Zadnjih desetljeća emigrantski val obuhvaća stanovništvo u cijelom rasponu. Podjednako i žene i muškarce svih dobnih skupina kao i razina obrazovanja. Pravci emigracije više nisu selo – grad već odlazak u sredinu koja će osigurati kvalitetan život u traženim segmentima. Motiv emigracija više nije isključivo prehranjivanje obitelji, odlaze i mlade osobe odmah nakon završetka školovanja, kao i samice/samci.
Zapošljavanje u inozemstvu može se realizirati od kuće, pogotovo radi li se o traženim strukama i zanimanjima kao što su informatička ili medicinska. I za mnoge druge poslove moguće je provesti skype intervjue i otići samo na završni razgovor. Neke kompanije pokrivaju putne troškove ili taj trošak može biti porezna olakšica. Za niže kvalificirane poslove potreban je izravan kontakt i oni se uglavnom pronalaze na licu mjesta.
Značajan broj emigrantica/ata odlazi u drugu državu po principu “tamo imam prijatelje ili rođake”. Time je bar nekakav početak osiguran jer često je pronalazak smještaja vrlo zahtjevan. Među iseljenicama/ima kruži uzrečica “lakše je naći posao, nego smještaj” što i nije daleko od istine ukoliko se radi o velikim gradovima. Većina započinje boravak u stranoj zemlji u hostelu ili iznajmljenoj sobi čiju rezervaciju je potrebno napraviti mjesecima ranije. Kao i kupiti avionsku kartu, pogotovo radi li se o niskotarifnim kompanijama koje povećavaju cijenu u odnosu na dan leta.
Otići živjeti u stranu zemlju zahtijeva pripremu i odgovor na predviđena i iznenadna pitanja i situacije. Rad i boravak u drugoj državi donosi niz nepoznanica, od pravnih do kulturoloških.
Žana Ćorić, glasnogovornica Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske izvijestila je da se tijekom 2014.godine Uredu obratilo putem pošte, e-maila i telefonom 74.906 osoba. Broj upita u odnosu na žene i muškarce je podjednak tj. nije zamijećeno značajnije odstupanje.
“Upiti Hrvata koji žive izvan granica RH, a posebice upiti koji se odnose na hrvatsko iseljeništvo u europskim i prekooceanskim zemljama odnose se na statusna pitanja ( primitak u državljanstvo, matični podaci), zatim reguliranje prebivališta/boravišta, te pitanja zemljišnoknjižne naravi. Nadalje, vezano za povratnike osobito područje interesa su i pitanja zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, zatim pitanja poreza, te mogućnost učenja hrvatskog jezika. Također, razmjerno velik broj upita se odnosi i na mogućnost verificiranja stranih svjedodžbi u Republici Hrvatskoj te upisa malodobne djece u osnovne i srednje škole kako bi nesmetano nastavili daljnje školovanje.
Najmanji broj upita odnosi se na pitanja koja se tiču Obiteljskog zakona odnosno reguliranja odnosa nakon razvoda bračne zajednice”, navela je glasnogovornica.
Prilikom organiziranja odlaska u stranu zemlju, mnoge nedoumice ne mogu se eliminirati isključivo putem službenih stranica, a niti sve emigrantice/ti ne služe se stranim jezikom do stupnja prevođenja i razumijevanja teksta. A kada se nađu u novoj sredini, integracija je jednostavno započela i nema se više vremena ni prostora za pripreme. Konkretan život prilagođava se na licu mjesta.
Iva Bedžula Prebeg, psihologinja iz Osijeka, osnivačica je facebook grupe Žene u Dublinu J.
Za Libeline čitatelje/ice govori o razlozima osnutka grupe, aktivnostima u njoj i svom životu u Irskoj od 2014.godine.
“Prije doseljenja u Irsku pokušavala sam naći što više informacija o samom preseljenju, načinu života. Pokušavala sam se ukratko prilagoditi prije nego što dođem. Znala sam da je to nemoguće, ali isto tako znala sam da dolazim sa 16-mjesečnim djetetom koje neće “čekati” moje prilagođavanje i tražit će sve ono što smo ostavili u Hrvatskoj.
