Docentica i predstojnica Katedre za socijalnu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, aktivistkinja i članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Ženske fronte za radna i socijalna prava i FemFronta (feminističko-marksističkog kružoka), Ankica Čakardić u intervjuu za Radničku frontu pojasnila je razlike između buržoaskog i socijalističkog feminizma. Osim toga, osvrnula se na retradicionalizaciju društva u posljednjih 20-ak godina, ali i istaknula koliko je važno širenje područja borbe u kontekstu povezivanja različitih aktera i akterica u ostvarivanju pravednijeg društva.
Može li se historijsko-materijalističkom analizom položaja žena doći do spoznaje da su one dvostruko opresirane i kakva je feministička praksa otpora?
Ne samo u feminističkoj teoriji, već u političkoj teoriji generalno važno je uz deskriptivne modele analize razvijati i one eksplanatorne koji će nam pomoći ili barem približiti historijat i uzroke određenih društvenih posljedica i tendencija. Taj tip socijalne historije preciznije istražuje društvene odnose nekog konkretnog historijskog odsječka koji afirmiraju određeni političko-ekonomski režim. Historijski materijalizam nije tek neki isprazni pamfletarski slogan, radi se o veoma specifičnoj metodi koja ima svoje precizno značenje. Riječ je o pripremi teorijskih osnova i instrumenata za analizu društva ali ne s nakanom da se samo ponudi neko znanstveno pojašnjenje svijeta. Poanta je u tome da se istraže mogućnosti “terena” unutar kojega ćemo politički intervenirati i iz kojega će se razvijati politička akcija.
Historijski materijalizam je jedini u stanju pojasniti – dakle, ne samo opisati kako to obično čine suvremene spekulativne teorije roda – tzv. dvostruku žensku opresiju. Feministička unitarna teorija naglašava kako akumulacija viška vrijednosti nije moguća bez patrijarhalnog načina proizvodnje i rodne podjele rada u sferi obitelji i tržišta. Budući da kapitalizam izvorno počiva (gdje god da ga geo-historijski lociramo) na proizvodnji viška za kapitalista uslijed eksploatacije radne snage, marksistički feminizam u taj tip interpretacije uključuje i ženski obiteljsko-kućanski rad bez kojeg je svaka analiza kapitalizma nepotpuna i neadekvatna. Žene nisu opresirane samo na tržištu, već i u kućanskoj sferi budući da su “po prirodi stvari” još uvijek zadužene i za taj neplaćeni dio rada, kako se to kritički formulira u teoriji dvostruke opresije. Kapitalizam i patrijarhat ne možemo analizirati kao procese odvojene jedan od drugoga (baš kao što spol i klasa nisu autonomni jedan u odnosu na drugog) budući da djeluju “unitarno” i istovremeno reproduciraju podređeni položaj žena i opresiranih društvenih skupina. Upravo stoga, praksa socijalističkog feminizma se strukturira oko otpora prema kapitalizmu i njegovim patrijarhalnim premisama.
Koje su osnovne razlike između buržoaskog i revolucionarnog (socijalističkog) feminizma?
Clara Zetkin, Alexandra Kollontai, Inessa Armand i Emma Goldman, da samo navedem neke, revolucionarke su koje su u svojim borbenim nastojanjima uporno upozoravale na važnost klasne dimenzije u feminističkom pokretu, jednako kako su upozoravale na važnost spolne u okviru lijevog pokreta. Budući da njihova praksa izrasta iz radničkog pokreta, feminističkom socijalizmu 19. stoljeća nije bila prihvatljiva reducirana agenda srednjeklasnih liberalki okupljenih oko pokreta za opće pravo glasa žena jer u svojim zahtjevima nisu zastupale prava ženske radničke klase. Taj tip buržoaskog (liberalnog) feminizma ni na koji način nije razvijao antikapitalističke strategije, pa je socijalistički feminizam od svojih samih početaka upozoravao na opasnost liberalističkih tendencija u feminizmu koje su sklone kooptaciji s režimom. Iako je sufražetski pokret odigrao historijski važnu ulogu u pravno-političkom smislu, on je u dugoročnom inzistirao tek na reformatorskim programima u okviru građanskog društva i njegovog sistema privilegija. To da su žene izborile pravo glasa – upozoravala je Emma Goldman referirajući se na primjer Novog Zelanda gdje su žene prvi puta u povijest izborile to pravo – nije uvjetovalo materijalno i socijalno poboljšanje položaja žena. Buržoaski, odnosno liberalni feminizam to nije niti mogao jer nije zadirao u ekonomsko-politički okvir koji je pravno uključio žene. Da su socijalistkinje bile u pravu, možemo i danas potvrditi. Pristup liberalki koji se isključivo svodi na prava, individualizam, kvote, stakleni strop, zahtjeve primarno na ženskoj identitarnoj liniji, afirmaciju ženskog poduzetništva i “liderki”, danas se posve skladno uklapa u kapitalistički režim. Mnoge suvremene feminističke teoretičarke i teoretičari s punim pravom govore o neoliberalnom feminizmu.
