Kada je Teni* doletjela šaka u leđa, nije stala, nije se osvrnula, nije se ni prepala. Samo je u pola glasa Lei rekla: “Evo opet, Kralju” i nastavile su hodati. Bilo je 4.30 ujutro, 17. juna 2012. godine. Noć je postajala sve tanja, svjetlo se probijalo blijedeći nijanse tamnomodre, kao da je netko daleko iza neba upalio lampu. Plaža Bačvice u Splitu je mirovala, poneke su grupice ljudi sjedile na klupama, možda je i s mirne površine mora dopirao prigušen smijeh noćnog kupanja.
Tena se s prijateljicama vraćala kući. Slavile su rođendan jedne od njih uz more na Marjanu i onda otišle na Bačvice, popile koje piće u nekom od gomile nezapamtljivih kafića zaglušljive muzike. Nije im bilo naročito zanimljivo pa su odlučile otići. Osam ih je krenulo plažom pa put grada preko željezničke pruge, tamo gdje ih se godinama znalo skupljati i po tridesetak nazivajući to mjesto “Živila pička”. Zato što su sve žene, zato što vole žene ili samo zato što su tako nazdravljale, svejedno. Tena je s Leom išla na kraju te male, razlomljene kolone. Sjeća se da su prošle pored skupine mladih muškaraca. Čula je neko žamorenje i promislila: “Sad će nešto dobacit.” “To mi je već automatizirana misao”, kaže. Nije prošao ni jedan dan od njene šesnaeste, kada je prvi put obrijala glavu i otkada više nikada nije pustila kosu, a ima tome sedam godina, da joj netko nešto u prolazu nije rekao ili komentirao dovoljno glasno da to čuje.
“Lezbačo, pogledaj se na šta ličiš!”, bilo je prvo što je to rano jutro čula nakon što ju je čvrsta šaka pogodila u kariranu zeleno-crveno-bijelu košulju. Kratka smeđa kosa, naprijed dugi plavi pramenovi stilizirano dignuti visoko poviše čela, veliki, crni okviri naočala, tamnosmeđe hlače do koljena, na nogama crne vansice, zakopčana do zadnjeg dugmeta na košulji. Sjeća se da je na sebi imala ružičaste gaćice s likom Hello Kitty.
Tena je odrasla u malom mjestu na jugu Hrvatske. Na fotografijama iz ranog djetinjstva ima jednostavnu frizuru s kojom su mnoge djevojčice odrastale: ravna kosa do ispod uha i guste šiške. Odjevena je u šarene majice i hlače. Kaže da je haljine pristajala obući samo ako bi joj mama obećala nešto zauzvrat. Najčešće je to bilo kinder jaje. Bila je jedina curica u vrtiću koja je koristila plavi tanjur jer iz ružičastog nije htjela jesti. Tata je zvao nju, ali ne i stariju sestru “Sine”, družila se s dječacima jer je voljela igrati nogomet i zabijati golove. Nikada nije htjela biti muško. “U djetinjstvu sam žalila šta sam cura jedino zbog toga da mogu na miru igrat nogomet i da me niko ne pita šta sa mnom nije u redu.” Radi srednje škole je otišla u Dubrovnik. U đačkom domu je upoznala curu za koju se govorilo da je lezba, što je svima, pa i njoj bilo strano i odbojno. Ipak su se počele družiti, slušale su muziku, gledale lezbijsku seriju “L Word”, i jednom su se, nekako već, poljubile. Tena je imala 16 godina i danima poslije tog poljupca nije mogla spavati. Nije jela, nije išla u školu, nikome ništa nije rekla. U maloj đačkoj sobi se ispružila na krevetu, plakala i pitala se što se s njom događa, je li sada monstrum, je li poremećena, može li se to ispraviti. “Mislila sam da me triba ubit jer sam iznevirila roditelje i sve šta sam tribala bit. Odgajali su me tako da se triba udat i imat dicu, da su pederi i lezbe bolesni. A meni se s tim poljupcem sve posložilo. Sitila san se da san s osam godina gledala s prijateljicon ‘Marisol’, ne zato što me interesirala glupa serija, nego da mogu buljit u nju. I da sam išla na ples zato što mi se sviđala voditeljica grupe i da sam se tila družit sa sestrom samo zbog toga što su me zanimale njene prijateljice. Postalo mi je jasno da sam gej, da sam oduvik bila, i da ne znam šta ću s tim.”
