I dok se licitira datumom parlamentarnih izbora te prekrajaju izborne jedinice kako bi se ušićario pokoji glas, malo ćemo se pozabaviti nama na Libeli omiljenom temom, a to je sudjelovanje žena u izborima.
Po manje ili više istim pravilima održali su se parlamentarni izbori posljednja tri puta i na svima se broj izabranih žena kretao oko 20%. Ove godine suočeni smo, uz pomalo izmijenjene izborne jedinice, i s još jednom novinom, a to je zahtjev za uravnoteženom zastupljenošću žena i muškaraca na izbornim listama koji pred političke stranke stavlja Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2008. godine. Zakon vrlo precizno definira da uravnotežena zastupljenost znači da podzastupljenog spola na listama ne smije biti manje od 40%. Nažalost, Zakon je političkim strankama ostavio prostor od tri izborna ciklusa da tih 40% i dosegnu.
Optimističnije među nama mogle bi reći da obzirom da je na zadnjim lokalnim izborima ipak došlo do određenog napretka, pa zahvaljujući i kampanji koja je promovirala uravnoteženu zastupljenost, da bismo možda mogli konačno probiti politički stakleni strop od 30% žena u parlamentu. Hrvatski izborni sustav kompletnu odgovornost za sudjelovanje žena u procesima odlučivanja prebacuje na političke stranke i do sada stranke se nisu pretjerano na tom polju iskazale. Na izborima 2007. godine, kako je pokazalo CESI istraživanje, stranke su kandidirale manje od 30% žena pri čemu su parlamentarne stranke kandidirale svega 21% žena. Dakle, što je stranka bliže ulasku u Hrvatski sabor, to je manje žena na listi. Žene koje su i uspjele doći do stranačke kandidature u parlamentarnim strankama uglavnom su se nalazile u donjem dijelu liste – 52% svih kandidiranih žena nalazilo se ispod 7. mjesta na listi. Svega 6% ukupno kandidiranih žena bilo je na prvim mjestima izbornih lista, a najpopularnije žensko mjesto bilo je mjesto broj 9 – 31% svih devetih mjesta zauzimale su žene. Nakon devetog drugo najpopularnije mjesto za žene bilo je peto mjesto – 27% svih petih mjesta zauzimale su žene. Naravno postoje određene razlike među strankama, pa je tako koalicija HSS-HSLS kandidirala 15,71%, HSU i HDSSB 17,86%, a ispod 20% ostao je i HDZ s 19,48% žena na listama. Malo preko 20% kandidiranih žena imao je HNS (20,71%), dok je DC kandidirao 29,22% žena. Među parlamentarnim strankama, najviše žena kandidirao je SDP – 30,71%.
Očito da sama činjenica da žene čine 52% stanovništva te da bi bilo demokratski pravedno da participiraju u političkoj moći nije dovoljno jak razlog. Za razliku od stranaka istraživanje Centra za ženske studije iz 2008. godine je pokazalo da građani misle nešto drugačije. 49,8% muškaraca i 61,9% žena smatra da povećana participacija žena znači i promjenu u kvaliteti politike, te da ispitanici/e smatraju kako su političarke slobodoumnije (60,0%), dosljednije (65,2%), imaju drukčiji politički diskurs (70%) te drukčiju listu političkih prioriteta (69,4%).
