Institut za rod u medijima Geene Davis nedavno je objavio rezultate nove studije pod nazivom Gender Bias Without Borders. Tim stručnjak(inj)a na čelu s dr. Stacy Smith analizirao je 120 filmova s 10 najprofitabilnijih filmskih tržišta širom svijeta. Sjedinjenje Američke Države nalaze se pri dnu gotovo svih ljestvica, odnosno u donjim razinama svih statističkih podataka prikupljenih u istraživanju. Kako bi javnosti predstavili rezultate istraživanja te o njima prodiskutirali, Institut je organizirao drugi po redu globalni simpozij o rodu u medijima, kojem sam i sama prisustvovala. Moja prva reakcija na ono što sam tamo imala prilike čuti bila je: kako je moguće da ljudi (naročito oni u filmskoj industriji) nisu svjesni ovih činjenica i njihovih implikacija? Moja druga reakcija bila je: kako možemo prenijeti ove informacije ljudima koji izravno osjećaju negativne posljedice rodne neravnoteže, a da je uopće nisu svjesni?
Brojna druga istraživanja pokazuju da je svakodnevni seksizam za mnoge ljude naprosto nevidljiv. Jedan od često previđenih oblika koje seksizam poprima (najčešće posredstvom medija) jest sklonost precjenjivanju prisutnosti žena i količini njihova govora. Primjere za to nalazimo posvuda. Ne radi se o tome da doista mislimo da su žene prisutne, odnosno da govore u jednakoj mjeri kao i muškarci, već o tome da od njih u principu očekujemo da budu nevidljive i nijeme, pa nam u usporedbi s tom ‘normom’ svaka pojava i svaki govor djeluju ‘pretjerano’. Ova činjenica otkriva mnogo toga o statusu i pretpostavkama o društvenim ulogama i moći koje dominiraju mainstream kulturom.
Jasno je da smo kao kultura u tolikoj mjeri navikli na marginalizaciju žena da ju više uopće ne primjećujemo. U masovnim scenama na filmu, navodi Davis, sudjeluje 17 posto žena, no gledatelji(ce) automatski pretpostavljaju da su zastupljene u jednakoj mjeri kao i muškarci. Brojka od 17 posto osobito je zanimljiva jer je približno jednaka postotku žena na vodećim položajima u političkim i poslovnim vodama.
Osim određenih sitnih promjena, omjer muškaraca i žena na filmu u principu je nepromijenjen još od 1946. godine. Ovim tempom, primjećuje Davis, “trebat će nam 700 godina da dosegnemo jednaku zastupljenost” u američkim medijima. Postizanje jednakosti od ključne je važnosti, između ostaloga i zbog toga što čak “80 posto medija koje konzumiramo potječe iz SAD-a. Pred svijetom smo odgovorni/e za izvoz određene vrste slike o djevojkama i ženama”. A ta slika nije nimalo lijepa.
{slika}
20 činjenica o rodu i filmu u 2014.-oj godini
Čitajte i plačite… A potom podijelite s drugima.
1. Globalno gledano, omjer muških i ženskih likova na filmu iznosi 2,24:1.
2. Od ukupno 5 799 likova s govornim ulogama koliko ih je izbrojano u analiziranim filmovima, njih 30,9 posto je ženskog, a 69,1 posto muškog roda.
3. Sličan omjer prisutan je i u filmovima za djecu, koji sadrže svega 29,2 posto protagonistica.
4.U manje od 1/4 analiziranih filmova (23,3 posto) glavni je lik ženskoga roda.
5. Indijski filmovi i filmovi nastali u američko-britanskoj koprodukciji našli su se u donjoj trećini ljestvice koja prikazuje omjer muških i ženskih likova u filmovima, s manje od 1/4 govornih uloga dodijeljenih ženskim likovima (23,6 posto u američko-britanskim koprodukcijama, 24,9 posto u indijskim filmovima).
6. Rodna neravnoteža na filmskom platnu odražava stanje stvari iza kamera: među 1.452 osobe koje su radile na analiziranim filmovima (a čiji su rod istraživači(ce) uspjeli/e utvrditi) 20,5 posto je žena i 79,5 posto muškaraca.
7. U filmskim vodama samo je 7 posto redateljica, 19,7 posto scenaristica i 22,7 posto producentica.
8. Najgori primjer rodne neravnoteže nalazimo u francuskim filmovima, gdje omjer muških i ženskih likova iznosi 9,1:1.
9. ‘Najuravnoteženiji’ su brazilski filmovi u kojima omjer muških i ženskih likova iznosi1,7:1. U američkoj kinematografiji isti omjer iznosi 3,4:1.
