Zašto mnoge žene vjeruju da se stare borbe nisu ni vodile, a kamoli osvojile?
1910. godine Constance Lytton je u svojoj zatvorskoj ćeliji. Dvije zatvorske čuvarice joj drže ruke, a druge dvije glavu i stopala. Doktor se oslonio na njena koljena i sagnuo preko prsa da bi došao do njenih usta. Osjećaj prevladavanja je potpun.
Željezni geg joj je preko zuba, čeljust joj je tako razmaknuta da je cijev stala u njeno grlo, dok je bol intenzivna. Hrana ju je odmah tjerala na povraćanje i takva je ostala cijele noći, natopljene kose i odjeće. Kroz suze se čulo: “Nema predaje.”
Ona je bila feministkinja.
2012. je godina. Stotine muškaraca i žena su na ulicama u prosvjedima. Slika dokoltea ovdje, bedara ondje. Meso je ponosno izloženo i plakati spremni. Demonstriraju protiv ideje da provokativno odjevene žene, koje su silovane, same to traže. Ideja o silovanju izražena je od strane policijskog službenika iz Toronta, Michaela Sanguinettija, grupi studenata godinu dana prije. Ideju su podržali mnogi. Ta ideja pokušava uništiti njihov slogan “Pristanak je seksi.”
Oni viču: ” Nitko ne pita- zato se i zove silovanje”.
Oni su feministi.
Tako sam i ja bila u situaciji gdje se vi sad, te se pitate. Sve mi je došlo jedno popodne dok sam digla svoj glas, ali to je nešto čemu ću se vratiti. Borba se promijenila. To je nepotrebno reći. Žene mogu glasati, steći jednako obrazovanje kao muškarci i ići na posao s “velikim dečkima”. Žene mogu živjeti svoje živote- oblačiti se, hodati, pričati, mogu im se stvari sviđati i ne sviđati, mogu raditi i ne raditi štogod, kakogod i s kim god žele. Ili mogu?
Diskriminacija
Ovih dana, tako je lako odbaciti potrebu za feminizmom jer su “veliki problemi” riješeni, ali još uvijek postoji mnogo diskriminiranih žena tamo vani. Kad kažem “tamo vani”, ne mislim na dijelove tamo daleko, gdje vi ne možete i ne morate brinuti o njima. Mislim na prostor van doma, ureda, zatvorenog prozora.
Zapravo, zaboravite ovo. Također može vrlo lako biti i unutar tog prozora.
U svibnju prošle godine, ankete YouGova provedene na više od 1.000 stanovnika Londona, naručene od koalicije “Prekinimo nasilje nad ženama” (End Violence Against Women Coalition), pokazale su da je 43 posto žena između 18 i 34 godina doživjelo seksualno uznemiravanje u javnim prostorima prošle godine – jedan od 25 tih slučajeva uključuje neželjena seksualna diranja. Njihovo istraživanje je također pokazalo da je prošle godine bilo 45.000 incidenata nasilja u obitelji, dok je 3.000 silovanja prijavljeno.
Vi ćete možda reći da se to i dalje ne tiče vas jer je tek manjina žena time zahvaćena i samo manjina muškaraca čini takva stravična djela. I u slučaju fizičkog ili seksualnog zlostavljanja ste u pravu, to je manjina, ali nasrtanje na osnovna ljudska prava žena dolazi u mnogo oblika. Kad je upitan 23-godišnji student Vassily Vorozchichev, zašto je feminist, odgovorio je: “Pogledajte svijet, zašto nisi ti?”
Studija iz 2010. provedena za Springer’s Journal of Law and Human Behavior zaključila je da je 90 posto žena pretrpjelo seksualnu diskriminaciju na poslu, uključujući seksističke izjave ili izjave da svoj posao ne obavljaju kako treba zbog svog spola. Uz to, studija je pokazala da je 10 posto žena obećano napredovanje ili bolji tretman ako će biti “seksualno kooperativne”.
Žene su također veoma podzastupljene u politici u Ujedinjenom Kraljevstvu – sa samo 144 ženska zastupnika od njih ukupno 650.
Bilo koja ženska politička reprezentacija jasno pokazuje da je prijeđen dug put od feminističkog pokreta koji je započeo 1848., ali još uvijek se nije došlo dovoljno daleko. Ni iz daleka.
Osnivačica Femenista Velike Britanije, Kat Banyard kaže: ” Izgleda da je napredak za žensku jednakost ne samo usporio, već je krenuo unazad. Pravo na pobačaj je pod prijetnjom, žene su još uvijek brojčano četiri na jedan u parlamentu i 84 godine nakon dobivanja prava glasa tisuće žena su još uvijek žrtve silovanja svake godine, dok je stopa silovanja zastala na 6 posto. To nije dovoljno dobro”.
24. listopada 2012., u maršu na parlament, na čelu sa sufražetkinjom Emilene Pankhurts, praunukom Helen Parkhurst – lobirano je na pitanja koja uključuju žensku reprezentaciju u politici i pristup brizi o djeci, nekoliko zastupnica se uključilo u podršku uključujući zastupnice Laburističke stranke Harriet Harman i Yvette Goodman; zastupnicu Konzervativne stranke Amber Rudd; te zastupnicu Caroline Lucas, koja je predstavljala Zelenu stranku.
