Krajem veljače kanal ABC Family emitirao je “zimsko finale” serije Balerine (Bunheads) – zadnju epizodu od dosad snimljenih 18 – i kako nema nikakve službene vijesti o budućnosti serije, moguće je da je to bila i zadnja epizoda serije uopće. To bi bila šteta.
Ova dramedija autorice Gilmoreica Amy Sherman-Palladino pravi je dragulj, no sudeći po gledanosti ostaje nešto poput dobro čuvane tajne. Prije posljednje epizode serija je u prosjeku imala 1.27 milijuna gledatelja i rejting od 0.5 među gledateljstvom od 18 do 49 godina. To nisu sramotne brojke u odnosu na televizijske standarde, no dobro zaostaju za najvećim hitom ABC Familyja, Slatkim malim lažljivicama, a imaju i značajno manju gledanost od serije koja se prikazuje u terminu neposredno prije Balerina, Zamijenjene nakon rođenja (Switched at Birth).
Balerine imaju više uspjeha kod mlade ženske testne publike koju mreža cijeni, ali sudeći isključivo prema ukupnoj gledanosti, nitko ne bi bio iznenađen kad bi ABC Family odlučio dići ruke od njih. S druge strane, procjenjujući seriju prema njenoj kreativnoj snazi i potencijalu za budući napredak, može se donijeti samo jedan razuman zaključak: trebamo još Balerina!
Evo pet razloga zašto:
Jedinstveni glas Amy Sherman-Palladino
Sve počinje s Amy. Svaki fan Gilmoreica reći će vam da nitko ne piše poput nje. Počela je raditi za televiziju pišući za Roseanne i izvukla najbolje iz uvrnutog realizma te serije i nijansirane obiteljske dinamike koju ona prikazuje te uvela vlastiti screwball dijalog, s pametnim pop-kulturnim referencama i zasljepljujućom dovitljivosti. Amy Sherman-Palladino ne referira se na naslove poput Žice ili Twin Peaksa na način na koji to čini netko poput Setha MacFarlanea – ubacujući sto stvari u razgovor s lijenom nadom da će pola njih biti shvaćeno. Umjesto toga, Sherman-Palladino i njeno spisateljsko osoblje oblikuju pametne, oštre, specifične šale koje istovremeno zabavljaju i prosvjećuju gledatelje o pravoj svrsi serije: njenim likovima.
{slika}
Standardnu epizodu Balerina ne pokreću nevjerojatni zaokreti priče ili događaji koji mijenjaju život iz temelja. Usredotočena je na ljude koji svaku situaciju čine zanimljivom samim time što otvaraju usta. Užitak u Balerinama jako je povezan s provođenjem vremena s tim likovima i – pogotovo u ovoj ranoj fazi – s postupnim otkrivanjem toga tko oni doista jesu, od bivše plesačice iz Vegasa koja postaje učiteljica baleta u malom gradu Michelle (Sutton Foster) do njenih učenica, sarkastične Sashe (Julia Goldani-Telles), optimistične Boo (Kaitlyn Jenkins), neurotične Ginny (Bailey Buntain) i tomboy Melanie (Emma Dumont).
Iako svaki lik donosi divne, brze, dovitljive podsmjehujuće primjedbe, svi su mnogo posebniji i kompleksniji no što bi jedan pridjev mogao adekvatno prenijeti.
Brzo, navedite ime još jedne serije s osam sjajnih ženskih uloga!
Da, osam! Balerine donose ne samo pet već spomenutih glavnih likova, nego i tri istaknute epizodne uloge: Michellinu slobodoumnu svekrvu Fanny (Kelly Bishop) i potpuno različite sestre Truly (Stacey Oristano) i Milly (Liza Weil).
Čak i serije s više snažnih ženskih likova – Momci s Madisona, Parks and Recreation, American Horror Story, Prosvjetljenje (Enlightened), Igra prijestolja, Živi mrtvaci (The Walking Dead), Downton Abbey, Dobra žena i Suburgatory, da spomenemo samo neke od njih – imaju jednako, ako ne i više, jakih uloga za muškarce osiguravajući tako pošteno izjednačenu rodnu ravnotežu. Osim HBO-ove serije Girls i njenog ženskog kvarteta, teško je čak i pomisliti na još koju kvalitetnu trenutno emitiranu seriju koju tako vješto vode žene.