10. Filmovi koje su režirale žene sadrže 6,8 posto više ženskih likova. Filmovi za koje scenarije pišu žene imaju 7,5 posto više ženskih likova. No, ako je vjerovati autori(ca)ma istraživanja, to nije nužno dobra stvar. “Ovakvo stanje stvari možda se dade objasniti jednostavnom činjenicom da ljudi pišu o stvarima koje su im bliske. S druge strane, nije isključeno ni da se ženama ciljano daje da pišu i režiraju filmove koji sadrže veći broj ženskih likova. Potonje objašnjenje mnogo je problematičnije jer ograničava spektar redateljskih i scenarističkih mogućnosti koje ženama stoje na raspolaganju”.
11. Rodni prikazi također su vrlo problematični, naročito uzmemo li u obzir utjecaj medija na imaginaciju i samopercepciju djece. Ženski likovi nose izazovnu i seksualizirajuću odjeću gotovo tri puta češće nego muški likovi (24,8 posto:9,4 posto).
12. Broj mršavih ženskih likova više je nego dvostruko veći od broja mršavih muških likova (38,5 posto:15,7 posto).
13. Za ženske likove postoji više nego dvostruka vjerojatnost da će biti djelomično ili potpuno razgolićeni (24,2 posto:11,5 posto).
14. U filmovima, komentari na račun izgleda ženskim se likovima upućuju PET puta češće nego muškim likovima.
15. U filmovima za mlađu djecu s fikcionalnim likovima u dobi od 13 do 39 godina, žene su podjednako disproporcionalno seksualizirane. Da stvar bude još gora, u dječjim filmovima još je veća vjerojatnost da će ženski likovi biti mršavi.
16. U SAD-u, primjerice, iako žene na tržištu rada sudjeluju s 46,3 posto, među zaposlenima na filmu samo je 23,3 posto žena, što je ujedno jedan od najvećih raskoraka u odnosu na situaciju u stvarnom svijetu. Bespotrebno je reći, niti jedan od analiziranih filmova ne prikazuje postotak zaposlenih žena koji bi premašivao onaj u stvarnom životu.
17. Indija bilježi najmanju diskrepanciju u prikazima rada: žene čine 25,3 posto radne snage u stvarnom svijetu i 15,6 posto na filmu.
18. Među likovima izvršnih direktor(ic)a istraživanje je zabilježilo 13,9 posto žena, što nije daleko od stvarnog stanja stvari: u 100 vodećih tvrtki u SAD-u 17 posto izvršnih direktora ženskoga je roda. Na međunarodnom planu ta brojka iznosi 24 posto. Globalno gledano, predsjednica uprave svega je 3 posto.
19. Muškarce mnogo češće nalazimo u ulogama odvjetnika i sudaca (13:1), članova akademske zajednice (16:1), doktora i drugih medicinskih djelatnika (5:1). U svim analiziranim filmovima identificirana su samo tri ženska lika koja obnašaju ulogu moćnoga političkog vođe: jedna od njih ne govori, druga je slonica, a treća je Margaret Thatcher.
20. Zastupljenost muškaraca na poslovima s područja znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike (Science, Technology, Engineering, Maths, skrać. STEM) u odnosu na žene iznosi 7:1. U SAD-u, gdje žene čine 24 posto STEM radne snage, muškarci obavljaju 87,5 posto STEM poslova.
Zahvalna sam udrugama koje su se potrudile provesti ovo istraživanje (pod pokroviteljstvom Fondacije Rockefeller i organizacije UNWomen), no već sam umorna od čitanja ovakvih statistika.
Izvršne direktorice koje su prisustvovale istom skupu kao i ja izrazile su ‘zgražanje’ nad predstavljenim rezultatima, a ja sam okupljene upitala: “Kako je moguće da ovakva situacija postoji u 2014. godini?”. Muškarci imaju neusporedivo više mogućnosti postati čimbenicima promjene – pa gdje su onda? U mnoštvu koje se okupilo na skupu bilo je 90 posto žena. Kao i brojnim drugim industrijama, medijima i industriji zabave nedostaje raznolikosti. Muškarci koji su dovoljno utjecajni i u poziciji da postave relevantna pitanja i poduzmu konkretne mjere, kao pojedinci su zacijelo dobri roditelji koji se brinu da njihove kćerke budu zdrave, sretne, obrazovane i ambiciozne. No činjenica da na institucionalnoj razini ne poduzimaju ništa poništava sav taj trud. Ideja da postoji neka vrsta dobroćudne ‘neutralne’ pozicije naprosto je pogrešna.