Kada su se nakon prvog udarca Tena i Lea ipak usudile okrenuti, vidjele su da šestorica, sedmorica idu prema njima. Sljedećeg trenutka je jedan od njih, sasvim mlad, u kratkim hlačama i gol do struka, Tenu tresnuo šakom u glavu. Srušila se na pod. Sjeća se da se našla u moru, da ju je netko odvalio koljenom u glavu, da su joj se naočale razletjele, da ih je tražila u mokrom pijesku i da su odjednom trojica bila oko nje. Jedan ju je mlatio nogom, drugi šakom, za trećeg nije sigurna. Pokušavala se pridignuti, ali su je udarci vraćali u pijesak. “U glavi mi je bubnjalo: ‘Digni ruku, zamahni, napravi nešto’. I zamišljala sam kako dižem ruku, kako ga udaram, znam se obranit, nisam nesposobna, ali nisam mogla, samo sam stala ka lutka i pustila da me tuku.” I onda joj se sjećanje gubi.
Lea je tog dana, 16. juna, pred kompjuterom pratila live streaming Gay Pridea u Zagrebu istovremeno na chatu s prijateljicama komentirajući cure koje su prolazile, transparente, govore, dobru atmosferu. Euforija ju je držala već danima, otkako je u Splitu bila na prvom Prideu u životu. Na prošlogodišnji, prvi splitski Pride nije išla jer je tako obećala mami, a onda je sebi obećala da više ni jedan u svom gradu neće propustiti. U sedmom razredu osnovne škole se prvi put zaljubila i nije je to mučilo. “Bile smo zajedno, bilo nam je lipo i to mi je bilo dovoljno”, kaže. Samopuzdana je, govori glasno, ne pazi hoće li je tko čuti. Kroz srednju je školu s curama s kojima je bila u vezi bila mali gej svijet za sebe, druge, “kao što su one”, nisu poznavale. Onda je s 18 godina preko internetskih foruma saznala da se u Splitu organizira gej party i otišla je. Sama. Tako je upoznala cure s kojima će šest godina kasnije tu večer biti na Bačvicama. Prethodnu subotu, 9. juna, noću su prošle istim putem – preko plaže – zviždeći i vičući slavile su Pride na kojem su tog dana bile. Većina njih prvi put, nakon što su slomile strahove u sebi. Strah da ne povrijede bližnje, strah da će biti napadnute, strah da će ih netko vidjeti. Tena je baš u vrijeme Pridea igrala malonogometni turnir u Zagrebu i umjesto da ostane na dodjeli medalja, jer je njen tim pobijedio, žurila je nazad u Split da navečer slavi s curama. Ta pobjeda nije bila ona koju je mogla propustiti.
“Nakon splitskog Pridea sve smo se nekako uzdigle. Bile smo ponosne šta smo imale muda ić na Rivu nakon onog šta se prošle godine tamo dogodilo. Noću nisam mogla zaspat od ushićenja. Dolazilo mi je da s balkona vičen na sav glas: ‘Ja sam lezba i odjebite svi kojima to smeta!’ To je šarenilo u mojoj glavi trajalo točno tjedan dana. Dok nas nisu spustili na zemlju na Bačvicama”, kaže Lea.
