Julie Sondra Decker je svestrana autorica iz Tampe na Floridi. Autorica je prve knjige o aseksualnosti za mainstream publiku, The Invisible Orientation (Nevidljiva orijentacija) (Skyhorse/Carrel) koja je objavljena u rujnu 2014. godine. Intervjui s njom su objavljeni u brojnim mainstream publikacijama, a intervju s njom okosnica je dokumentarnog filma (A)sexual u produkciji Art Engine. Julije je također i autorica web-stripova, pjevačica i strastvena čitateljica. Više o njoj možete pronaći na njezinoj web-stranici i Twitteru @JulieSondra.
“Jednoga dana ćeš naći nekog”.
Pa jesam.
Ženu. Aseksualnu. Aromantičnu. U srednjim tridesetim. Samu. Bez djece. Sretnu.
I neki ljudi koje poznajem su uvjereni da se neka od ovih obilježja ne mogu nalaziti u istoj rečenici – posebno ovo posljednje.
Ma daj! U srednjim tridesetim si, nemaš partnera ni djecu, i usuđuješ se reći da si sretna? To nije moguće.
U glavama ovih ljudi postoji recept za sreću za koji nemam ključne sastojke.
Još nekako i mogu podnijeti neku drugu verziju ovog recepta dok god smatraju da koristim prikladne zamjenske namirnice; na primjer, dopušteno je da nemam dečka ili muža u ovim godinama ukoliko to kompenziram zahtjevnom i uspješnom karijerom, ili da sam gej pa taj hipotetski dečko ili muž postaje cura ili žena.
No, definitivno ne “kuham” ispravno ako tvrdim da sam sretna bez bilo kakvog seksualnog ili romantičnog partnera, i oni zasigurno neće htjeti progutati to što sam im servirala – a čak ni mene neće ostaviti da pojedem na miru.
Tako da umjesto da pojedu obrok koji sam im spremila, sa svim sastojcima lijepo prezentiranim – obrok koji je meni dobar svih ovih mojih 36 godina – umjesto toga ti brižni, zbunjeni ljudi projiciraju na mene neprijateljske psihološke, fizičke i emocionalne probleme od kojih sigurno patim, premda ponekad nije jasno misle li da moja patnja uzrokuje moju orijentaciju ili je moja orijentacija prouzrokovala moju patnju.
A ja, ljudi, uopće ne patim.
Možete li me jednostavno prestati uvjeravati da ću pronaći dečka? Možete li, molim vas, odustati od te opsjednustosti mojom navodno zakopanom patnjom? Možda biste mogli priznati da zbrka koju uzrokuje cijela ta situacija nije moja?
“Ali, brine me tvoje zdravlje, draga.”
Ne. Ne brine te.
Dobro, s vremena na vrijeme ljudi s takvim prigovorima su iskreno zabrinuti patim li od nekakve bolesti. Zanimljivo je primijetiti da ti ljudi zapravo imaju neka znanja o zdravlju; to je ono što pobuđuje njihovu brigu, jer znaju da nedostatak zanimanja za seks ili određenu vrstu ljudskih odnosa može biti povezan s određenim bolestima.
No ti ljudi koji imaju opravdane strahove o psihološkim ili medicinskim stanjima povezanim sa seksom isto tako znaju da nedostatak interesa za seks nije jedini fizički simptom niti jedne bolesti, i ako nemam druge simptome koji upućuju na neku dijagnozu, ljudi koji su zaista zabrinuti za moje zdravlje pustit će me na miru.
Pa ipak, poremećaj smanjene seksualne želje, atipična proizvodnja hormona, autizam, iskustvo seksualnog zlostavljanja, anksiozni poremećaji, shizoidni i shizofreni poremećaji, tumor na mozgu i psihološka ovisnost o tome da budeš drugačija/i – sve to mi je sugerirano kao moj “problem”. Trebala bih to provjeriti – pod pretpostavkom da nikada nisam obavila osnovne medicinske pretrage ili nemam pravo/nisam sposobna sama odrediti vlastito “normalno” stanje.
Osim toga, ljudi koji insistiraju da sigurno imam neki zdravstveni problem ukoliko ne želim seks, najčešće nevjerojatno malo znaju o tome što su zapravo tipični faktori za takve probleme.
Kada bi zaista bili zabrinuti za moje zdravlje, čini mi se vjerojatnijim da bi uronili u istraživanje moje orijentacije umjesto što je nastoje diskreditirati. I osim toga, moje zdravlje zapravo nije njihova briga, stoga taj bizaran spoj panike i grdnje doživljavam nevjerojatno neprikladnim.
Ne pijem dovoljno vode. Moji prijatelji, kolege/ice i poznanici/e vide kako gutam šalice i šalice kave i boce gaziranih pića iz dana u dan. Zanima vas koliko ih je interveniralo u moj život kako bi mi rekli da ću dehidrirati ako ne budem pila vodu i da uništavam svoje zdravlje? Nitko.
