U Muzeju suvremene umjetnosti je u srijedu 20. travnja održana još jedna u nizu brojnih predstava Vagininih monologa, koja unatoč čestom izvođenju i dalje puni dvorane do posljednjeg mjesta. Ovaj put sam se i ja uspjela uvjeriti u opravdanost popularnosti ove predstave.
Riječ VAGINA se u predstavi spominje 118 puta. Svakim od tih 118 puta je pokazano koliko nam je neobično čuti tu riječ: VAGINA, kakvu nelagodu ta riječ izaziva, čak i u nama ženama unatoč tomu što je ona dio nas.
Poruka koja je prenijeta u predstavi ne tiče se samo tog dijela tijela već ju koristi kao simbol za pravu žensku stranu koja je prisiljena sakriti se jer se ženska seksualnost smatra sramotom.
{slika}
Ovo isticanje ženske seksualnosti kao nečega što bi trebalo biti slobodno i prirodno je, vjerujem, donijelo i brojne osude što ovu predstavu čini kontroverznom, međutim upravo u tome i jest njena važnost. Izgovaranjem riječi VAGINA započelo je preispitivanje ustaljenih društvenih vjerovanja da žena nije ovdje kako bi uživala u seksualnim aktivnostima te da je njena VAGINA samo mjesto zaduženo za reprodukciju. Istaknuta je važnost da žena sama prihvati taj dio svog tijela kao nešto neprocjenjivo i voljeno, nešto čime sebi pruža užitak i slobodu. Priča 72-godišnjakinje koja se nikada nije dodirnula po intimnim dijelovima jer su ta mjesta smatrana prljavim nam upravo potvrđuje ovu tezu.
Svaka priča u Vagininim monolozima je priča jedne stvarne žene koja počinje otkrivati sebe.
Predstavu su izvele žene s invaliditetom koje predstavljaju društvenu skupinu u kojoj se seksualnost negira s čak dvije strane – s te da su žene, i s te da imaju neku vrstu invaliditeta. No, upravo su ovom predstavom te žene pokazale da one mogu. Srušile su predrasude, okrenule leđa tabu temi svoje seksualnosti i progovorile. Pokazale su nevjerojatnu snagu i odlučnost, iskreno zadovoljstvo životom unatoč svakodnevnim poteškoćama s kojima se suočavaju.
One svakodnevno nailaze na prepreke: gradske institucije su neprilagođene invalidskim kolicima, imaju financijskih i profesionalnih teškoća kada se pokušavaju same uzdržavati i raditi, nemaju pristup javnom prijevozu, suočavaju se s nezainteresiranošću Centara za socijalnu skrb koji bi im trebao biti najveća podrška, više od pola ih je doživjelo i doživljava diskriminaciju na temelju svog roda i invalidnosti.
No, unatoč tome one hrabro idu dalje, bore se za sebe, za svoje živote i time inspiriraju mnoge, među njima i mene.
Nakon predstave su se u V-Day-u pridružile i Marija Molnar na harfi te Snježana Rucner na violončelu, a publiku su kasnije zabavljale Gabi Novak i Zdenka Kovačićek, te je sav novac od prodanih ulaznica išao u korist SOIH SOS telefona protiv nasilja nad ženama s invaliditetom.
U ovom tekstu je riječ VAGINA napisana samo 5 puta, ali to je moj početak jer se ne sjećam kada sam prije tu riječ izgovorila osim na satovima biologije.
Kada se o nečemu ne priča tada to kao i da ne postoji. Usudimo se pokazati svaki dio sebe!