Tenu su tukli šakama po glavi, cipelarili je dok je bila na podu, beživotno tijelo joj je letjelo plažom. “Onaj tip koji ju je prvi udrija govorija je da smo sve bolesne, beštima nam boga i mater. Žile su mu iskočile na vratu koliko je urla, ima je sumanut pogled i krenija je na nju ka da će je ubit. Ja san njega tila ubit, ali san umisto toga samo plakala i ponavljala ‘Šta mi radiš prijateljici, šta smo ti napravile, jesi ti normalan?'”, prepričava Lea jedne od noći koju smo samljele razgovarajući do jutra, u Splitu, mjesec dana poslije napada. Na treskavoj mobitelskoj snimci koju je jedna od njih, Filomena, zabilježila vidi se Leina duga blajhana kosa i čuje povišen glas kojim mahnito viče: “Jel’ je tučeš zato što nema dugu kosu?”, Vanda koja pokušava sve smiriti i obraća se napadaču s “Prijatelju, mir, mir…”, mršavi tip koji ide za Tenom i govori: “Ubit ću vas sve!”. Šaka koja dolijeće Filomeni u glavu prekida njenu snimku.
“Samo sam čekala kad će me u Splitu pretuć. Stalno me neki gadni tipovi odmjeravaju, stalno neko nešto komentira, gledaju me u oči i klade se jesan li muško ili žensko. Ali ja se dobro osjećan u svojoj koži i neću se minjat. Neću nosit suknje, neću se šminkat, neću pustit kosu. Neka mi ispale metak u čelo, ali ne dam da me promine”, kaže Tena.
Metak u čelo nije samo metafora. Već joj je jednom bila prislonjena cijev na sljepoočnicu. U splitskom klubu Dubai nepoznati je tip njenu curu hvatao za dupe. Tena se umiješala, a on je izvadio pištolj. Imao je drvenu nogu pa mu je uspjela nekako pobjeći. Zavukla se pod auto i čekala da ode.
“Najučestalije pitanje koje sam u životu čula je: ‘Momak, imaš li 18?’ U studentskoj menzi sam jedanput morala dignit majicu da mi poviruju da sam ja cura s moje iksice. Ne kužim koji je problem sa mnom. Jel’ ja stvarno izgledam ka muško? “Ne izgledaš, Lave. Prekul si, ništa nemoj minjat”, odgovara joj Lea.
Tena sjedi raširenih nogu, unatoč vrućini ne skida mali sivi šešir na vrhu glave, umanjenu verziju onih kakve su nekoć nosila gospoda, s nisko spuštenih kratkih hlača od svijetlog jeansa vise tregeri, u običnoj je, pamučnoj majici. Nema ni malo šminke na osunčanom, ovalnom licu, pravilnog nosa i punih usta. Oči su joj krupne, prodorne, vojnički zelene. Lako je zamisliti u nekoj hipsterskoj reklamnoj kampanji. Lijepa je.
Mlatili su je desetak minuta na Bačvicama kada je došla policija. Filomena ih je pozvala mada im nitko od cura ne vjeruje. Neke od njih su već bile napadnute i policija im nije pomogla. Ali nisu mogle otići spavati kao da se ništa nije dogodilo, ohrabrene Prideom, nisu htjele šutjeti. Prije nego što su došla dvojica policajaca napadači su se razbježali. Ostao je jedan, onaj koji je najviše tukao Tenu. Stariji, sijedi policajac ga je oslovio imenom i pitao radi li to opet probleme. Poslije će se pokazati da ima 17 godina, da je navijač Hajduka, na facebooku ima puno prijatelja, na profil stavlja nacističke simbole i fotografije Ku Klux Klana, član je grupa “Svi su muški svinje. Jel tako, kurve?” i “Ako knjiga ne dira mene, neću ni ja nju!”. Pred splitski Pride je stavio snimku užasnog napada na Povorku ponosa u Beogradu 2001. godine i uz puno uskličnika komentirao: “Ovo oću u Splitu! Ubij pedera!”