Ima li liberalni feminizam emancipatorskih potencijala?
Taj “feminizam” u svojoj old school buržoaskoj maniri se ne bavi feminističkim problemima primjerice klase, imperijalizmom, očajnim uvjetima rada najvećeg broja radnica i radnika, društvenom reprodukcijom, komodifikacijom kućanskog rada itsl., već ostaje reakcionarno orijentiran na bolje-stajaće – buržujske žene i njihovo napredovanje. Mantra liberalističkog individualizma koja počiva na ideji “poduzetničkog duha” i “osobnog izbora” koje nema veze s društvenom odgovornošću, podjednako se realizira i u buržoaskom feminizmu. Prvi paradoks liberalnog feminizma se sastoji u tome da tobože emancipira žene, a zapravo sudjeluje u generiranju ženske opresije reproducirajući kapitalistički način proizvodnje. Drugi ukazuje na činjenicu da uz slabljenje društvenih pokreta posljednjih decenija taj vid feminizma preživljava i globalno se širi kao najdominantniji, i nažalost nerijetko kooptiran.
Kako je društvo rješavalo pitanje ravnopravnosti žena u socijalizmu, a kako danas?
Unatoč stalnim denuncijacijama, tu nema nikakve dileme: žene su u socijalizmu izborile gotovo sva svoja materijalna i socijalna prava. Tu razinu progresivnosti ćemo rijetko susretati na globalnoj razini i historijski, a ono čemu svjedočimo od 90-ih naovamo je postepeno gubljenje teško izborenih prava. Političke odluke da se žene u što većoj mjeri uključi u aspekte socijalističkog “javnog” života značile su da se s patrijarhatom obračunavamo institucionalno, ne kao što je tome danas slučaj u okviru tek nekolicine ženskih nevladinih udruga i lobija, volonterski i s ekstremno malo materijalnih resursa. Dakle, socijalizam se sustavno i kontinuirano bavio “ženskim pitanjem” i znanstveno i na terenu što uzorno i neponovljivo započinje 1942. s Antifašističkom frontom žena a završava 1990. s Konferencijom za društveni položaj žene i porodice.
Spomenimo, primjerice, da današnja socijalistička Bolivija ima jedinstveno Ministarstvo deptarijarhalizacije i dekolonizacije. To nećemo sresti ni u jednoj suvremenoj kapitalističkoj zemlji, čak i kad se pozivamo na tzv. napredne nordijske modele socijal-demokracija.
Jesmo li napravili korak unatrag?
Budući da smo pretrpani liberalističkim tumačenjima socijalističkog samoupravljanja koja proizvode svoj kritički diskurs na temelju izostavljanja primjera progresivnih tendencija socijalizma, ponavljajući da ono nije emancipiralo ni radništvo ni žene, iskoristit ću priliku i spomenuti tek nekolicinu pozitivnih mjera jugoslavenskog socijalizma koje su bile usmjerene na poboljšanje položaja žena.
Važno je uporno ponavljati nekoliko činjenica iz ne tako davne samoupravljačke prošlosti koje se redovito zaobilaze i posljedično zaboravljaju. Jugoslavenski Ustav iz 1974. je jamčio ženama pravo na abortus, koliko mi je poznato tu ustavnu odredbu svojedobno je još jedino provela Rusija. To ustavno pravo žene su post-socijalizma izgubile. Nadalje, Obiteljski zakon FNRJ-a iz 1948. je tretirao ženski kućanski rad kao “doprinos” ekonomiji kućanstva, s druge strane, suvremeni zahtjevi za prepoznavanjem kućanskog rada kao rada toliko su rijetki na subpolitičkoj razni, a u okviru formalne politike, nekog prava ili zakona ni u primisli. Kongresi sindikata iz 70-ih i Akcijski programi sindikalnih organizacija za rješavanje problema zaposlenih žena su se zalagali – kao što je isticano npr. na VII. kongresu – za “stalno unapređivanje zaštite materinstva na najširim osnovama solidarnosti”, sigurnu stambenu politiku, socijalizaciju kućanskog rada itd. Kao što je svima poznato, riječ je o stavkama koje sindikati i njihove ženske sekcije danas ne prepoznaju. Unatoč tome, od sindikata iz strateških razloga ne odustajemo i s njima nam tek predstoji ogroman edukacijski i terenski rad, demokratizacija i (feministička) politizacija sindikalnog pokreta. Na svu sreću, tu nije riječ o tek ispraznoj želji, u okviru BRID-a i Ženske fronte za radna i socijalna prava time se već zadnjih nekoliko godina ozbiljno bavimo.
