Nakon što je objavljena vijest o sklapanju tročlanog braka između jednog muškarca i dvije žene u Brazilu, čini se kako je razmišljanje o braku kao zajednici ´samo´ dvoje ljudi, postalo ne liberalno. Zašto bi se inzistiralo na dvoje ljudi?! Tri osobe iz Brazila koje se vole, digli su svoju naciju na noge, zbog prirode svog odnosa, koji je sada pravno legalan. Javna bilježnica, koja je sklopila ovaj brak, kaže kako nema razloga zašto ovaj “thruple” (složenica engleskih riječi three – troje i couple – par), kako ga Internet šarmantno označava, ne bi uživao istu vrstu prava kao i dvoje ljudi u bračnoj zajednici. No, tradicionalisti nisu impresionirani. Odvjetnica Regina Beatriz Tavares da Silva, iz Komisije za prava obitelji smatra ovu vrstu zajednice “apsurdnom i potpuno nezakonitom”.
Kad smo već kod apsurdnog, razmislimo na trenutak o tradicionalnom braku. Obožavamo ga. U Velikoj Britaniji, pola populacije izabralo je zakleti se na ljubav drugoj osobi, dok ih smrt ne rastavi, ili barem, dok se ne razvedu. I dok se pokušavamo uklopiti, hodati u cipelama onog drugog para, obećanja se sve teže držimo; kao što ističe Helen Croydon, granice monogamije neobično su daleke. Obilje brakova egzistira u troje, samo ne na pravnoj osnovi.
{slika}
Dobri stari tradicionalni brakovi, za neke od sudionika, i dalje dobro funkcioniraju. No, čak i najuspješniji brakovi su jedinstveni i neobično čudni. Koliko god u kolektivnoj svijesti postoji bajkovita slika braka, kao sretne zajednice dvije osobe, u stvarnosti, svi smo mi devijantni na svoj jedinstven način, rastemo i razvijamo se i nakon što potpišemo taj vjenčani list. Vlade mogu diktirati kako samo dvoje ljudi može biti u braku, no ne mogu diktirati da budu sretni, sigurni i emocionalno ispunjeni zajedno. I ako to prihvatimo, kao što prihvaćamo slobodu izbora svakome da sebi odabere partera, kao što svatko odabire nadimke za partnera, ne čini li se pomalo neobično da nam vlade određuju, koliko nas smije biti u tako osobnoj zajednici kao što je bračna? Još neobičnijima čine se diktati su koji nam određuju spol osobe s kojom smijemo biti. Ne radi se ovdje o zagovaranju patrijarhalne poligamije koja podrazumijeva nejednakost spolova, ili borbu oko imovine. Ako troje, četvoro, ili 17-oro osoba želi, svojevoljno, istovremeno i jednopravno sklopiti zajednicu, zašto im ne omogućiti jednaki status kao i njima dvjema osobama koje žele postati i pravna obitelj? Bez povratka na vjerske argumente, ili one logističke (postoji li u Ikei dovoljno velik bračni krevet?), kao da zvučimo pomalo neliberalno.
{slika}
Da li je moguće, ako dozvolimo da se više osoba “sjedini” u bračnoj zajednici, da ćemo imati više uspješnih brakova? Moguće posljedice bile bi manje prekida zbog nevjere, na primjer. Sigurno poznajete bar nekoga, ako i sami niste bili u situaciji, tko se morao odlučiti između dvije, ili više, osoba, ili skrivati osjećaje. Očekivanja partnera znaju biti velik pritisak; ispunjavanje potreba i želja, dobar seks, podjednaki interesi kada gledamo televiziju, preferirate li pse ili mačke za kućnoga ljubimca, sve to može biti “kap koja je prelila čašu” i unesrećiti onog drugog, ili trećeg.
Za mnoge od nas monogamija ne predstavlja najugodniju opciju – je li to stoga što nismo “programirani” da volimo više od jedne osobe, ili zato što je voljeti više previše složeno? Gdje ima mjesta za dvoje ima i za još jednoga, ne vrijedi u ovom slučaju? Ako svi u brak ulaze jednako, pod istim uvjetima, otvoreno, iskreno i bez fige u džepu, zašto bi vlada diktirala koliko nas smije biti u braku?
Prevela i prilagodila Ksenija Grabar