Kada su policajcima rekle da su napadnute zato što su lezbijke, podsmijeh se uvukao u njihov pogled i glas. Tinejdžer je ponavljao: “Tukli smo vas i prošle godine, tuć ćemo vas opet” i preko policajčevog ramena zamahnuo prema Teni. Jedna od cura je tražila da ga privedu, a policajac, onaj stariji, ju je odgurnuo tako da je pala. Tena, Lea i Filomena su odlučile otići s policijom u postaju kako bi prijavile napad. Rekli su im da će drugim autom privesti napadače. Drugog auta nije bilo. U postaji su ostali policajci izmilili iz svojih kancelarija i okupili se oko njih. “Došli su nas gledat. Bilo im je zanimljivo, vjerojatno su prvi put vidili lezbe”, kaže Lea. Među njima je ugledala mladu zapisničarku i pomislila da će ipak imati nekoga na njihovoj strani. Pokušavala je uhvatiti njen pogled ne bi li se uspostavila neka solidarnost među nama, ali ona je držala glavu u papirima, nije joj mogla vidjeti oči. Sve dok nije Tenu pitala dokumente, a ona joj je kroz plač odgovorila da ih zajedno s naočalama nađu u pijesku na Bačvicama, tamo gdje su je tukli. Zapisničarka je konačno digla glavu i rekla: “Slušaj ti, mala, prestani se bahatit.” Filomena je tražila da joj kažu ime policajca koji joj je gurnuo prijateljicu, na što se taj isti, sijedi policajac nadvio nad nju i s otvorenim dlanom zaustavljenim u zraku rekao: “Hoćeš da ti sada opalim trisku?” Teni je desna strana glave naočigled naticala, tijelo joj se savijalo na stolici i tiho je govorila Lei: “Kralju, manta mi se, past ću u nesvist, ne mogu više stat ovde.” Nitko ih nije pitao treba li ih odvesti u bolnicu. Obavili su im alkotest, nisu im pokazali nikakav zapisnik, jer ga nije ni bilo, i nakon sat vremena su otišle. Uputile su se pješke do hitne pomoći. Tenu je boljela noga pa se oslanjala na Leu, uskim, ispucalim trotoarom zakrčenim automobilima ispred njih je išla Filomena, povremeno se bezglasno osvrćući prema njima. Nisu razgovarale, samo su plakale. U rano nedjeljno jutro ulice su bile prazne. “Grad mi je u svom uobičajenom ritmu djelova nestvarno, ka i danima kasnije. Bilo mi je jasno šta se dogodilo, ali ne i da se meni to dogodilo”, kaže Tena. Ne sjeća se da su putem ikog srele. Dok su oko 6.15 prolazile pored samostana Sv. Klare, omeđenog visokim zidom izvan kojeg redovnice već cijelo stoljeće ne izlaze vani, možda su se tek čula zvona jutarnje Zdravo Marijo.
Tek kada ju je mama nazvala nakon nekoliko dana, Teni je postalo stvarnim ono što se dogodilo. Policija joj je obavijestila roditelje. Sama im nije rekla jer je znala da će odmah doputovati, a nije htjela da je vide pretučenu. Isti dan su došli u Split. Mama joj je donijela sarme, omiljeno obiteljsko jelo sa sirom i kulenom, kašete voća i povrća i kolače. “Stalno me grlila i ljubila od čega me cilo lice bolilo, a tata gotovo da nije progovorija, nije zna kako bi. Na odlasku sam ga zagrlila, a on je staja ka stablo, ka stup.”
Teni roditelji ne znaju da je gej. Odnosno, ona će reći, pretpostavljaju, ali im nikad nije potvrdila. Kaže da je mama često pita za dečke, kupuje joj haljine i suknje, dok se s ocem prešutno razumije. “Uvijek sam bila povezanija s ocem, mada mi je žaj mame jer je trpila razna njegova sranja i cila je očeva familija ne voli. Baka i očeve sestre su uvik govorile protiv nje, smatrali su je seljankom iz Bosne, di je rođena, iako je studirala u Zagrebu i preselila se zbog oca iz Beča u njegovu pripizdinu.”
U bolnici su im rekli da se vrate kasnije jer se dogodila velika prometna nesreća i očekivali su gužvu. Razišle su se. Tena je došla kući, uzela bicikl i išla kupiti cigarete. Na cesti je auto zamalo naletjelo na nju, vozač je izbacio glavu kroz prozor i zavikao: “Kako to voziš, pederčino, ubit ću te!” Panično je počela vrtjet pedale i popela se na trotoar da se skloni. Kada je došla kući, nije mogla zaspati pa se uhvatila čišćenja podstanarskog stana. U glavi joj je tutnjala bol, plakala je i ribala podove, kuhinjske stalaže, kupaonicu, sve dok više nije ostalo ništa za očistiti.
