‘Imamo li mi želuca za ovo?’, pitale smo se nekoliko dana prije. Zaključile smo da imamo (ipak živimo u Hrvatskoj) i kolegica i ja odlučile smo nedjelju potrošiti na predstavljanje hrvatskog prijevoda knjige ’40 dana za život’ u zagrebačkoj Kinoteci. Knjigu, koja je prigodno izdana u zelenoj i rozoj varijanti, predstavili su studentski kapelan Damir Stojić i voditelj ove inicijative protiv pobačaja u Hrvatskoj Ante Čaljkušić. Sve je popratio ‘Slavljenički tim 40 dana za život’, koji je zdušno pjevao pjesme o ‘nerođenima’. U pozivu su obećali i bonus program u vidu istinitih priča iz knjige, vrijednih nagrada, kao što su knjiga i ‘prvi album za nerođene s pjesmama i molitvama za život’ i druženja uz hranu i piće – i sve je to ispunjeno.
U Kinoteci se u nedjelju stvarno slavilo, a mene je prolazila tiha jeza – isti onaj osjećaj koji mi se javlja kad svjedočim (sada već) tradicionalnom maltretiranju pred bolnicama ili dok promatram ljude u koloni Markićkinog tzv. Hoda za život (koji, da stvar bude gora, pjevaju hitove hrvatske zabavne glazbe pa se uhvatim kako pjevušim s njima). No, saznala sam ono bitno: ove nas sezone, osim 40 dana moljenja pred bolnicama u 27 gradova koje kreće u srijedu, 27. rujna, čeka i turneja minibusom po Hrvatskoj u kojem će putovati i gospin kip s krunom koju je blagoslovio papa Franjo. U planu je, ako vjernici_e budu velikodušni u donacijama, i otvaranje Centra za život u koji će trudnice koje žele pobaciti moći doći da ih odgovore od pobačaja.
{slika}
Nisam naivno uletjela na promociju i očekivala da će Stojić i Čaljkušić naglo postati pro-choice orijentirani – oboružala sam se strpljenjem i znatiželjom, ali mi je nakon sat i pol promocije ipak bilo previše. Oko mene je bilo između 150 i 200 ljudi. Došle su nakon mise u obližnjoj crkvi, pažljivo slušali govornike, tu i tamo viknule ‘krasno’ na određene stvari i sve je bilo jako pristojno. Mirno sjede i oduševljeno plješću onome što se zbiva za govornicom. Vjeruju u to. Vjeruju u te baljezgarije, vjeruju da čine dobro, žele pomoći. Žele pomoći, a ako uspiju (u kombinaciji s ostalim neokonzervativnim akterima) – ne piše nam se dobro.
A kakvu retoriku imaju vođe? Mješavina je to otvorenog poziva na rat i poziva na ljubav prema neprijateljima ‘jer ne znaju što čine’. S naglaskom na molbu okupljenima da kupe knjigu(e), jer se ‘samo večeras nudi milosni trenutak u kojem će predsjednik inicijative Shawn Carney udvostručiti svaku donaciju’.
{slika}
Počelo je molitvom, koju je predvodio Damir Stojić, svećenik koji je svojedobno izjavio da je medicinski nevjerojatno da djevojka zatrudni u slučaju silovanja, studentski kapelan koji se u studenom 2106. upisao na Libelin Stup srama izjavom da mu je žao što Amerika nije dobila prvu predsjednicu jer ‘već bi je imali da je nisu abortirali’, čovjek koji je ovo ljeto na festivalu Ultra u Splitu sebe uspoređivao s Isusom.
Nakon molitve i pjesme ‘Bog je velik’, obratio se okupljenima govorom koji je pokrio tri teme: snagu molitve, svjedočanstva iz knjige te njegove preporuke za molitelje i moliteljice. Najprije se podsjetio Domovinskog rata i rekao kako je uvjeren da su ‘naši momci’ rat dobili molitvom krunice. ‘Mi smo u novom ratu: borbi za život. Pobijedit ćemo molitvom’, ratoborno je zaključio i počeo s prenošenjem svjedočanstava iz knjige, koju, priznao je, nije cijelu pročitao. Čule smo tako priču o 18-godišnjoj Lauri koju je čudo molitve odvratilo od pobačaja, o Charlieju koji je u mladosti djevojku odveo na pobačaj, a 37 godina nakon se preobratio i doživio iscjeljenje te priču o volonterki klinike za pobačaje koja je doživjela preobraćenje. Uspio je i priznati da on za pokoru ljudima, koji mu dođu na ispovijed, daje upravo da odu ispred bolnica i mole. (‘Nemojte sad ne dolaziti kod mene’, našalio se i zaradio glasan smijeh publike).