Osim toga jedan od najvećih razloga je također bio pas kojeg smo dovodili s nama. Trebale su mi informacije kako da ga najbezbolnije i najsigurnije dovedem u Irsku. Grupe koje su postojale i prije ove naše nisu mi davale te odgovore i općenito su bile više grupe prilagođene muškarcima. S obzirom da je suprug došao nekoliko mjeseci prije nas, nismo se morali brinuti oko mjesta stanovanja nego su ostale one više svakodnevne stvari – kao na primjer pronaći doktora jer imamo malo dijete, pronaći trgovine koje su u blizini za osnovne potrepštine za kućanstvo i, najbitnije, za dijete.
Ideja za grupu je došla nenadano, doslovno sam je samo jedno jutro napravila i uključila nekoliko osoba koje su već bile u Irskoj i s kojima sam kontaktirala. Lavina žena odjedanput je zatražila pristup grupi i ona svakim danom raste. Više nije tako veliki broj iz dana u dana, ali svakodnevno primimo po nekoliko žena u grupu.
Nakon par mjeseci dobila sam zamolbu za snimanje dokumentarca za HRT, Lijepa naša Irska – obećana za hrvatske građane, autora Josipa Šarića. Broj zahtjeva nakon emisije udesetostručio se i većinom se poveća nakon svake reprize. Kao i količina privatnih poruka i osobnih zahtjeva za prijateljstvo. Tada je angažman oko grupe puno veći nego inače. Pokušavala sam svima odgovoriti na poruke, pogotovo na neke koje su bile poprilično teške za čitati i uputiti te osobe kome i gdje se mogu javiti.
Pokušavamo barem jednom mjesečno dogovoriti neke zajedničke susrete, nekada uspijemo i nađemo se u velikom broju, nekada ne, ali se trudimo. Veliki broj prijateljstava je već sada očit i žene su se povezale, što je bio najbitniji cilj same grupe. Komunikacija započeta na Facebooku, nastavila se privatnim porukama i aktivnostima u realnom svijetu. Grupa koja broji cca 3400 članica i za čije članstvo je jedni uvjet da ste ženskog spola, u uvodnom dijelu navodi svoj postulat: Pitajte sve sto Vas zanima koliko god trivijalno mislite da je i sigurno ćete dobiti neki odgovor.”
{slika}
Stanovništvo Hrvatske sve više odabire Irsku kao destinaciju za useljenje. Irska država ne propisuje nikakva ograničenja za hrvatske građanke/e u vezi zapošljavanja i boravka. Pripada engleskom govornom području, što mnogima pogoduje
Koliko je Irska postala popularna pokazuje podatak Irskog ureda za socijalnu zaštitu da je u 2015.godini izdano 4.342 osobnog PPS broja radno sposobnim osobama, a samo u siječnju 2016.g. još 396. Prikaz ekspanzije potvrđuje podatak da su u 2010. godini samo 52 osobe s hrvatskim dokumentima dobile PPS broj, 2011. 60 osoba, a 2014. već 2.091 osoba.
Prije otprilike godinu dana za dobivanje PPS broja neophodnog za otvaranje bankovnog računa i ostvarivanje socijalnih prava, dovoljno je bilo doći u područnu službu i stati u red ako ga je uopće i bilo. Danas, moguća je samo on-line registracija za dobivanje termina na koji se čeka oko tri tjedna. Pri tome treba imati na umu da se ovaj broj odnosi samo na zaposleno hrvatsko stanovništvo (sveukupno cca 10.000 osoba s PPS brojem) te mu treba pribrojiti djecu i osobe koje nisu zaposlene. Naravno, taj podatak možemo samo projicirati.
Pri Veleposlanstvu RH u Irskoj otvorena je prije sedam godina dopunska škola na hrvatskom jeziku. O priljevu stanovništva iz Hrvatske govori činjenica da je i Katolička crkva procijenila da joj se isplati uspostaviti hrvatsku misiju u Dublinu, te ju namjerava otvoriti u rujnu ove godine.
