Kada sam upoznala svog supruga, on je imao vrlo dobar posao – tvrtkin automobil, mirovinsko osiguranje, poštovanje svojih kolega.. Ja sam, s druge strane, patila na loše plaćenom poslu, lišena svake ambicije. A onda sam nekim čudom uspjela objaviti nekoliko knjiga i još većim čudom počela zarađivati više od njega. Uskoro sam se našla u poziciji da sam mogla dati otkaz i u potpunosti se posvetiti pisanju; štoviše, ispalo je da uz samo pisanje imam toliko praktičnih, administrativnih i inih obaveza da mi je očajnički bio potreban osobni pomoćnik / potrčko. Moj suprug Tony diplomirao je na Cambridgeu, napamet zbraja i oduzima velike brojeve i sve u svemu je prilično bistar momak. Usprkos tome, odbacio je vlastitu karijeru (čitaj: auto, novac, poštovanje) i objeručke prihvatio radno mjesto mog osobnog asistenta / potrčka. Njegovi su se dani pretvorili u nizove beskrajnih telefonskih razgovora i jurcanja na poštu. Ukratko, upropastila sam mu život.
No situacija u kojoj smo se obreli i nije sasvim neuobičajena: otkad je svijeta i vijeka, jedan pametan partner odriče se vlastitih ambicija kako bi ostao kod kuće, dok drugi (nerijetko manje pametan, ali u pravilu bolje plaćen) partner jurca za karijerom. No donedavno, karijere i ambicija redovito su se odricale žene. Srećom pa se u posljednjih tridesetak godina stvari mijenjaju (izuzetno sporo, ali ipak..). Ženama je odobren ulazak u više sfere svijeta rada. Iako je broj žena na vodećim pozicijama i dalje moguće nabrojati na prste jedne ruke, činjenica je da ipak postoje takve žene koje su uspješnije i/ili zarađuju više od svojih partnera. U rijetkim slučajevima, takav omjer snaga rezultira time da muškarac odlučuje dati otkaz i ostati kod kuće – i to mu se nimalo ne sviđa! Tako bar glasi općeprihvaćeno uvjerenje. Istina je da to ovisi o osobi. Moj brat, primjerice, tvrdi da bi bio najsretniji čovjek na svijetu da može dati otkaz i igrati golf dok netko drugi zarađuje (iako povlači granicu kod brige o djeci – “To je preteško, radije bih platio dadilju”, kaže). Većina muškaraca vjerojatno ipak nije toliko oduševljena tom idejom, no ukoliko nisu potpuni egomanijaci, brzo će prihvatiti novonastalu situaciju. Tonya često zovu gospodinom Keyesom (preziva se Baines!), a u novinskim se člancima njegovo nekadašnje zanimanje redovito pogrešno navodi: jedan članak tvrdi da je psihijatar (no dobro, donekle i jest – ipak se mora iz dana u dana nositi sa mnom), drugi mu pripisuje zubarsku karijeru. Kad pročita tako nešto on ne čupa kosu od bijesa i ne zahtijeva da istog trena kontaktiram dotični časopis i tražim povlačenje članka. Uopće ga nije briga: on zna tko je. U cijeloj priči me najviše fascinira činjenica da su upravo žene te koje teško prihvaćaju njegov ´niski´ status. Kada ga novinarke pitaju čime se bavi, on redovito odgovara da je moj potrčko. Međutim od razgovora do izlaska tiskanog članka, “potrčko” se nekako pretvori u “menadžera”. Otkud to?
Kada se vanjske okolnosti drastično promijene, veze često prolaze kroz krize. Poznajem jednu spisateljicu koju je šest mjeseci nakon proboja na književnom tržištu suprug napustio. Suprug druge autorice tvrdoglavo odbija ostaviti svoj posao ili barem smanjiti broj radnih sati – otkako se ona proslavila, on provodi sve više i više vremena na poslu, do te mjere da se gotovo i ne viđaju. S druge strane, mogu razumjeti da se ljudi groze same pomisli na to da su u potpunosti financijski ovisni o drugoj osobi. Osobno to ne bih mogla podnijeti. Pred oltarom, ljudi obećaju da će ostati skupa “u bogatstvu i u siromaštvu” – obično mislimo da bi dio sa siromaštvom mogao biti problematičan, no istina je da i bogatstvo sa sobom donosi vlastite probleme. Ponekad je stvar jednostavno osuđena na propast – bez obzira na to koliko je žena oprezna i diplomatična, muškarac je previše nezreo ili nesiguran da bi se mogao nositi s njenim uspjehom. Cijela stvar dobiva dodatnu težinu ako su i djeca u igri. U većini slučajeva žene su te koje ustaju usred noći kad njihovo dijete povraća po pidžami. Tony i ja za sada nemamo djece, a čini se kako ih nikada i nećemo imati. Na samom početku braka nadobudno smo planirali ogromnu obitelj s barem petero djece: tri djevojčice i dva dječaka. Dogovorili smo se da ću ja (nevoljko) na sebe preuzeti trudnoću (to ipak, uz svu dobru volju, nisam mogla prepustiti njemu), a on će biti odgovoran za klince od trenutka kada dođu na svijet. Ja ću se istog trena vratiti na posao (po mogućnosti u nekom udaljenom, mirnom djelu kuće) i ostaviti njega da se igra mame. Iako dosada još nismo ostvarili taj plan, prilično sam sigurna da bih, bez obzira na to koliko udaljen i miran moj dio kuće bio, uvijek mogla osjetiti kad su moja djeca tužna ili povrijeđena, te da me ništa ne bi moglo spriječiti da odjurim do njih. Moja prijateljica ima sličan problem: radi od kuće i usprkos tomu što njen suprug brine za djecu, ona se redovito miješa u sve što on čini.
Jedna je novinarka nedavno opisala Tonya kao savršenog muškarca. E sad, ja sam mu doista zahvalna na svemu što je učinio i još uvijek čini za mene, ali, uz svo dužno poštovanje, on samo radi ono što žene čine otkad je svijeta i vijeka. No izgleda da su muškarci koji pristaju biti druga violina svojim uspješnijim partnericama i dalje uzbudljiva novina – i za žene i za muškarce. Jedini način da uvjerimo muškarce da to doista nije tako velika stvar jest da prestanemo klicati i podizati spomenike svakom muškarcu koji si nije prerezao žile kad je shvatio da zarađuje manje od svoje partnerice. Ako se počnemo ponašati kao da je to uobičajena stvar, tko zna – možda doista i postane uobičajeno.
Autorica teksta, Marian Keyes popularna je irska spisateljica ´chick lita´. U hrvatskom su prijevodu dostupni romani: Anđeli (Angels), Ima li koga (Anybody Out There?), Lubenica (Watermelon), Lucy Sullivan se udaje (Lucy Sullivan is Getting Married), Posljednja prilika (Last Chance Saloon), Sushi za početnike (Sushi for Beginners) i Taj divni muškarac (This Wonderful Man).
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
