Ayqa Khan je mlada ilustratorica čiji radovi pršte slobodom, bojama, izborom, nesputanošću. Khan je pakistanskog porijekla, a trenutno živi u New Yorku. Mješavina motiva (boja, uzoraka, odjeće, kinematografskog stila) specifičnih za područje Južne Azije sastavlja se iznova uz motive progresivnog mladenačkog bivanja, kulture življenja koja je revolucionarna i svoja, koja se ne srami i ne skriva. Khan u svojem radu pokušava ono što bi mnogi htjeli, ali ne uspijevaju – suprotstaviti se generaciji svojih roditelja jasno i glasno, ne iz šupljeg bunta, nego preispitujući, pronalazeći svoje, čvrsto uporište na kojem se ispravno raste. Pilula je gorka, ali oni će je, kako je pisao Turgenjev, morati progutati.
{slika}
U tom je pogledu Khan u više intervjua naglasila kako je shvatila da joj nedostaje jezgra, kako radi na građenju same sebe, na onome što bi je učinilo Ayqom Khan, a ne osobom koja pokušava zadovoljiti druge ljude i biti ono što njena okolina, obitelj i prijatelji/ce želi da bude. Ona je u dvadesetima, problemi s kojima se suočava čine se uobičajenima i jednostavnima, ali mnogi ljudi ih ne riješe za čitava života. Upravo je zato lijepo vidjeti da se Khan izražava, promišlja, napreduje, preispituje. Arena borbe na koju je Khan stavila fokus je fizički izgled, što je posve legitimno i razumljivo, uzveši u obzir ono što nam se u pogledu fizičkog izgleda nameće i propagira sa svih strana kao “standard”. Jasno je kako van toga ostaje još mnogo problema o kojima bi valjalo progovoriti (i rasne i klasne problematike), ali vjerujem kako će i za to biti vremena.
{slika}
Već i u ovoj sferi, Ayqini radovi su značajni. Njene žene stoje, sjede, plešu, rolaju se, ne rade ništa i rade sve – one su dlakave, razodjevene i zakopčane do grla, u svojoj nekonvencionalnosti potpuno zadovoljne, samouvjerene, cjelovite. Khan ističe kako joj je bitno crtati dlakave žene, zato što je takvih prikaza izuzetno malo u mainstream medijima, kao i prikaza žena koje nisu bjelkinje. Kulture i šarenilo Južne Azije obično su prikazane jednodimenzionalno (ako i jesu uopće), a Khan je već kao tinejdžerica osjećala potrebu da to promijeni – da izrazi svoje poimanje tog prostora i ljudi na organski način, da mu pristupi na kompleksniji, uviđavniji način.
{slika}
Svojim radovima donosi novu šarenilo, bezbrižnost i ljepotu uživanja u životu, koja je omamljujuća i zanosna, između ostalog i zato što djeluje tako jednostavno i lagano, a opet – mnogi/e je tako teško dostižu. Ona im ostaje samo kao kratkotrajna iluzija, uspomena kojoj se vraćaju, doživljena u ograničenom prostoru – tek izolirani trenutak slobode u općem sivilu prisila i prilagođavanja.
{slika}