{slika}
Gospođa Harman, 62-godišnjakinja, dala je svoj glas prosvjedu govoreći: ” Snažno podržavam ove borce. Postoji krivo uvjerenje da su žene postigle jednakost i da trebaju zašutjeti i prestati sa svojim tužaljkama – ali postoji veliki pokret koji će nastaviti zaziv za promjenom”.
Nikad istinitije riječi. Nasreću i nažalost. Pokret će zasigurno nastaviti zazivanje promjene, no nažalost ne sa svačijim pristankom. Feminizam je i dalje pokret koji većina muškaraca i žena (da, i žena) ne podržava. Nedavna anketa Netmumsa pokazala je da samo jedna od sedam žena ispitanih anketom na stranici za roditeljstvo smatra sebe feministkinjom. To je djelomično zbog tog što mnogo ljudi ne razumije što feminizam znači.
Feministkinja na diplomskom studiju, Priscilla Aroso, 23 godine, tvrdi: “Većina žena prihvaća status quo i zapravo misli da smo mi koji se borimo protiv naše prisilne podređenosti lezbijke koje mrzimo muškarce, da smo one koje bi prije spalile grudnjak nego ga kupile”. Nedostatak razumijevanja feminizma je oprimjeren u stereotipima vezanim za njega.
Priscilla je pitala: “Kada ćemo, ako ikad, vidjeti naše kćeri kako zarađuju jednako kao i njihovi muževi, obučene kako žele bez straha od pozdravljanja s ‘lezba’ ili ‘drolja’, ili će moći poći gdjegod požele neovisno o mjestu i dobu dana?”
Zar ne vidite, feminizam nije o prevladavanju ili demaskuliziranju muškaraca u društvu. Feminizam nije rat između spolova ili pokušaj da žene postanu više ‘muževne’.
Razlika
Riječ je o pravednosti i razumijevanju. O ostvarivanju i slavljenju razlika između žena i muškaraca, jer čak na osnovnoj biološkoj razini- zadnji put kada sam provjerila, dečke nije pogodio pubertet i rast grudi (iako sam sigurna da bi mnogi od njih to željeli) i djevojkama se nisu spustili testisi – ali te razlike ne čine odmah jedne slabije od drugih.
Konačno, riječ je o davanju zasluženog priznanja ženama, da ih se cijeni kao jednake članove društva i da im se da malo P-O-Š-T-O-V-A-NJ-A.
Je li to previše za tražiti? Anna Read je jedna od mnogih koji imaju ulogu u toj borbi s brdom. Ona je voditeljica Londonskog feminističkog filmskog festivala koji se odvijao tijekom studenog prošle godine u Hackney Picturehouseu i prvi je takve vrste u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Festival je imao za cilj doprijeti do ljudi; da počnu pričati o feminističkim pitanjima, da feministički filmovi budu viđeni od strane šire publike i da se podrži ženska kreativnost. Anna objašnjava: “Problem je što je seksizam toliko sastavni dio naših života da ga nije lako vidjeti, već se uzima zdravo za gotovo kao prikaz kakve stvari jesu ili da je to nekako prirodno. Moramo se prestati izgovarati. Moramo se prestati praviti slijepi za stvari koje su očito krive. Željela bih da nije tako. Željela bih da nisam trebala biti “razdražljiva žena” koja inzistira na tom, ali je tako i ako vam se ne sviđa, postanite feminist i napravite nešto”.
“Koliko je neformalan seksizam istaknut kad sam prvi put spomenula da se nadam da ću napisati članak o feminizmu. Dobila sam dosta uzdaha i prevrtanja očima od muških kolega. Ljudi odmah pretpostavljaju da je feminizam neka vrsta ekstremističkog pokreta. Zaista nije. Mrzim razbiti vam takvo mišljenje, ali možda se i vi također feminist”, dodala je.
Priscilla je rekla: ” Ako znaš kako je glupo da su se ljudi stoljećima- dapače, tisućljećima pitali jesu li žene jednake muškarcima, ti si feminist. Ako misliš da to nije glupo, moraš pogledati svoju majku, sestru, partnericu, kćer ili prijateljicu u oči i reći joj da je idiotkinja samo zato što ima maternicu. Ako to ne možeš učiniti, ti si feminist.”
Reakcija jedne osobe posebno mi je zapela za oko. Tijekom objašnjavanja moje ideje i mojeg gledišta, osoba se ubacila da mi kaže da je nedavno gledala feminističku autoricu u nekoj emisiji gdje je govorila o stidnim dlakama, te je zahtijevala od mene da ne tvrdim da je to bilo seksistički.
Stidne dlake nisu seksističke.
Bih li ja bila s nekim tko misli da sam privlačna samo bez prirodnih fizičkih manifestacija moje ženstvenosti?
Nema feminističke šanse.
Autorica o kojoj je osoba pričala je novinarka, feministkinja, žena i majka Caitlin Moran, koja me dovela nazad da dignem svoj glas.
U njenoj knjizi, Kako biti žena, Caitlin kaže da ako misliš da si feminist/kinja- ako vidiš stvari i kažeš- “Hej, čekaj malo, život bi bio bolji samo kad bi muškarci i žene imali uzajamno poštovanje i uvažavali se međusobno” ili nešto u tom smislu- tada moraš izaći iz tog feminističkog ormara. I zašto ne napraviti buku o tome, kad ste u tome?”
Rekla je da treba dići svoj glas i vikati najglasnije što možeš, “Ja sam feminist”.
Ozbiljno, treba ponekad pokušati.
Prevela i prilagodila: Lana Bosilj