Obzirom na društveni položaj žena i dominantno prevladavajuće patrijarhalne društvene vrijednosti, realna je situacija da žene zasigurno imaju drugačiju listu političkih prioriteta. No jesu li političke stranke toga svjesne? CESI istraživanje programa političkih stranaka iz 2007. godine pokazuje da nisu. Političke stranke nisu koristile rodno osjetljiv jezik odnosno gotovo isključivo su u svojim programima koristile izraze u muškom rodu. Žene su u pravilu sveli na reproduktivnu ulogu i ulogu majki, no istovremeno nisu rekli niti riječi o reproduktivnim pravima i reproduktivnom zdravlju žena. Sukladno patrijarhalnom tretmanu žena u društvu, teme vezane uz žene i rodnu ravnopravnost u pravilu su smještene u tematske cjeline obitelj, socijalna politika i zdravstvo, donekle s izuzetkom SDP-a koji se pomalo bavi ženama i u okviru tržišta rada. Političke stranke prvenstvenu pažnju pridale su ženama koje su majke ili planiraju postati majke pri čemu, čak se rijetko uopće spominjala imenica žena odnosno majka, daleko češće se govorilo generalno o obitelji. Single ženama bez djece nije se obraćao niti jedan izborni program. Problem manjih mirovina žena niti u jednom programu nije prepoznat. Nasilje nad ženama spominjalo se, ali u kontekstu nasilja u obitelji, što obuhvaća samo dio nasilja koje žene trpe. Prava rodnih i seksualnih manjina nije nitko posebno navodio. SDP tek generalno kaže da se zalaže za poštivanja prava rodnih/spolnih skupina koje su izložene pritiscima većine, marginalizaciji ili diskriminaciji, dok se HDZ, HNS i IDS generalno zalažu za poštivanje ljudskih prava. Zakonodavno reguliranje medicinski potpomognute oplodnje i pravo neudanih žena na istu u niti jednom programu nije navedeno, što je kada sada gledamo izuzetno zanimljivo obzirom da je to bila jedna od ključnih tema u prošlom mandatu, a tiče se žena.
Neke stranke, poput SDP-a, imale su zasebne rodne politike, no ako ćemo biti realni jedino bitno je ono što piše u “pravom” programu, onom koji će svi ministri i ministrice ili zastupnici i zastupnice kasnije povremeno prelistati. HDZ u cijelom programu od 112 stranica riječ žena spomenuo je jednom, a HSU niti jednom. Istovremeno po već spomenutom istraživanju Centra za ženske studije žene kao najveća područja diskriminacije vide lošije mogućnosti zapošljavanja (85,8%) i napredovanja na poslu (83,9%), a 52,9% osoba smatra da postoje ženska pitanja koja se moraju riješiti političkim putem, a najčešće spominju jednaku plaću za jednak rad (57,3%), nasilje protiv žena (39,7%), neplaćen rad žena u kući (23,7%) te reproduktivna prava žena (19,1%). Političke stranke kao da ne stanuju u Hrvatskoj i ako ih već uistinu nije briga za položaj žena u društvu trebale bi se podsjetiti da žene imaju pravo glasa i možda bi se mogle zapitati kako će dobiti glasove polovice stanovništva, ako na njih uopće ne misle?
Sukladno tome što ne kandidiraju žene i što ih je malo briga za ženske probleme, njihovo viđenje žena koje demonstriraju u samoj kampanji kroz plakate i TV spotove je izrazito stereotipno. Žene su u pravilu pojavljuju u podjednakom broju kao i muškarci, ali u različitim socijalnim ulogama. Žene su mlade studentice i majke, zaposlenice u djelatnostima koje ne podrazumijevaju profesionalnu karijeru; dok muškarci imaju aktivnije uloge proizvođača/radnika i gospodarstvenika.
Preporuke za unaprjeđenje političke participacije žena koje su izrađene nakon posljednjih izbora i dalje su aktualne. Iako je dobar dio posla trebao biti odrađen u protekle 4 godine stranke još uvijek stignu uključiti rodnu perspektivu u svoje programe, kandidirati 40% žena i izbjeći stereotipno prikazivanje žena u okviru same kampanje. Obzirom da nas očekuje kampanja u kojoj će, kako stvari stoje, sve biti fokusirano na to hoćemo li imati premijera ili premijerku, što kako se može vidjeti u predstavlja inspiraciju za kojekakve “šale i pošalice”. Političke stranke moraju maksimalnu pozornost posvetiti suzbijanju seksističkih ispada u vlastitim redovima i pravovremeno javno osuditi seksističke i diskriminatorne istupe pojedinih članova/članica stranke te ih adekvatno sankcionirati. Ako već ne jer je to jedino ispravno, onda barem da ispadnu “totalno drugačiji od drugih”.
