Umjetnički kolektiv Montažstroj je u Kinu Tuškanac 11. lipnja 2017. predstavio multimedijalni događaj LJUBAV & EKONOMIJA. Time je Montažstroj prvi put predstavio širi projekt o reproduktivnim pravima žena u realnom prostoru i vremenu. Projekt se do tada odvijao u virtualnom prostoru, na društvenim mrežama i na stranici cijankalij.montazstroj.hr obradom kultne njemačke drame CIJANKALIJ §218.
Događaj je vodila Jelena Berković, novinarka i aktivistkinja za slobodu govora, koja je publiku povela na povijesno putovanje regulacije pobačaja na našim prostorima. Kroz prezentaciju brojnih arhivskih, audiovizualnih i fotografskih materijala, publika je dobila presjek represivnih zakonskih okvira od Kraljevine SHS, preko NDH pa sve do 70-ih godina i legalizacije pobačaja. Publici su bili posebno upečatljivi edukativni filmski materijali iz 30-ih godina, kojima se žene pokušavalo odgovoriti od odlaska nadribabicama za izvršenje ilegalnih pobačaja, kao i predstavljena praksa NDH, u kojoj su izvršitelji ilegalnih pobačaja bivali kažnjavani smrću.
{slika}
Dokumentarni performans u izvedbi Jelene Berković upotpunili su Miki Solus i Tihana Lazović, koji su uživo izveli glazbene brojeve iz 20-ih godina prošloga stoljeća, čija je tema upravo socio-ekonomski aspekt pobačaja. Izvedba songova izmamila je spontane aplauze publike.
U drugom dijelu događaja, otvorena je javna rasprava o pitanju pobačaja, koju je moderirao Borna Sor, satiričar, novinar, debatant. Gošće Marina Katinić, doktorantica filozofije i bioetičarka, te Jadranka Brnčić, biblijska hermeneutičarka, svojim su izlaganjima otvorile prostor rasprave u kojega se veoma aktivno uključila i publika.
Jadranka Brnčić govorila je o patrijarhalnoj slici žene, koja se počela mijenjati tek nedavno, u 20. stoljeću, kada žene počinju zarađivati za svoj život: “Što se tiče etike u Bibliji, vjerojatno ne znate da nema ni jednog jedinog retka u Bibliji u kojem se zabranjuje pobačaj. (…) Što je temeljna zapovijed za Isusa, da volimo sami sebe, da volimo druge kao same sebe, i da svoju ukorijenjenost upoznajemo u onom transcedentnom. A jedino pravo na život je život u kojem su sve temeljne potrebe zadovoljene, a među njima je prva glad”.
Marina Katinić govorila je o socio-ekonomskim indikacijama za pobačaj iz etičkog aspekta: “Pobačaj je nešto što se slažemo da nije poželjno, da nije dobro, ali treba to dopustiti, kao nužno zlo. To je klasičan utilitaristički pristup koji je u etici dosta uobičajen, međutim, postavlja se pitanje može li zakon ozakoniti ono što je u sebi zlo (…) Na pobačaj se gleda kao na rješenje, a meni se čini da je pobačaj problem. Dakle, pobačaj je problem, a ne rješenje”.
Obje sugovornice složile su se u nužnosti socijalne države kao pomoći ženama i majkama, jer upravo je to preduvjet podizanja djece.
Osim pomoći majkama, Brnčić je istaknula i druge probleme političko-ekonomske paradigme svijeta u kojoj živimo, naglasivši da polarizacija i služi tome da ne vidimo glavni problem, a glavni problem je neoliberalni kapitalizam. Zamagljuje nam oči, da ne vidimo što je problem, pitanje radničkih prava, o tome se nitko ne brine. Kad bi se cijela struktura društva trebala brinuti da do pobačaja ne dođe, to je glavna stvar o kojoj se treba brinuti. A odluka o pobačaju ili ne, doista pripada savjesti svake osobe, taj prostor bi trebao ostati slobodan.
{slika}
U raspravi su se pojavila i uobičajena pitanja o ovoj temi – je li fetus ljudsko biće ili nije, počinje li život začećem ili kasnije, no to su pitanja o kojima se gošće, kao niti članovi publike, nikada neće složiti. Ono što je pitanje jest: Možemo li izbjeći klasične anti-choice i pro-choice podjele i pronaći zajednički prostor razumijevanja oko zaštite i emancipacije žena u našem društvu – političke, ekonomske, zdravstvene, radne?
Upravo su na tragu ovog prostora razumijevanja doprinos dali i neki članovi publike svojim komentarima i pitanjima, a posebno je upečatljivo bilo pitanje o ljubavi: “Gdje je ta ljubav, danas, u Hrvatskoj, ljubav za ženu, za čovjeka, da slobodno živi, s resursima koji mu trebaju da bude slobodan ili slobodna, od ekonomije, preko poštovanja, do podrške cijele zajednice, koji je ideal hrvatskog društva u 21. stoljeću, koje je to društvo koje voli ženu?”
Reakcije publike su pokazale da je tema pobačaja osjetljiva i za jednu i za drugu stranu, te da još uvijek nije lako izgraditi prostor dijaloga. Ali Montažstrojev je događaj otvorio prostor za raspravu onkraj klasičnih argumenata, čime je u raspravi skiciran “treći prostor” koji se u našem društvu tek treba otkriti i artikulirati. Pozivanje na nijanse, potencijalne prostore konsenzusa, na raspravu više razine od binarnih opozicija otvorilo je zanimljivu platformu za razgovor o pitanju pobačaja. Rasprava je zaključena rečenicom Marine Katinić: “Nema demokracije bez rasprave” – možemo se i ne slagati, ali i dalje smo članovi istoga društva.
Hoće li feminističke parole iz 20. stoljeća biti jednako učinkovite u zaštiti ženskih prava u 21. stoljeću, predstoji nam vidjeti u procesu donošenja novoga zakona. Do tada, svi zainteresirani mogu pogledati snimku prijenosa uživo ovoga događaja. Čitav događaj bio je i humanitaran. Prihod od ulaznica u iznosu od 5.700 kuna bit će uplaćen društvu Mali zmaj, koje se bavi djecom iz socijalno ugroženih obitelji. Umjetnički kolektiv Montažstroj namjerava nastaviti ovaj projekt gostovanjima po hrvatskim gradovima, s gostima iz pojedine lokalne zajednice, kako bi i dalje doprinosio javnoj raspravi o ovom pitanju.