{slika}
Što se preporuka za ovogodišnju kampanju tiče, rekao je kako poseban naglasak mora biti na muškarcima jer oni moraju biti na ‘prvoj crti bojišnice’. Primijetio je, kaže, kako iza pobačaja često stoji muškarac koji nije izvršio svoju ulogu, a ta je da ‘štiti svoj vrt’, tj. one najranjivije: nerođene, djevojke, majke, sestre…
‘Molitva je borba, duhovni boj’, vratio se opet ratnoj retorici. ‘Mi se nalazimo u ratnom stanju. Nisam ja proglasio to stanje, ali ja sam tu da se opredijelim za stranu’, poručio je i pozvao se na katekizam, papu Ivana Pavla Drugog i Gospu Fatimsku. ‘Mi smo pobjednici tog rata’, rekao je uz objašnjenje da je bitno moliti zahvalu za pobjedu koja će se tek dogoditi i biti ustrajan u molitvi.
Uslijedila je još jedna pjesma slavljeničkog tima, ja sam prestala zapisivati i osvrnula se opet oko sebe. Ljudi su pjevali s osmijehom na licu, djevojka iza mene grčevito je držala krunicu i molila, a onda se prisutnima euforično obratio Ante Čaljkušić. ‘Koja je ovo radost za mene, za ovaj tim’, započeo je priznavši da se u procesu otela psovka, da se razbijalo po kući (?!), da je on plakao. ‘Ali imamo knjigu 40 dana za život’, slavljenički je uzviknuo i objasnio da je naslovnica u dvije boje prilagođena dječacima i djevojčicama, muškarcima i ženama, a zapravo s namjerom da potakne ljude da kupe dvije. U govoru se često pozivao na Isusa i isticao da je Inicijativa bila najjača kad je bilo najteže, tj. u vrijeme kad su je ‘mediji htjeli uništiti’. ‘Molitva čini čuda, to Isus Krist provocira na cestama, on ih dira u savjest’, naglasio je i ponosno istaknuo kako će se ove godine moliti u čak 27 gradova. On je taj koji je najavio otvaranje Centra za život i pohvalio se minibusom oblijepljenim reklamama kampanje i opremljenim kipom Gospe Fatimske. U Americi su, kaže, imali veliki autobus u prošloj kampanji i bilo je odlično. Kod nas, za sad, samo minibus. ‘Gdje ćeš ljepše nego putovati s Gospom’, zapitao se Čaljkušić. Tako je još jednom potvrdio kako naši neokonzervativci nisu nimalo inovativni u svojim idejama, već vjerno kopiraju pokret iz inozemstva. U jednom se trenutku Čaljkušić osvrnuo na dječji plač u dvorani riječima: ‘Ovo dijete koje se čuje je spašeno od pobačaja’ i pokazao je na ženu preobraćenicu u prvim redovima. Nije mi izgledala kao da joj je ugodno.
{slika}
{slika}
Pred kraj je slavljenički tim otpjevao himnu ovogodišnje kampanje ‘Oprostite nam anđeli’, čije je stihove napisao Zlatko Sudac. ‘Oprostite nam anđeli, oprostite svi nerođeni, oprostite što vas nismo željeli, oprostite’, pjevao je bend, dok je djevojka iza mene plakala, a ja se prisjećala djetinjstva u Crkvi i cijelog spektra emocija koje su crkvene pjesme tada budile u meni. Kad je krenula podjela nagrada, jedan je broj ljudi napustio dvoranu Kinoteke, koja da spomenem i to, na svojoj web stranici i društvenim mrežama nije najavila ovu manifestaciju. Stariji muškarac u mom redu rekao mi je dok je izlazio: ‘Malo je dosadno. Očekivao sam veću razinu’. Ostatku dvorane, činilo mi se, nije bilo dosadno. Otišli su na domjenak u drugu prostoriju i tu sam ih napustila.
U srijedu, dakle, opet počinju 40-dnevnu molitvu pred bolnicama – novi pokušaj da postignu potpunu zabranu pobačaja. Ja se samo nadam da ćemo, dok maltretiranje pod krinkom spašavanja privedu kraju, osmisliti uspješnije taktike borbe za dostupan i besplatan pobačaj (priliku imamo već na prosvjednoj akciji u četvrtak).
A bilo bi dobro da mi do tad i ova himna nerođenih izađe iz glave.
{slika}
{slika}
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
