano te postaje opće mjesto, i u biti, isprazna priča. Riječ je o klasičnom ratnom zločinu, bez obzira kakva će presuda Merčepu biti, to većina ne osporava.
Ovdje je riječ o samom odnosu nas – društva, ali i države i njezine memorijalne ostavštine spram ovog zločina. Prvo si, kao pripadnici ovog društva, trebamo postaviti pitanje: Zašto je ovaj slučaj uopće toliko tragičan? Prvi razlog koji meni “pada” na pamet jest da je tragičan zbog toga što su ti ljudi ubijeni bez ikakvog razloga, zbog toga jer s ubijeni u tada mirnom Zagrebu i zbog toga jer je ubijena djevojčica od 12 godina. Međutim, kad god se ovaj slučaj spomene i označi kao izrazito tragičan, krene čitav niz, sad već gotovo naučenih obrana. Prvo se spomene kako je to strašno, pogotovo ubojstvo djevojčice, a nakon toga slijedi čitav niz izgovora. Neki od njih su na tragu optuživanja strane koja spominje ovu priču, kako je ovaj zločin počinila banda kriminalaca bez ičije naredbe bez ičije naredbe, “na svoju ruku”; kako je ona kolateralna žrtva borbe protiv petokolonaša, prikrivenih četnika i terorista; kako ovakvih priča u Vukovaru i s hrvatske strane ima puno. Probao bih dekonstruirati ove argumente.
Argument kako je to počinila banda kriminalaca je eklatantna neistina. Ova jedinica je bila regularna, pričuvni sastav MUP-a, koji je za svog zapovjednika imao pomoćnika ministra unutarnjih poslova, Tomislava Merčepa. To je upravo dokazano na sudu. To su ljudi koji su upisani i u registar branitelja, od kojih neki imaju i mirovine. O tome da je državna vlast bila svjesna njihove uloge, govori i činjenica da su, makar su priznali zločin i pušteni zbog proceduralne pogreške, bili na određeni način amnestirani i uključeni nazad u državnu strukturu. Dokaz za to je da je jedan od članova te jedinice, Siniša Rimac, koji je priznao da je ubio Mihajla Zeca, poslije služio u pratnji tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. S obzirom da su imali taj teret zločina koji su počinili, koji im nije dokazan na legalan način, nisu smjeli biti uključeni nazad u strukturu. To da su se ponašali kao banda kriminalaca, mogao bih se složiti.
Argument kako su oni kolateralne žrtve je pomalo izvučen iz konteksta. Kao što sam već ranije rekao, Zagreb je tada bio miran, nije bilo uzbuna i nijedan metak niti granata nisu pali do svibnja 1995. kada je Martić gađao Zagreb kao osvetu za Bljesak. Nije bilo uličnih borbi, pa da su u izmjeni vatre stradavali civili. Nije obitelj Zec bila u sjedištu kakve terorističke ćelije, pa da su tijekom antiterorističke akcije stradali. Nije Mihajlo Zec izvukao pištolj pa da su ovi otvorili vatru po njemu i, igrom slučaja, po obitelji. Prema izjavama samih članova te grupe, njegova žena Marija i Aleksandra su odvedene jer su vidjele zločin, i zato su likvidirane. To se ne zove kolateralnom štetom. To se zove likvidacija.
Argument kako slučajeva kao što je slučaj obitelji Zec ima jako puno širom Hrvatske, posebice u Vukovaru, zapravo i nije argument. Naravno da je ovakvih likvidacija nevine djece u Hrvatskoj bilo, posebice u Vukovaru. Nitko normalan i pošten to ne tvrdi, te svi poštuju i te žrtve. Nitko ne tvrdi da su ove žrtve važnije od onih. Činjenica kako je takvih zločina bilo i drugdje ne znači ništa u kontekstu ovog zločina. Osim ako se time ne misli da je ovo zaslužena osveta ili posljedica tih zločina.
