U hrvatskim rodilištima, ali i u rodilištima u regiji, redovito možemo svjedočiti mizoginiji na steroidima. Sve ono protiv čega feminizam stoji, sve ono nad čim se zgražamo, na što reagiramo i protiv čega se borimo – tamo se događa svakodnevno. Medicinsko osoblje, mahom muškarci, u pozicijama moći uskraćuju ženama pravo glasa i autonomiju. Žene koje ustraju na tome da su one jedine odgovorne za sebe i, kao takve, jedine sposobne donositi odluke o svome tijelu se tretira kao histerične, nerazumne, agresivne i nerijetko ih se zbog toga kažnjava. Ponekad verbalnim zlostavljanjem, ponekad nepotrebnim medicinskim intervencijama, ponekad nasilnim vaginalnim pregledima, a nekad i vaginalnim sakaćenjem (jer kako drugačije objasniti previsoke stope epiziotomije i nesrazmjer od čak dvadesetak posto između podataka u ljetopisu HZZO iz 2014. godine i podataka prikupljenih od korisnica u anketi o iskustvima žena u hrvatskim rodilištima?).
Iako, istina, u našem sustavu postoje pojedini ginekolozi i ginekologinje koji/e se trude uskladiti s pozitivnim praksama i medicinom baziranom na nalazima te potrebama i željama pacijentica, većina sustava funkcionira više na nekom običajnom pravu, na razini kada se žena udari toljagom u glavu i uvuče u špilju. Samo što to kod nas izgleda više ovako: ženi se daje bjanko papir na potpisivanje na koji se kasnije proizvoljno nadopisuju (ili dosta često ne upisuju) intervencije. Ženi se međunožje brije (praksa koja nema nikakvo uporište u medicini temeljenoj na znanstvenim dokazima), ženu se klistira (praksa koja nema nikakvo uporište u medicini baziranoj na dokazima), uskraćuje joj se hrana i piće (što također nema uporišta u medicini temeljenoj na znanstvenim dokazima), uskraćuje joj se sloboda kretanja (naredbom da leži ili opasavanjem CT aparatom radi praćenja rada srca djeteta tijekom cijelog poroda, što također nema uporište u medicini temeljenoj na znanstvenim dokazima). U pojedinim slučajevima neposluha žene, i dan danas, bivaju kažnjavanje doslovnim vezivanjem za krevet. Prokidanje vodenjaka ili uvođenje dripa (infuzije hormona oksitocina u fiziološkoj otopini koji se daje za stimulaciju trudova ako se ne javljaju prirodno, ako su neredoviti, spori, nejednakog intenziteta) da se ubrza porod jer se nekome spava ili žuri također nije iznimka. Nerijetko se sve završi nalijeganjem na trbuh i epiziotomijom (kirurškim zahvatom kojim se proreže medica – tkivo između rodnice i rektuma). To sve skupa je standardni paket usluga. Brojke pokazuju da je to toliko često da predstavlja normalan porod u hrvatskom rodilištu, dok je fiziološki porod postao iznimka, nešto što za što se treba izboriti, riskirajući tako osvetu zbog neposluha. Naime, u našoj kulturi dobra, suradljiva rodilja je ona koja sjedi, šuti i klima. Koja šutke i bespogovorno, poželjno sa smiješkom, prima sve one intervencije za koje, najčešće, doktor odluči da su u njenom najboljem interesu. Jer kako bi rodilja ikada mogla biti ta koja zna što je najbolje za nju? Kako bi činjenica da je to njeno tijelo, i samo njeno tijelo, mogla značiti da je ona ta koja ima zadnju riječ? I da je ona dovoljno odrasla i sposobna da preuzme odgovornost za svoje zdravlje? Kako bi uopće moglo biti moguće da je njoj više stalo do vlastitog zdravlja i dobrobiti njenog djeteta nego nekoj osobi koju vidi prvi put u životu?
Izgleda kao da u ženi koja rađa vidimo sve one stereotipe protiv kojih se borimo u svim drugim sferama života. Ona je nerazumna, iracionalna, pretjerano emotivna, product svojih hormona, histerična, inferiorna… Ona prestaje biti osoba imenom i prezimenom već postaje slučaj. Često i samo objekt. Inkubator. Postaje nešto iz čega ili od koga treba spasiti dijete pod svaku cijenu. Jer to je najbitniji mjeritelj kvalitete u hrvatskim rodilištima, perinatalni mortalitet i maternalni mortalitet. Iako nikome ne pada na pamet osporavati ova dva faktora kao najvažnije, želimo li uistinu svesti porod na puko preživljavanje? A ako ne preživimo porod?
“Nekome je potreban grublji kontakt, nekome nježniji, nekome samo zamolba. Grublje ophođenje znači povećanje koncentracije i suradnje kod rodilja. Žena mora roditi. Rodilja mora roditi. Ne može doktor roditi umjesto rodilje. Međutim, to se nekada tumači drugačije. Žao mi je ako moj način dovodi do toga, ali to je moj način”, pojasnio je ginekolog Nikola Kolak kako obavlja svoj posao.