Istovremeno, direktor Zračne luke Osijek Domagoj Marinić potvrdio je da su pregovori za otvaranje direktne avionske linije Osijek-Dublin u završnoj fazi i da se realizacija očekuje u jesen 2016. “Hrvatske građanke/i u početku su stizali s vizom u Irsku i tada upisivali razne škole ne bi li ostvarili uvjete za rad, dok sada nakon ulaska države u EU dolaze na puno laganiji način i dolazi ih puno više”, govori Iva Bedžula Prebeg. “Neki ljudi dolaze isključivo zbog financijskih razloga, dok drugi dolaze iz puno suptilnijih razloga. Trenutno ovdje ima mjesta za sve njih.”
“Pristižu cijele obitelji jer ih dosta još uvijek živi s roditeljima ili nemaju riješeno stambeno pitanje pa im je svejedno hoće li ostati u Hrvatskoj ili se zajedno preseliti. Koncept obitelji se promijenio naspram prijašnjih emigracija. Danas se više ne žele razdvajati i često jedan/na član/ica dolaze prva/i i “pripreme teren” tj. zaposle se i nađu smještaj, nakon čega stižu ostale/i.”
“Definitivno smatram da je priljev žena koje dolaze iznimno velik”, nastavlja Iva. “Nisam sigurna možemo li reći da je veći nego priljev muškaraca, ali sigurno je naspram prijašnjih iseljavanja puno veći i to ne samo u Irsku.”
I na kraju Iva je komentirala integraciju građanki/a RH u Dublinu odnosno Irskoj:
“Moje osobno mišljenje, bez obzira na grupu koju vodim, je da se hrvatske državljanke obično jako dobro uklapaju. Čini mi se bolje nego muški rod u nekim slučajevima. Ovisno svakako o poslu i mjestu stanovanja. Ne mogu govoriti naravno o cjelokupnoj ženskoj populaciji, ali mogu govoriti o sebi kao jednom dijelu te populacije. Došla sam ovdje s malim djetetom i nije bilo ni mjesta ni vremena za strah od novoga ili dugačkog prilagođavanja. Žene s djecom “bačene” u žrvanj zdravstvenog i školskog sustava vrlo brzo moraju odraditi puno stvari i naučiti komunicirati i ‘boriti’ se s irskim sustavom.
Ja sam nakon tjedan dana pronašla igraonicu za dijete u koju još uvijek nakon godinu i pol dana dana redovito odlazim. Čak štoviše, u istoj toj volonterskoj organizaciji sada volontiram kao sekretarica podružnice te vodim nekoliko grupa. Možda se tako nešto ne bi smatralo velikom stvari, ali ja sam u isključivo irskoj organizaciji dobila neki status nakon samo par mjeseci. Druge žene su mi ukazale povjerenje da to mogu bez obzira što sam strankinja i engleski nije moj prvi jezik. Za mene osobno to je bio jedan od velikih uspjeha, pogotovo sada dok još uvijek ne radim. Žene koje tamo susrećem veliki su izvor informacija, ali i zadovoljstva na zajedničkim druženjima i definitivno su pomogle mojoj integraciji u Irskoj.”
Idemo u svijet
Facebook grupe s nazivima Idemo u… postoje za sve zemlje u koje se iseljavaju ne samo građanke/i Hrvatske, već i okolnih zemalja. Također, forumi su puni grupa identičnog sadržaja. Formirano je i mnoštvo podgrupa specijaliziranih za područja ili teme, čime se pokazuje potreba za sistematizacijom u iseljavanju. Grupe za određena zanimanja, samohrane majke, stanovanje, školovanje i sl. okupljaju ljude sličnih ili identičnih situacija i olakšavaju im pripreme, odlazak i boravak u drugoj državi.