Zašto neki inzistiraju na ovom zločinu, ako oni po sličnoj matrici postoje i u drugim gradovima? Zašto i ja inzistiram na tome? Ovaj slučaj mi je zanimljiv zato što je počinjen kao zločin moje etničke zajednice, ali i države, spram druge etničke zajednice. Klasična etnička likvidacija u svrhu zastrašivanja i koristoljublja. Zanimljiv mi je zbog ovih gore navedenih stvari i odnosa države spram njih. Zanimljivo je da država niječe povezanost s jedne strane, a s druge strane osigurava posao i mirovine tim istim ljudima. Zanimljiva je činjenica da ta ista država nalazi za shodno ignorirati svoju povezanost, ali svejedno isplaćuje odštetu preživjeloj djeci Mihajla i Marije Zec. Ako su već toliko sigurni u svoju nevinost, zašto se nisu povlačili po sudovima? Vrlo vjerojatno zato što odgovornost postoji i zato što postoji nečista savjest.
I u tome je bit, u nečistoj savjesti. Nečistoj savjesti ovog društva i ove države. Društva koje će reći kako je to strašno, neki će i pustiti suzu za Aleksandrom, ali neće ići dalje od toga. Jer, naime, lako je plakati nad nečim, teže je sebi postaviti neka pitanja. Neće se ići u propitivanje tko je za to kriv, tko je bio ubojica, tko je naručio, tko je prikrivao, tko je loše vodio postupak, itd. Ovo društvo neće propitivati tko je odgovoran što su ovakvi zločini prolazili ne samo nekažnjeno, nego nezamijećeno. Nitko se neće pitati zašto se toliko sramimo toga, a s druge strane to priznajemo, odnosno, zašto se ponašamo manično. Zašto možemo nekako kroz zube priznati da je to bio zločin, ali ne želimo da se nas, fine ljude, dovodi u ikakvu vezu s tim zločinom, kao da ne živimo u istom društvu.
A najviše mi nije jasno zašto se ovaj zločin, odnosno ti ljudi, ne komemoriraju. Ako već ne roditelji, jer neki sumnjaju u njihovu povezanost s pobunjenim Srbima, onda barem Aleksandra. Zašto se ona ne može označiti kao žrtva danas, kada to društvo više ne funkcionira po istim standardima kao tada? U čemu je problem priznati da i ta žrtva zaslužuje svoje mjesto u javnom prostoru i diskursu? Ako bismo komemorirali navedeni zločin, ne bismo promijenili ništa od onog što smatramo svetinjama: pobjeda u Domovinskom ratu, obrambeni rat, agresija Srbije i Crne Gore. Ako bi ta nevina i nemoćna Aleksandra, koja je morala biti upucana i bačena na deponiju zajedno sa svojom majkom, dobila jedan mali memorijal, makar i onaj simbolični, zar bi to urušilo temelje ovog društva ili bi promijenilo cijeli diskurs vezan uz rat? Zar se jedan mali park bez imena u zagrebačkom naselju Trešnjevka ne bi mogao zvati Park Aleksandre Zec?
Tužna je činjenica da Zagreb, čiji građani vole sami sebi ‘tepati’ kako su strašno tolerantni, lijevi, kako tu HDZ nikada nije pobijedio, nikada nije našao za shodno na neki način komemorirati taj zločin. Sve gradske vlasti SDP-a, lijeve opcije u Hrvatskoj i Milan Bandić, do prije četiri godine član istog tog SDP-a, opetovano ne žele podržati inicijative za memorijalizacijom ovog zločina. Mada članovi gradskoga tijela nadležnog za imenovanje javno govore kako nema nikakvih zapreka za to imenovanje. Pristup “ja/mi to nismo radili, pa nismo ni odgovorni”, koji gaji i sam predsjednik Vlade Zoran Milanović jest ne samo kukavički, neempatičan, već i opasan. Opasan jer zatvara mogućnost odgovornosti društva i države za sve koji nisu direktno odgovorni i krivi za počinjenje zločina. Ako i nisu odgovorni za zločine, u što sumnjam, jer je cijelo društvo odgovorno (ne i krivo op.a.), onda su svakako odgovorni što danas ne žele prihvatiti sve ove inicijative.
Ovim pristupom se Njemačka i njemačko društvo ne bi nikada suočili s onim što se činilo tijekom nacističkog režima. Ovim pristupom, tadašnji njemački predsjednik Willy Brandt ne bi se nikad poklonio u Varšavskom getu, jer je bio protivnik nacističkog režima. Ovim pristupom zatvara se poglavlje suočavanja s prošlošću na svim razinama. Na ovaj način ovaj zločin ostaje sramota i to ona sramota koja se, poput neke izrazito osobne sramote, skriva. Ovime Zagreb skriva svoju sramotu. I zbog toga, mogu reći, da se sramim što sam Zagrepčanin.