Ovakvi prikazi u medijima štete i dječacima i muškarcima, podržavajući neljudske i nerealistične stereotipe o maskulinitetu koji se temelji na kontroli, nasilju, dominaciji i aktivnom odbacivanju empatije kao prihvatljive emocije. Usko poimanje muškog junaštva kao nasilnog i nadmoćnog štetno je za sve. Kao što je primijetila Abigail Disney, jedna od panelistica, filmove obilježava još jednoznačajno odsustvo: “Gdje su muškarci koji se pri rješavanju problema oslanjaju na svoje intelektualne sposobnosti”?
Odustajanje od djelovanja samo podržava i perpetuira postojeću diskriminaciju i štetni status quo. Kada progresivne filmske zvijezde (među kojima se po novčanoj dobiti i utjecaju ističu muškarci) sjednu za stol, kada liberalni izvršni direktori čitaju scenarije, kada producenti bez predrasuda zapošljavaju – zašto ovi i slični problemi nisu u prvom planu? Pri reviziji scenarija, smatra Davis, mogu se primijeniti dva vrlo jednostavna koraka: riječ ‘on’ zamijeniti riječju ‘ona’ i pobrinuti se da su u masovnim scenama oba roda zastupljena u jednakoj mjeri.
“Izvršni producenti odrastali su na tim istim medijima. Žene su nevidljive u stvarnom svijetu, baš kao što su nevidljive na filmskom platnu”, objašnjava Davis. Dvije stvarnosti međusobno su itekako povezane.
Većina ljudi na ovo odmahuje rukom i kaže: “Stvar je u novcu”. No to nije istina: naime, filmovi u kojima se ženama dodjeljuju značajnije uloge zarađuju više. Što ostaje? Obrazovanje potrošača. Kada ćemo reći da je dosta? Ne radi se samo o uskraćivanju novca, već i o aktivnom izražavanju podrške filmašicama i filmovima koji prikazuju različitost i realistične ženske likove (npr. filmovi koje se prikazuje na Filmskom festivalu u Ateni).
Jedan od argumenata koji se često spominje u raspravama o ovoj temi jest taj da filmska publika nije svjesna rodne neravnoteže. Ljudi koji kupuju kino ulaznice ne razmišljaju o rodu i načinima na koje rodni prikazi utječu na njih i njihovu djecu (kako sinove, tako i kćeri). Mediji uče djevojčice i žene da imaju niska očekivanja, da budu pokorne i da same sebe objektificiraju. Mediji uče dječake da imaju visoka očekivanja, da izražavaju dominaciju i kontrolu. Ovo nije pasivan proces.
“Snimajući filmove, filmaši vrše razne odabire”, objašnjava Smith. “Jedan od tih odabira mogla bi biti i rodna ravnopravnost”. Nema isprike: treba se upoznati s ovim podacima i početi nešto poduzimati.
Istraživači(ce) su se potrudili/e objasniti ograničenja njihovog istraživanja i ponuditi smjernice za njegovo unaprjeđivanje, kao i za daljnja istraživanja. Također su se osvrnuli/e na korake koje je potrebno poduzeti kako bi se uhvatili u koštac sa značajnim problemom vezanim uz priče koje pričamo, naročito djeci. Što vi možete učiniti? Podijelite ove informacije, razgovarajte o njima s učitelji(ca)ma, treneri(ca)ma, članovima/cama obitelji, prijatelji(ca)ma. Najproblematičniji su obiteljski filmovi. Razgovarajte sa svojom djecom. Nemojte šutke prelaziti preko svakodnevnog seksizma. Glasujte svojim novčanikom. Zahtijevajte od kina u vašem gradu da poboljšaju svoj program.
Prikazi roda na filmu oblikuju imaginacije i identitete, težnje i ambicije, te uče dječake i djevojčice o tome kako ih kultura doživljava: u čemu leži njihova vrijednost, koje bi uloge ‘trebali/e’ igrati. Djevojčice i žene, beskonačno različitih interesa, izgleda, ambicija, sposobnosti i težnji, čine više od 50% svjetskog stanovništva. No ne biste stekli taj dojam gledajući financijski najuspješnije filmove. Doista, kako svojoj djeci možemo i dalje pričati tako destruktivne priče?
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