“Inače ne plačem ni pred kim. Ne zato šta to skrivam, nego ne mogu plakat pred drugima, a nakon ovoga plačem na sve, čim neko povisi ton, počnem se trest. Već misec i po dana nisam normalno spavala, od onda. Sanjam tog tipa koji me tuka, sanjam da ima nož i da nas ubija. Tako bi i bilo da ga je ima. I to sve zbog mene, ni zbog koga drugog, samo sam mu ja smetala. Cilo vrime mislim na to. Da smo mogli nastradati zbog mene. Bojim se gledat nepoznate ljude u oči. Čim me neki muški pogleda, mislim da će me prokinit nogon. Stalno držim prst na mobitelu, spreman za poziv ako se nešto dogodi”, Teni se oči pune suzama, ali joj se ne prenose na glas. U glasu joj je ljutnja. Počinje sve jače tresti noge. “Ne mogu više. Ne da mi se više trpit sva ta sranja, sva ta omalovažavanja, ne da mi se više odgovarat na pitanja jesam li muško ili žensko, lezbača ili šta već. Stvarno ne mogu. Neka me nazivaju kako hoće, samo da ne moram to slušat. Šta koga boli kurac šta sam ja? Možda bi mi bilo lakše da sam se rodila s kurcem, ali sviđa mi se šta sam žena i šta jebeno volim žene. Tu sam, kakva god da jesam, i neka me puste na miru. Želim jedan jebeni dan proći kroz grad i da mi nitko ništa ne dobaci. Samo jedan dan”, Tena čvrstim pokretom zapešćima miče suze, kao da ih tjera od sebe. Noge tako silovito i brzo širi pa skuplja da joj gola koljena zvučno lupaju jedno o drugo.
Dvadesetak dana nakon napada Tena je otišla kod psihijatra. Psihijatrica je zapisala: “T.T., rođ. 1989., neudana, studentica, živi u Splitu. Do sada nikada nije bila u tretmanu psihijatra. Sadašnje tegobe su se pojavile neposredno nakon navodnog fizičkog napada više nepoznatih osoba dana 17.06.2012. Od tada se pacijentica osjeća izmijenjeno. Uplašena je, psihomotorno napeta, izrazito tjeskobna, plačljiva. Ima izražene smetnje usnivanja i prosnivanja uz košmarne snove iz kojih se budi u strahu, uplakana te ne može ponovno usnuti. Strah ju je izić iz kuće sama. U nekoliko navrata je imala paničnu ataku.”
“Jebeno ćemo popušit. Jedino šta će se dogodit je da će me opet neko istuć, uvjerena sam u to”, kaže Tena.
“Prestani to govorit, kako možeš to mislit?!”, odgovara joj Lea.
“Mogu, Kralju. Ako izađem na ulicu i čujem kako govore ‘Pogledaj ove lezbačetine, tribalo bi je ubit’, šta da mislim? Reci mi šta mogu očekivat?”
Lea šuti neko vrijeme i onda joj kaže: “Šta ćemo, Lave?”
“Nemam ti pojma, Kralju. Prominit ćemo svit. Ili ćemo priznat poraz i otić odavde.” Prstima poklapa oči.