Imam plavu kosu, plave oči i jako svijetlu put koja samo čeka rak kože; živim u Floridi; i svakodnevno vozim bicikl po blještećem suncu. Znate li koliko se ljudi informiralo o mom životnom stilu i nepozvani me ispitivali i davali preporuke trebam li i koliko stavljati zaštitnu kremu za sunčanje? Da – nitko.
(Doduše, jedan čudak mi je slao e-mail poruke u kojima je hvalio moju (navodnu) kremu za sunčanje diveći se mojoj bijeloj pŭti te me je priupitao ima li moje dopuštenje da mi poliže vrat, no njega neću računati).
I premda je moja prilagodba vegetarijanskoj prehrani od 1998. povremeno izazivala zabrinuta ispitivanja o mom zdravstvenom stanju (zajedno s pitanjima radim li to kako bi se osjećala moralno nadmoćnom nad takozvanim mesojedima), većina njih su bili ok i pustili me na miru promatrajući me sa strane i uvjeravajući me da nemaju ništa protiv mog načina prehrane dok god konzumiram dovoljno proteina. (Svima vama, hvala na dopuštenju).
Prema mom iskustvu, ne postoji taj “dok god” kada se radi o aseksualnosti.
Ove ljude čudi preko svake mjere mogućnost da sam sretna kao aseksualna, aromantična žena bez partnera i bez djece i ne čini se da je to što ja mislim “da sam zapravo vrlo, vrlo sretna sa svojim životom” dovoljno da me puste na miru.
Bila sam podvrgnuta mnogim dubinskim ispitivanjima koja bi se pretvorila u pravo pravcato saslušavanje od ljudi koji misle da trebam dokazivati da sam to što jesam.
Misle da im dugujem dokazni materijal da sam u potpunosti istražila svoju navodnu traumu iz djetinjstva. Moram ih opskrbiti kompletnom analizom svih mogućih psihičkih ili fizičkih oboljenja koja su mogla prouzrokovati, doprinijeti ili se podudarati s mojom aseksualnošću. Moram im podastrijeti detaljno svjedočanstvo o vremenu, energiji, novcu, eksperimentalnim tretmanima i stresu koje sam zasigurno uložila u svaki mogući dostupan način da postanem nešto, bilo što drugo osim aseksualne osobe.
Za njih, aseksualnost nije razumna opcija. Očekuju da im pokažem dokaz da sam iscrpila apsolutno sve druge opcije prije nego što sam prihvatila aseksualnost kao svoju istinsku orijentaciju.
To postoji jedino kao najgora moguća dijagnoza – naravno, opravdana autoritetom nekoga kome oni vjeruju – a čak i onda bih vjerojatno to trebala pokušati sakriti ili barem ne govoriti o tome javno. Kada bi aseksualnost postala nešto što bismo svi mogli prihvatiti kao dio naše realnosti za manjinu ljudi, pa, tada bi aseksualni ljudi mogli početi “vrbovati” druge i nitko više ne bi pravio djecu.
Ako mislite da s ovim zadnjim pretjerujem i da ljudi ne mogu imati tako smiješna stajališta, to znači da ne živite na internetu, ili da barem niste vidjeli tipične komentare koji “krase” članke o aseksualnosti. Većina ih ne postoji zato da bi ponudili razumijevanje ili postavljali pitanja kako bi poduprli svoje razumijevanje, već kako bi diskreditirali i ušutkali aseksualne glasove.
I ako smo kojim slučajem imale/i iskustvo zlostavljanja u prošlosti ili imamo nekakvu bolest/invaliditet/medicinsko stanje, ili uzimamo lijekove, ili nismo neurotipični, ili imamo
transrodni/nebinarni/genderqueer/rodno nenormativni identitet ili bilo što drugo za što možemo “okriviti” svoju orijentaciju, pokušat će i to diskreditirati na svaki mogući način.
Svatko tko nekim slučajem ne može dobiti medalju zbog svog “poremećaja” vezanim uz aseksualnost na račun nekog drugog iskustva ili identiteta koji može ili ne mora biti intersekcionalan, dobit će počasni bedž. Nije bitno što moraju izmisliti temelje za takve “nagrade”. Jednostavno su sigurni da su u pravu, čak i kada ne mogu objasniti zašto.
S druge strane, od nas se očekuju elokventna i razumna objašnjenja za svoju orijentaciju, s čvrstim dokazom i gomilom potvrda koje dokumentiraju naše putovanje prema takvom identitetu, pokazujući im da još uvijek mogu izabrati hoće li prihvatiti našu samoidentifikaciju ili će slegnuti ramena i reći, “Gle, ja znam da ti misliš da možeš biti sretna na ovaj način, ali ja znam da to jednostavno nije moguće. Nemoj se uvrijediti, ali ne vjerujem ti i ne mogu ti vjerovati.”
“Nemoj se uvrijediti”, kažu. Naravno. Uopće nije uvredljivo to što moja sposobnost da procijenim i opišem vlastito životno iskustvo nikada neće biti dovoljna.