Trebamo li se još uvijek boriti?
To je gotovo stvar urgencije. Borimo se u okviru kontinuirane feminističke edukacije i širenja feminističke fronte, uključujući različite političke subjekte – od grassroots lijevih inicijativa i aktivististkinja/aktivista, preko povezivanja ženske civilne scene i u post-jugoslavenskom kontekstu, “terenskom” praksom prema principima rada AFŽ-a, gurajući ženske sindikalne sekcije sa smislenom političkom agendom i u alijansi s drugim lijevim saveznicima, od zelenih, preko inicijativa za zajednička dobra do studentskog pokreta koji je na ovim prostorima odigrao veoma važnu političku ulogu.
Do kuda se stiglo nakon više od 100 godina borbe za jednaka prava žena i muškaraca?
Stvar je toliko notorna da kada danas govorimo o radničkim pravima, vraćamo se zahtjevima koje je 1890. za 1. maj istakla Druga internacionala: 8+8+8. Drugim riječima, materijalna situacija radničke klase je svakim danom sve lošija što dvostruko opterećene žene pogađa najteže.
Najgrublje i najsažetije govoreći, žene oduvijek rade poslove koji su slabije plaćeni: uslužni servisi, javne i administrativne službe, poslovi skrbi i njege, obrazovanje. Uz to, proces feminizacije rada indikator je slabije plaćenih poslova i lošijih uvjeta rada što nam pojašnjava i devalvaciju cijene rada gdje žene “konkuriraju” muškarcima. Položaj žena danas je toliko loš da govorimo i o procesima feminizacije siromaštva.
Sljedeću stvar je veoma važno istaknuti. U zemljama centra se ekonomska restrukturacija odvija alokacijom resursa što posebno pogađa mušku radnu snagu (prebacivanje industrijske proizvodnje u zemlje jeftine radne snage) i gdje su uvjeti rada u fizičkom smislu loši, uz veoma problematičan pravno-društveni odnos prema strancima i migrantskim radnicima i ekspanzijom uslužnoga sektora u kojem mahom rade žene, dok je u zemljama periferije na snazi deregulacija radnoga zakonodavstva i prekarizacija, što najviše pogađa žensku radnu snagu, provodeći strukturnu fleksibilizaciju rada.
Fleksibilizacija je izrazito konzervativna mjera koja osigurava besplatni ženski rad u kućanstvu koji je nužan za akumulacija profita. Radna snaga kao roba ne dolazi na tržište tako što je automatski spremna za rad, nju treba nahraniti, speglati, psihofizički i seksualno o njoj skrbiti te upregnuti čitavi niz organizacijskih radnji koje omogućavaju pripremu i reprodukciju radne snage. U tom smislu, fleksibilizacija radnog vremena omogućava ženi da uz povremeni nadnički posao, nastavi besplatno obavljati ono što joj je tradicionalno dodijeljeno i afirmirano naturalizirajućom argumentacijom ženske uloge u obiteljsko-kućanskoj sferi. Fleksibilizacija radnog vremena u slučaju žena se historijski opravdavala i uvodila pod krinkom “prilike” za ženu koja će konačno u tobože emancipatorskom ozračju biti u mogućnosti da iziđe na tržište rada te da, primjerice, part-time poslom kombinira svoje obiteljske obaveze sa zaposlenjem. Bez sumnje, tu se nije radilo, i ne radi se, ni o kakvom emancipatorskom projektu, već uvlačenju jeftine ženske radne snage na tržište kada je konačno formalno omogućena dvostruka eksploatacija žena – bilo da je riječ o ženskoj radnoj snazi ili neplaćenom kućanskom radu.
Da stvar bude paradoksalnija, liberalne feministkinje su prve koje će zagovarati ove “atipične” oblike rada, tvrdeći da je riječ o kreativnim mogućnostima u kojima žene npr. mogu kombinirati rad i majčinstvo. Postoji čitavo more kritičkih analiza i tekstova o problematici majčinstva i njegove veze s konzervativnom neoliberalnom ideologijom koja izrasta iz tako postavljenog okvira pa ovdje ne bih o tome dužila. Sumarno govoreći, osim što se moramo obračunavati s kapitalističkim načinom proizvodnje, gradeći socijalističko-demokratske temelje društva, paralelno se moramo boriti i s regresivnim tendencijama unutar vlastitih feminističkih redova.
