Vrijeme je previranja, općih štrajkova, prosvjeda studenata i studentica, diljem Španjolske. Kriza je udarila odavno, ali i dalje je glavna riječ na ustima većine mojih španjolskih kolega i kolegica. No to nije jedini problem koji drma zemljom. Prije nego što sam došla u Španjolsku, čitala sam tu i tamo o separatističkim čežnjama, posebice vezano za Kataloniju i Baskiju. Tek sada, nakon skoro tri mjeseca u Pamploni, imam osjećaj koliko je duboka i komplicirana čitava priča, kada je o Baskima riječ.
Pamplona je glavni grad Navarre, regije smještene ‘između dvije vatre’ – Paiz Vasco (zemlja Baska, Baskija) i ostatka Španjolske. Ovdje su izmiješani Baski i Španjolci, Baski više na sjeveru, Španjolci više na jugu. U Pamploni se najviše osjeća ta čudna mješavina, kao što je uglavnom slučaj s urbanim sredinama. U centru grada, staroj četvrti, nikada se ne slavi kada pobjeđuje španjolska reprezentacija, na prozorima su izvješene zastave s natpisima koji žude za neovisnošću, a ljudi su pomalo zatvoreni i hladni na prvu. U četvrtima van centra, posebice u studentskoj četvrti Iturrama, više je entuzijazma i poleta na riječ España. Posljednjih mjesec dana intervjuirala sam poveći broj ljudi na temu baskijskog identiteta, budućnosti baskijskog jezika i problema političkih zatvorenika. Neki su se razgovori odigrali spontano, u birtijama, neki u busu prema malim selima Navarre, a neki u prostorijama najmodernijeg fakulteta kojeg sam ikada vidjela. Zaključaka nema, ostaje samo bezbroj pitanja. Dosta ljudi je nonšalantno preskočilo pitanja koja su imala iole političku dimenziju. Ne žele da ih se poistovjećuje s teroristima, kažu. Postoji ta tendencija, naročito od strane Španjolaca, ako kažeš da si Bask, pričao mi je stariji čovjek jedan dan na autobusnoj stanici. Ako zapališ kantu u Sevilli, dobiješ kaznu, ako zapališ kantu ovdje, odmah si terorist i strpaju te u zatvor, komentiraju mnogi.
Istina je da većina Španjolaca s kojima sam pričala ne želi da se novac troši na baskijske kulturne programe, očuvanje jezika i identiteta. Oni smatraju da su na kraju krajeva – svi narod pod istom zastavom, crveno žuto crvenom, s grbom s lijeve strane. Ali svi koji se deklariraju kao Baski, nikada ne spominju Španjolsku kao bitan dio svoga bića. Ovdje kao da ne postoji pluralizam identiteta. Ili si Bask ili si Španjolac. Baski u Francuskoj često će vam reći ‘ja sam Bask i Francuz’, kao što Dalmatinac ili Slavonac može reći da je (i) Hrvat. U Španjolskoj je to rijedak slučaj. Moji prijatelji i prijateljice iz Katalonije svi su odreda Katalonci i Katalonkinje. Govore jezikom najsličnijim izvornom latinskom i nose ponosan izraz lica kada pričaju o budućnosti svoje ‘zemlje’. Baski pak imaju još manje sličnosti sa Španjolskom i španjolskim jezikom. Baskijski jezik, euskara, izolirani je jezik koji ne pripada niti jednoj poznatoj jezičnoj porodici, i vjerujte mi – lomljenje jezika prilikom čitanja njihovih natpisa je garantirano. Bila sam vrlo entuzijastična, čak pomalo naivno vjerovala da ću možda naučiti podosta baskijskog, sada sam se jednostavno zadovoljila sa par riječi – bai(da), ez(ne), gero arte (pozdrav, doviđenja), eskerrik asko (hvala). Ionako svi ovdje pričaju i španjolski, tako da znanje baskijskog nije imperativ.
{slika}
Područje Pamplone je podosta pustinjski, zemlja oderana i izmučena, a nebo posebne plave, nikad prije viđene nijanse. U šetnji od male srednjovjekovne tvrđave na brdu prema gradu, pričala sam s kolegicom iz San Sebastiana, baskijskog grada. Studira u Pamploni već dvije godine, ali i dalje ju je strah otvoreno izraziti svoje ideje. Toliki je jaz između nacionalnog i etničkog identiteta ovdje i to se ne sviđa političarima, priča mi. Naši ministri govore o ‘španjolizaciji’ zemlje, ali ja ne vidim promjene u budućnosti. Jednostavno, nacionalni identitet u Španjolskoj nikada nije izgrađen do kraja, ili nije izgrađen dovoljno dobro. Francov period samo je dodatno probudio želje za neovisnošću, bilo da je riječ o Kataloniji, Baskiji ili Galiciji. Ne znam koliko je vremena potrebno da se te želje ostvare i hoće li se ikada ostvariti, ali sam sigurna da neće prestati postojati.
Skoro deset tisuća ljudi na prosvjedu za puštanje na slobodu bolesnih baskijskih političkih zatvorenika ovog rujna u San Sebestianu navodi me na isti zaključak. Promatrala sam djecu, studente i studentice, poslovne ljude, hipije i hipijevke, stare djedove i bake, kako dugo hodaju glavnim ulicama grada. Nisu oni bili tamo zato što su zatvorenici bolesni, nego što oni smatraju kako nisu trebali ni biti u zatvoru.
Suludo je tvrditi da će se u (skoroj) budućnosti ijedan dio Španjolske odvojiti i dodati novu zemlju na popis država svijeta. Previše je toga u igri, em ekonomski, em nedopustivi domino efekt. Ali, pomalo je suludo i u 21. stoljeću u Europi govoriti o ‘španjolizaciji’, naročito zato što to je to samo bacanje goriva na već rasplamsanu vatru.
