Postoji jedna neizbježna činjenica o američkim biračima/icama i istospolnom braku: svaki put kada su ljudi imali priliku da se o njemu izjasne, odbili su ga. Tokom proteklih decenija, birači u 28 država izglasali su ustavne odredbe koje zabranjuju istospolni brak. Tendencija se nastavila i ove godine, kada su takvi brakovi zabranjeni i u Sjevernoj Karolini.
Ovo bi se moglo promijeniti u studenom, kada birači/ice u Mainu (drugi put), Marylandu, Minnesoti i Washingtonu budu imali prilike da kažu što misle. Točna formulacija pitanja varira od države do države. U Marylandu i Washingtonu, birači/ice će odlučiti da li da obore nove državne zakone koji omogućavaju istospolne brakove. Zakon u Minnesoti, ako prođe, ograničio bi brak na jednog čovjeka i jednu ženu, a onaj u Mainu izričito bi dozvolio istospolni brak. Međutim, najvažnije pitanje je svuda isto: da li birači/ice žele dozvoliti gejevima da se vjenčavaju u njihovoj državi?
Kao tehničko pravna stvar, rezultati ovih referenduma irelevantni su za pravna pitanja o gej brakovima, koja se sada razmatraju na raznim sudovima. Vrhovni sud će uskoro objaviti da li će ove godine saslušati jedan ili dva velika slučaja o istospolnom braku. U jednom slučaju, federalni apelacioni sud u Bostonu proglasio je Zakon o odabrani braka (DOMA) neustavnim; u drugom, federalni apelacioni sud u San Francisku poništio je Prijedlog 8, koji je zabranjivao istospolne brakove u Kaliforniji. Ustav ili garantira ili ne garantira gejevima pravo da se vjenčavaju – i mišljenje birača/ica nema nikakve veze sa rješavanjem tog pitanja. Čitava poenta sudskog razmatranja jeste da zaštiti manjinske grupe od kršenja njihovih prava voljom većine. Teoretski, rad sudova i volja birača/ica funkcionira na dvije potpuno odvojene trake.
Stvarni svijet, međutim, funkcionira sasvim drugačije. Sudovi, a naročito suci Vrhovnog suda, vrlo su svjesni da li njihove odluke odražavaju javno mnijenje (ili se sa njim sukobljavaju). Čak i suci koje blagonaklono gledaju na žalbe brinu da li će ih njihovi stavovi dovesti u preveliki raskorak sa biračima. Joan Bader Ginsburg, na primer, koja se proslavila kao vodeća feministička advokatkinja svoje generacije, izrazila je takva uvjerenja. Iako je i sama vjerovala da žene imaju zakonsko pravo na abortus, često je izražavala nelagodu u vezi sa postupkom Suda 1973. u čuvenoj presudi “Rou protiv Vaida”.
Po mišljenju Ginsburg, sud bi inače trebalo pratiti, a ne da predvodi, u takvim spornim društvenim pitanjima. To je bio slučaj sa Sudom i rasno mješovitim brakovima. Suci su tek 1967, u slučaju “Loving protiv Virginije”, donijele odluku da države više nemaju pravo da zabranjuju rasno mješovite brakove. Mnogi (ali ne svi) slični zakoni do tada su već ignorirani ili izašli iz upotrebe. Time se ne umanjuje značaj slučaja “Loving”. On je bio i ostao ključna praktična i simbolična izjava o rasi i ustavu. Ali do 1967. godine, najveći dio rada na mijenjanju države po ovom pitanju već je obavio pokret za građanska prava. Sud je bio samo odoljeli indikator promjene stanja u državi.
Iako oba ova slučaja, kao što sam nedavno napisao, predstavljaju potencijalne prekretnice, vjerojatno nijedan neće biti tako važan kao ova četiri referenduma. Glasanje će nam dati najbolju sliku toga što država misli o istospolnim brakovima. Taj podatak će biti neprecizan, naravno. Sve četiri države su obično demokratski orijentirane, tako da ne predstavljaju realni presjek javnog mnijenja u zemlji. Ali imajući u vidu povijest Suda, čak će i najliberalniji suci oklijevati da nametnu istospolne brakove državi ukoliko ljudi, dakle birači/ice, konstantno ponavljaju da ih ne žele. Ankete predviđaju tijesnu trku u sve četiri države. Rezultati će odjeknuti izvan njihovih granica.
Preveo Ivica Pavlović / Pescanik.net
