Zagrebačko kazalište lutaka -Scena Travno, 29. studenog 2009.
Što učiniti kada žena nije dovoljno lijepa, niti dovoljno konvencionalna da bi u životu preuzela za ženu preodređene uloge? Ona se zove Gladys i ne sluti kakvo je suočenje s pretpostavljenim funkcioniranjem svijeta čeka.
Gladys je srednjovječna žena koja se ne bi uklopila niti u jedan važeći kanon ljepote, niti ženstvenosti. Pošla je u kino, no “pogreškom” se našla na pozornici, pred publikom, gdje počinje njezin “film”: žena koja je zamislila savršeni mali svijet u kojemu, kao američka turistica, putuje svijetom s mužem, u jednom će trenutku shvatiti da ga kraj nje zapravo i nema. Gladys će malo pomalo potpuno izgubiti kontrolu nad svojom sredovječnom osobom, opsjesti će je duh Janis Joplin, hvatati će druge muškarce i zapitati se, shvativši da nije lijepa, “što sad?”
Izvrstan, energičan show klaunese Laure Herts vrlo opipljivo pokazuje gotovo fizički zatvor društvenih konvencija koje se nameću ženama. Gladys je u njezinom chanel kompletiću pretijesno, ne vidi dobro i ima lošu frizuru. Pogrbljena je, nespretna, preglasna i prosta. Kao da to nije dovoljno, ne uspijeva kontrolirati svoju žudnju, tjelesnost, požudu i potrebu. Gladys nam se nudi na sve načine. I teško nam je prihvatiti da je žena upravo zato što je žena. Njezina tjelesnost je sveprožimajuća, neugodna i vrlo poznata. Krevelji se, slini, posrće, pada i pri tom je urnebesno smiješna. Potpuno je neobuzdana. I posve slobodna.
Ova klaunesa iz četvrtog naraštaja čuvene obitelji Marx posve opčinjava tijelom, mimikom i gestama. Uvući će vas u predstavu načinivši od vas talijanskog ljubavnika, muža, majku ili rođake. Polit će vas vodom, popeti vam se na glavu i skinuti vas, ako treba. Gladys ne pita, ona jednostavno čini sve što joj padne na pamet!