U maniri pravog mizoginog nasilnika, ovako je opravdao svoje verbalno i fizičko nasilje nad jednom ženom koje je rezultiralo smrću njenog djeteta. Ovaj pokušaj opravdavanja vrijeđanja i ponižavanja jedne žene koja je došla u vinkovačko rodilište vjerujući da će doktor raditi u njenom najboljem interesu, a posljedično tome i najboljem interesu djeteta, tipično je svaljivanje krivnje na žrtvu. Film koji u hrvatskom javnom prostoru gledamo iz dana u dan. Kriva je što je silovana. Kriva je što je udarana. Kriva je što je ubijena. Uvijek je Ona kriva. Kriva je što je Ona. I tu pada u vodu onaj razlog za kojeg se ginekolozi i ginekologinje uvijek i rado hvataju, a to je da su oni/e odgovorni/e za život naše djece. Međutim, kada to isto dijete, u čije ime su vam prije deset minuta divljački skakali po trbuhu, umre, oni/e se ne smatraju odgovornima. Vi ste odgovorne. Mi smo odgovorne.
Kada liječnik/ca citira znanstveni časopis koji kaže da se žena treba slobodno kretati, on/ona je stručnjak/inja i svi/e oduševljeno klimaju. Kada žena to isto citira, ona se miješa u sustav. Kada doktor/ica kaže da ne bi trebali/e požurivati drugo porođajno doba, on/ona je stručnjak/inja. Kada žena odbije drip da si ‘skrati muke’, ona ugrožava svoje dijete. Kada se žene žale na rutinsku epiziotomiju, one su ‘google doktorice’.
U svijetu koji mrzi žene njezina riječ nikada nije mjerilo stvari. Uvijek moramo čuti njegovu stranu. Uvijek je On imao valjani razlog. Uvijek je Ona isprovocirala njegovu reakciju. Imamo sistem u kojem se nasilnik osjeća toliko sigurno da nakon svog zlodjela može otići na bolovanje i žaliti se svakome tko pokaže interes kako je na njega pokrenut medijski linč, istovremeno nazivajući sve hrabre žene koje su skupile hrabrosti ustati i ispričati svoje iskustvo, lažljivicama i psihički bolesnima te im prijetiti tužbama za klevetu. Žene se aktivno ohrabruje da o svojim lošim iskustvima šute, da se ne žale. Da zaborave bol kada ugledaju svoje zlato. Da budu sretne što su žive. Kada znamo kako se u Hrvatskoj tretira žrtve silovanja, kaznenog djela koje je, za razliku od porodničarskog nasilja, prepoznato u zakonu, kada znamo koliko im se vjeruje i što sve prolaze od prijave djela do uopće započinjanja suđenja, ne moramo biti previše bistri da zaključimo zašto je broj prijava zlostavljanja na porodu toliko malen. Zlostavljanje na porodu je društveno prihvatljivi oblik nasilja koji se događa svakodnevno u Hrvatskoj i ima dalekosežne posljedice i na ženu i na dijete i na obitelj, a posljedično i na društvo.
Dok žena žrtva nasilja ukapa svoje dijete, dok se ostale žrtve porodničarskog nasilja ušutkava, što radi struka? Što radi taj isti sistem u kojem se maltretira žene? Često možemo, kada se potegne pitanje porodničarskog nasilja, pročitati da ‘nisu oni svi isti i da je to samo jedna trula jabuka’. To, nažalost, nije istina jer ako prešućujete nasilje, vi ga potičete. Ako okrećete glavu od njega, vi ga odobravate. Sustav jako dobro zna što čine pojedinci. I ako ohrabrujemo prijateljicu, sestru, majku, kolegicu da prijave obiteljsko nasilje, zašto ginekolozi/ginje ne prijavljuju nasilnike u svojim redovima? Zašto se ne ograđuju od doktora Kolaka? Zašto javno ne osude njegov ‘grublji’ način? Zašto mu se kolege i kolegice stručnjaci/kinje ne suprotstave i upozore ga kako ‘njegov način nije jedini način’ te da drugi liječnici i liječnice ne tretiraju ženu kao inkubatoricu?
A žene? Koga je u svemu ovom briga za žene? Dok se na naslovnicama novina zadnjih dana izmjenjuju razne varijacije naslova o propasti hrvatske nacije zato što se rađa premalo djece, nitko ne poteže priču kako je dio uzroka i lose iskustvo prethodnog poroda. Naravno, uz ostale uvjete poput ekonomskih mogućnosti i same želje za širom obitelji, sigurno i tretman na prethodnom porodu igra ulogu. Međutim, kao i liječnici/e, i društvo iskustvo rodilja ne uvažava. One rijetke koje se odluče podići glas, nadležne institucije ignoriraju, a u društvu se stvara slika kako je ‘žena morala patiti zbog dobrobiti djeteta, te da se sebično žaliti na tretman kada joj je upravo takav tretman omogućio najveću sreću – dijete’. Ženi se pridaje pažnja tek kada dođe do tragedije, kao u slučaju Matee Janković.
Sada nude doktora Kolaka kao žrtveno janje da ušutkaju žene jer je vrlo izgledno da će biti suspendiran na temelju negativnog nalaza Inspekcije Ministarstva zdravlja, koji je ista proslijedila DORH-u.
“Nakon ovog javnog linča, ne znam što će biti. Nadam se samo da će struka odlučiti, a ne javnost”, poručio je doktor Kolak. Ona ista struka koja na Plitvicama raspravlja o potrebi psihijatrijskog vještačenja žene koja se usudila donositi odluke o vlastitom tijelu i zdravlju. Dok se istovremeno naziva žene u fertilnoj dobi ‘majkama nacije’ i pjevaju im se hvalospjevi ‘jer one stvaraju i održavaju ovu našu zemlju’, s druge strane ih se kontinuirano ponižava, zlostavlja, reže i u konačnici ubija jer ona su ipak samo ljuštura iz koje će izići novi nacionalni vođa, ponos Hrvatske, ali i jeftina radna snaga za održavanje ovakvih društvenih odnosa.