Ne može se reći da Balerine ne trebaju muškarce – u seriji postoji nekoliko šarmantnih, zabavnih, intrigantnih dečkiju koji se svako toliko pojave u seriji, uključujući Michellinog brata Scottyja (kojeg igra Fosteričin stvarni brat Hunter Foster) i Booin dečko Carl (Casey J. Adler, najbolji u općenito ugodnoj grupi povremenih ljubavnih interesa) – već da je savršeno zadovoljavajuće dopuštati damama da vode radnju.
Nema ničeg neobičnog ili nužno lošeg u serijama usredotočenima na muškarce u kojima postoji mjesto za samo jedan ili dva dobro razrađena ženska lika – Na putu prema dolje (Breaking Bad), Pravednik (Justified), Louie, Bez oduševljenja, molim (Curb Your Enthusiasm) i Sinovi anarhije (Sons of Anarchy) predstavljaju različite stupnjeve izvrsnosti – ali televizija očajnički treba više serija sposobnih za vješto preokretanje rodnog dispariteta. Balerine to čine upravo sada.
A ako to znači da neki muškarci nikad neće gledati Balerine, šteta za njih.
{slika}
Dramatika je jednako snažna kao komedija
Prema kalupu Gilmoreica, Sherman-Palladino razumije moć razoružavanja publike komedijom prije nokautirajućeg naleta dramatike. Što se više smijemo Michellinoj dovitljivosti ili Sashinim sarkastičnim replikama, više ih volimo. A što ih više volimo, više nas boli kad osjećamo njihovu bol.
U seriji nema bitnijeg lika koji postoji samo kao aparat za viceve bez osjećaja, emocionalnih veza, nada i snova. Balerine su započele s ponešto kontroverznom prvom epizodom: osjećajući se dekintirano u Las Vegasu, Michelle pristaje udati se za dugogodišnjeg obožavatelja Hubbella (Alan Ruck) i s njim se seli u kalifornijski obalni gradić Paradise, u kojem se radnja serije odvija. A onda, u završnim trenucima prve epizode, saznajemo da je Hubbell umro u automobilskoj nesreći unutar 24 sata od vjenčanja s Michelle.
To je turoban i izrazito nekonvencionalan način da se započne serija. HBO-ova serija Dva metra pod zemljom započela je smrću patrijarha, kao i ABC-ova Braća i sestre, no to su bile ozbiljne dramske serije o obiteljskim vezama. Balerine su predstavljene kao lagana dramedija o ženi koja traži novi početak. No dogodi se tragedija i ta činjenica nikad ne može biti izbrisana, a to je od apsolutne važnosti za seriju posvećenu istraživanju i svjetlih i tamnih strana svakog ljudskog života.
{slika}
Za razliku od Gleea i Smasha, Balerine znaju kako glazbene točke napraviti važnima
Ovo se rijetko kada moglo primijeniti na Smash, ali prije nekoliko sezona u Gleeu se znalo dogoditi da glazbene točke naglašavaju, informiraju ili osvjetljavaju emocionalno stanje lika ili likova koji ih izvode. Usporedbe radi, svaka glazbena točka u Balerinama – većinom se radi o plesnim izvedbama uz nekoliko vokalnih – zapravo produbljuje naše razumijevanje lika koji je izvodi.
Bilo da se radi o Sashi koja izlijeva jedva potisnutu ljutnju na roditelje u mahniti Istanbul (Not Constantinople) ili o Michelle i Scottyu koji demonstriraju svoju neraskidivu bratsku povezanost pjevajući You Belong To me, glazbene točke u Balerinama postaju čarobni trenuci. One nisu nastale kako bi se prodavale iTunes melodije, one su savršena jedinstva umjetnosti i umjetnika. Svatko bi mogao napraviti seriju o plesačicama, ali Sherman-Palladino daje nam seriju o pjesmama i plesu kao načinu samoizražavanja.
{slika}
Jednostavno, ne postoji ništa slično na televiziji
To bi dosad već trebalo biti jasno. Balerine su – sa svojim karakteristični tonom, uzornom ekipom glumica i inovativnim korištenjem plesa – jedinstvene. I sve ovako originalne serije koje pružaju toliko zadovoljstva lako bi mogle steći veću publiku zahvaljujući usmenoj predaji i Netflix maratonima (ako – ili kada? – serija konačno bude dosupna na Netflix Instantu). Postoje ljudi kojima inače ne bi palo na pamet gledati seriju prikazanu na ABC Familyu ili išta što se zove Balerine ili seriju o četiri tinejdžerke u glavnim ulogama. Šokiralo bi ih koliko su Balerine zapravo pametne i kreativne. Nadajmo se da će im ABC Family dati šansu da to shvate.
Prevela i prilagodila Ana Stipković
