Prosvjed protiv nasilja nad ženama održao se u ponedjeljak, 26. studenog u Sofiji i u Varni, ali prosvjedi su bili organizirani i u ostalim gradovima kao što su Bukurešt, Prag, Berlin, London i Canterbury ispred bugarske ambasade. Bugarska je odbila ratificirati Istanbulsku konvenciju početkom 2018 godine, a to je bio samo vrh sante leda kontinuirane degradacije ženskih socijalnih i radničkih prava, ističe Levfem, neformalna grupa bugarskih ljevičarskih feministkinja koje stoje iza organizacije prosvjeda. Uz hešteg #несисама (nisi sama) pozvale su na međunarodnu solidarnost sa bugarskim ženama. Od početka 2018. godine, 22 žene su bile ubijene kao rezultat obiteljskog nasilja u Bugarskoj. Briga za djecu odsječena je od javne sfere, a vlada promiče neadekvatne mjere protiv rodno uvjetovanog nasilja odbijajući uopće priznati da se ono događa. Izuzetno loši uvjeti rada uvjetovani su dugogodišnjom liberalizacijom i deregulacijom tržišta što disproporcionalno pogađa žene. To je pokazalo i najnovije istraživanje o uvjetima rada u tekstilnoj industriji. Clean Clothes Kampanja, međunarodna organizacija nevladinih udruga i sindikata koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji, istražila je uvjete rada u jednom od najvećih svjetskih trgovačkih lanaca odjeće H&M-u u četiri zemlje diljem svijeta, Bugarskoj, Turskoj, Indiji i Kambodži. Rezultati su pokazali da u sve četiri zemlje radnice i radnici primaju mizerne plaće i žive ispod granice siromaštva, a najveći jaz postoji upravo u Bugarskoj. H&M je 2013. godine obećao da će do 2018. godine isplatiti plaće za dostojanstven život ali to obećanje nije ispunio. Kampanja osvještavanja održana je i kod nas u Zagrebu, na Cvjetnom trgu ispred trgovine H&M-a 25. i 26. studenog.
{slika}
Uvjeti rada povezani su sa stalnim porastom rizika od socijalne isključenosti i siromaštva te nemogućnosti korištenja programa socijalne zaštite, što opet najnepovoljnije utječe na žene. Također, Bugarska udruga industrijskog kapitala (BICA) aktivno se zalaže za smanjenje razdoblja i iznos plaće porodiljinog dopust u zemlji. Njihove napore podržavaju političari i političarke raznog političkog spektra u Bugarskoj. Kako ističe Levfem, svjesne su koliko je rijetko u svijetu imati dvije godine plaćenog porodiljinog dopusta, ali upravo zbog toga je nužno očuvati tu praksu radi feminističkog pokreta diljem svijeta. Prema njihovim riječima: “Kao prvo, porodiljini dopust rezultat je dugogodišnje feminističke bitke u zemlji i ne želimo izgubiti socijalnu sigurnost za koju su se naše majke i bake borile. Drugo, žene dobivaju samo 380 BGN (160 EUR, 220 USD) mjesečno u drugoj godini dopusta, što je zapravo, ismijavanje njihove radne snage. Mala količina socijalne pomoći, manjak državnih i gradskih vrtića i iznimno niske plaće u zemlji, dovode žene u nemoguću situaciju. Svake godine skrb o djeci postaje sve više ženina individualna briga, onemogućujući im ravnopravno sudjelovanje i utjecaje u javnoj sferi utjecaja. Treće, čvrsto vjerujemo da bi briga za djecu trebala biti zajednička odgovornost, ne samo između partnera/ki, već društva u cjelini. Ljudi koji su izravno uključeni u proces skrbi o djeci trebaju odlučivati o trajanju porodiljinog dopusta; proces donošenja odluka ne bi trebao biti ovisiti o poslovnim ili tržišnim interesima.”
O prosvjedima i povezanosti feminističkih borbi razgovarale smo s i Kalinom Drenskom, iz Levfema: “Žene u Bugarskoj, Hrvatskoj, i diljem Istočne Europe suočene su sa vrlo sličnim patrijarhalnim, neoliberalnim i rasističkim opresijama. Padom komunističkog režima u Istočnoj Europi uslijedilo je razdoblje najbrutalnijeg i najnehumanijeg neoliberalnog kapitalizma viđenog u Europi i šire. Naša socijalna sigurnost uništena je sa mjerama šok doktrine što je dovelo ljude u regiji, a pogotovo žene, do krajnjih granica egzistencije i materijalnih uvjeta, čineći svakodnevnicu konstantnom borbom za preživljavanje.”
{slika}
Također, kao i u Hrvatskoj, konzervativne religiozne struje jačaju u Bugarskoj, i diljem Istočne Europe, manipulirajući činjenicama, napadajući našu tjelesnu autonomiju i koristeći legalna sredstva za postizanje vlastitih političkih ciljeva uz djelomičnu ili potpunu potporu vladajućih struktura. Borba protiv nasilja nad ženama mora nužno obuhvaćati i zajedničku borbu protiv kapitalizma, rasizma i patrijarhata kao sustava koji jednako proizvode i reproduciraju podčinjenost i ovisnost žena u društvu. Ovakvi feministički prosvjedi upravo su ono što nam treba na ljevici kako bi smo oformile čvrstu alternativu populističkoj desnici i krajnjoj desnici kojoj je išlo u koristi zanemarivanje radničkih prava i ekonomskih uvjeta od strane socijaldemokrata diljem Europe. Internacionalni ženski pokret u Rojavi povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama također artikulira kulturu silovanja i nasilje nad ženama kao sustav dominacije i eksploatacije koji se razvijao tisućama godina, a sada je prisutan u obliku kapitalističke patrijarhata. Mentalitet takvog sustava uzrokuje zlostavljanje i iskorištavanje ženskog tijela, ženskog rada, prirode i svih živih stvari, odnosno, opravdava zlostavljanje drugih radi profita. Liberalni i bijeli feminizam, bliski suradnik kapitalizma i elitizma, ne može donijeti radikalnu društvenu transformaciju utemeljenu na društvenoj pravdi za sve. Kao što nam Kalina zaključuje: “Moramo se boriti protiv sustava kapitalizma, rasizma i patrijarhata jer prava sloboda postoji tek kada su sve od nas slobodne. Ne možemo se boriti protiv sustava same- kako bismo ga razbile, moramo se organizirati kroz intersekcionalne i solidarne pokrete i akcije. Žene u Istočnoj Europi i diljem svijeta ujedinimo se! Bez nas nema svijeta!”