U Facebook grupama razmjenjuju se informacije doslovce iz svih područja. Osim datoteka koje sadrže mnoštvo relevantnih zakona, propisa i linkova, te primjera životopisa i zamolbi, u grupama se odgovara na sasvim prozaična pitanja. Ono sa čime se netko susreće po prvi put, drugom je već svakodnevnica. Nerijetko netko fotografira dokument koji ne razumije, a druge/i članice/ovi prevedu ili recimo objasne kao se vrši obračun električne energije. Pruža se i konkretna pomoć, prijevoz, prenoćište, pronalaženje posla.
Početak života u stranoj državi, često je početak u doslovnom smislu zbog pravne, tehnološke i kulturno-sociološke razlike među zemljama.
Najveća facebook zajednica ove tematike, grupa je Idemo u svijet – Njemačka koja broji nevjerojatnih 65.000 članica/ova i svakog dana prima stotine novih. Iz osnovne grupe je nastalo 40-ak podgrupa koje broje preko 30.000 članova. Jedna od njih, ISUNJ – Posebne potrebe orijentirana je prema osobama s rijetkim i teškim oboljenjima ili invaliditetom, a koji žive ili namjeravaju doći živjeti u Njemačku.
Dominko Andrin, voditelj grupe, navodi kako je ona nastala sasvim slučajno. Kaže, jednog dana mu je dosadilo igrati igrice na Facebooku, odnosno odlučio je da više ne želi provoditi vrijeme kupujući virtualne koze ili krave na Farmvillu. “Tada sam ušao u jednu grupu koja se zvala “Mladi napustimo Hrvatsku”. To je bila neka protestna grupa u kojoj je netko postavio pitanje o odlasku u Njemačku. Reagirao sam postavivši 5-6 linkova s uputama o zapošljavanju, a za dva dana već sam bio admin u grupi Idemo u Njemačku. I tako je to krenulo.”
“Od listopada 2012. do kolovoza 2014. zajedno s drugim administratoricama/ima vodio sam grupu i za to vrijeme je stvorena baza s oko 300 dokumenata s kojima se svi članovi mogu slobodno služiti. Cijelo vrijeme smo radili volonterski, a onda zbog obima posla to je postalo neizvedivo. Došlo je do nesuglasica, te sam osnovao novu grupu koju vodim i danas, kao i web stranicu Idemo u svijet”, objašnjava Dominko.
“Grupa kontinuirano raste, a osnovni princip rada je objava samo provjerenih informacija i zakonskih odredbi. Najviše radimo na upućivanju u zakonski ostvariva prava, najčešće radna. Ljudi su uglavnom neinformirani što im je kao radnicima osigurano zakonima Republike Njemačke.”
“Isto tako moram istaknuti da posebno vodimo računa o izbacivanju bilo kakvih nacionalnih tenzija iz grupe. Sve/svi članice/ovi su ravnopravni i bitna je samo međusobna suradnja i pružanje pomoći.Također, sve grupe su neovisne od bilo koje političke ili druge organizacije”, naglašava Dominko Andrin koji uz pomoć pet administratora vodi sve grupe.
Procjenjuje da je aktivno 15 do 20% članica/ova grupe, što je otprilike 15.000 do 20.000 osoba. Neki se zadržavaju u grupi kratko, pokupe informacije i dalje rade sami, a neki cjelokupnu organizaciju odlaska temelje na suradnji u grupi. Aktivne/i članice/ovi uglavnom su oni koji ozbiljno planiraju preseljenje u drugu državu ili su netom otišli i započeli proces integracije koji im grupe olakšavaju. Deseci tisuća aktivnih članica/ova svih grupa i foruma svakako svjedoče koliki je broj ljudi s idejom ili već realizacijom odlaska iz Hrvatske.
Nakon nekog vremena boravka i prilagodbe u novoj zemlji, potreba za suradnjom u grupi se donekle smanjuje, ali već pristižu nove/i članice/ovi s aktivnim učešćem u kontinuiranom emigrantskom procesu.
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Žene u emigraciji”, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka “Žene u emigraciji”.