Istina je da je apsolutno najveća zapreka mojoj sreći godinama bila opsjednutost drugih ljudi da me promijene.
Neki su pokušavali silom; imala sam jednog nepovjerljivog muškarca koji me je pokušavao “obraditi” pritišćući me uz vrata automobila dok se ljubimo i ližući mi lice poput psa – i još je vikao – “Samo ti želim pomoći!” kada sam uspjela uzmaknuti.
Neki su pokušavali korištenjem nasilničkog govora; više puta sam nazivana “cock tease” od strane bliskih ljudi koji su vrištali da moj izbor odjeće ukazuje na moju zaokupljenost muškom pažnjom te da mi moji takozvani problemi s intimnošću ne dopuštaju da uzvratim.
Mnogi su jednostavno nudili samilost i podrugljivost uvjeravajući me da će se moj stav promijeniti “kada budem zrela osoba”. Prezrivo su mi govorili da će čekati da mi kažu “Jesam li ti rekao/la?” za nekoliko godina kada budem imala muža i djecu.
Tek nekolicina je reagirala s uvažavanjem. Nekoliko ih je reagiralo sa znatiželjom koju su iskopali ispod dubokog sloja prezira. Neki su shvaćali da nemaju pravo suditi o tome kakav životni stil može donijeti validno ispunjenje. Neki su rekli “što god tebe čini sretnom”.
Godine i godine zaokupljenosti stranaca i poznanika (a ponekad i prijatelja) mojom seksualnom orijentacijom dovele su me do toga da o toj temi govorim javno i često. A ponekad me ljudi koji nikad nisu imali problem [s mojim izborom] pitaju zašto se uopće trudim.
Zašto bih, nakon svega, trebala nastaviti vrištati o tome da želim biti prihvaćena i da je moj životni stil razuman? Zašto želim na sebe privlačiti takvu vrstu pozornosti zbog koje mogu biti podvrgnuta još gorem ispitivanju?
Pa, uglavnom zato što ljudi još uvijek kompromitiraju moju sreću uplitanjem čija je prividna svrha da mi pomognu, tako da mi je već jako dugo jasno da tema ovog razgovora nikad nije bila jesam li ja sretna?
Želim nastaviti s tim dok god svima ne bude jasno da te intervencije čija je svrha da aseksualne ljude pretvore u “seksualne” nemaju nikakve veze s tim hoće li naši životi biti bolji.
Radi se o tome da zahtijevaju da mi moramo dati sve od sebe kako bismo se promijenili/e tako da oni koji ne vjeruju u aseksualnost ne bi morali preispitati svoje pretpostavke o seksu i seksualnosti.
I radi se o tome da ne-aseksualni ljudi brane svoje slavljenje seksa od nečega što pogrešno doživljavaju kao napad. Mi želimo propitivati pretpostavke koje se odnose na seksualnost. Ali ne želimo vam oduzeti seks.
Baš kao što istospolni brak ne ugrožava integridet heteroseksualnih brakova, to što aseksualni ljudi promiču živote s partnerom ili bez partnera ne mijenja mjesto koje seks zauzima i intimnim odnosima ne-aseksualnih ljudi.
Želimo da nam date prostora da budemo shvaćeni kao ravnopravno autentična orijentacija, te da ne budemo podvrgnuti unakrsnom ispitivanju ili medijacijama čija je svrha da naše iskustvo seksa, odnosa ili intimnosti učinite sličnijim vašem.
***
Stvari se mijenjaju. Samo prije nekoliko godina gotovo svatko kome sam obznanila da sam aseksualna i/ili aromantična krenuo bi s predvidljivim nizom pitanja na koja je trebalo odgovarati 20 do 30 minuta.
Ponekad bi ti improvizirani intervjui bili potaknuti znatiželjom ili zbunjenošću, no mnogo češće ta pitanja su bila postavljana s arogantnim tonom uz komentare poput “Ne misliš li da ćeš zažaliti zbog toga?” i “Mislim da tome ne daješ šansu” kojr je pratila očita nesvjesnost o dvostrukom standardu prema kojem se očekuje da ne-heteroseksualni ljudi aktivno eksperimentiraju kako bi “bili sigurni” umjesto da im se vjeruje kao autoritetima za vlastito iskustvo.
No danas, gotovo svatko kome sam objavila da sam aseksualna zna barem nešto o tome – pročitali su članak, ili su pogledali dokumentarac ili poznaju nekoga tko je aseksualan.
Nemaju potrebu da me zaspu pitanjima ili da mi se suprotstave uz prigovor “Ali seks = dobro. Tko mrzi seks?” Već su odradili svoje reakcije i došli do kakvog god su već zaključka došli, pa sada samo kimaju i govore “Oh, okej, kužim. Cool.”
Naravno to se ne događa uvijek, ali ljudi s kojima razgovaram mnogo češće prepoznaju što to znači i da je to istinsko iskustvo nekih ljudi u njihovom svijetu.
Došli su do te točke zato što je netko o tome govorio. Za nekoga tko ovo čita, možda sam ja taj netko.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