Irena i Darija su pravile višnjevaču kada su im cure u nedjelju ujutro javile da su napadnute. Jedine su u društvu u dugogodišnjoj vezi, žive zajedno u malom, lijepo uređenom stanu u kojem je Darija provela cijeli život. Mama joj je umrla, oca slabo viđa, nije nikada živio s njima. Okupile su se kod njih i smišljale što će. Irena je Teni miksala hranu i tjerala je da pije, vilica ju je previše boljela da bi mogla jesti išta drugo. Kaže da Tena ništa nije razumjela. Pila je tablete protiv boli, lice joj je oteklo i poljubičastilo, na mahove joj se slika gubila, kao da joj se resetirao vid. Odlučile su alarmirati medije i potraže pomoć od LGBT udruga, unatoč strahu od toga da im imena budu objavljena. Ni jednoj, osim Lee, njene mame, roditelji ne znaju da su gej. Popodne su otišle s Tenom ponovno u bolnicu. Medicinska sestra joj je rekla: “Momak, ajde na rendgen” mada je imala njene dokumente u ruci. Kada ju je Irena ispravila, samo je dodala: “Ma vidi ti to, cura pa se tukla”.
Tu su večer oko ponoći išle na spavanje. Irena i Darija u svom, bračnom krevetu, Tena, Filomena i Vanda skupljene na ležaju u dnevnom boravku. Tena cijelu noć nije mogla zaspati, razmišljala je hoće li joj roditelji saznati, kako će reagirati, zbog čega baš ona, što s njom ne valja, treba li ipak nešto promijeniti na sebi, hoće li bit drugačije ako pusti kosu i odijeva se ženstvenije. Gledala je modrice na usnulom Filomeninom licu i bilo joj je užasno. Mislila je da je pretučena samo zbog nje i da se ništa nikome ne bi dogodilo da tu večer nije bila s njima. Zaspala je oko 6.30 ujutro i probudila se pola sata kasnije.
*
Krajem augusta sam zadnji put vidjela cure. Višnjevača je sazrijela, Irena ju je dijelila u kvartovskom kafiću u kojem radi Filomena, muzika je bila glasna i dobra, Lea je uzbuđeno govorila o tome kako će organizirati queer party u Splitu. Spustile smo se do kluba O’Hara, dogovor je bio da tu večer idemo plesati. Tena pleše s cigaretom u ruci i bocom piva u džepu, prilazi čovjeku u kolicima i vrti ga po podiju. Katarinu, za koju Tena misli da je izbjegava otkako su ih napali na Bačvicama i krivi sebe zbog toga što joj se prijatelji boje ići s njom gradom, u gužvi netko hvata za dupe, ona se okreće i kaže “Jebi mater”, Darija kratko ljubi Irenu, cure skaču, okružene drugim curama koje se uvijaju u uskim haljinama i ogledavaju u pogledima muškaraca. Klub se zatvara i netko predlaže da se noć produlji u obližnjem, vanjskom bazenu kluba Pošk. Preskačemo ogradu, uskačemo u još toplu vodu, utrkujemo se na pedeset metara, odmjeravamo kako tko pliva delfin, ronimo u mraku. Jedan od tipova koji su tu došli nakon nas se presvlači, gol je okrenut prema nama i Katarina mu kaže: “Molim te, okreni se, povratit ću” i ne čuje se uvreda u njenom glasu, djeluje sasvim iskreno, kao da joj stvarno nije dobro od tog što vidi. Tena odlazi s Darijom i Irenom, kod njih živi zadnjih mjesec dana, kaže da se s njima osjeća zaštićenom, da su joj kao mame. Pokušala je ljeto provesti kod roditelja, ali nije išlo, svuda su je pratili pogledi i šuškanja iza leđa.
Dan postaje sve veći i s Leom odlazim na kavu u Žbirac, kafić udaljen dvadesetak metara od mjesta gdje su napadnute. Pijesak plaže Bačvice prekriven je žutim suncobranima s reklamnim natpisima za Ožujsko pivo i plastičnim, bijelim ležaljkama. Starije žene s rukama na kukovima, okrećući leđa suncu da ih ugrije, sporo prošetavaju usijanim plićakom između majki s malom djecom i grupa bezvremenskih muškaraca koji igraju picigin.
“Legendo, sve ti je to za kurac”, kaže mi Lea, žmireći prozirnoplavim, haskijevskim očima negdje prema pučini. Nisam sigurna na što misli. Ne pitam je, znam da će sutra tvrditi da to nije mogla reći. Jer ništa nije za kurac.
*Imena likova su izmijenjena.
