Sudjelovanje žena u proturatnim akcijama i podrška mirovnim aktivizmu kritički je dio moderne povijesti, a opet ranjivost žena, kad su u pitanju sve vrste nasilja u konfliktnim situacijama, možda je najbrutalnija manifestacija patrijarhata u novije vrijeme. Potrebno je istražiti ambivalentna područja ženskog aktivizma za mir i ljudska prava, ističe Sunila Abeysekera, feministica i borkinja za ljudska prava sa Šri Lanke.
{slika}
Militarizam, nasilje i konflikt bile su glavne teme AWID Foruma 2012 održanog u Istanbulu, na kojemu je sudjelovalo 2000 žena iz svih dijelova svijeta kako bi raspravljale o procesu Transformacije ekonomske moći za poboljšanje prava žena i pravdu.
Veze između militarizma, militarizacije, nasilja i sukoba istraživale su feminisitičke znanstvenice i znanstvenici, kao i drugi uključeni u proučavanje konflikta iz različitih perspektiva. Tijekom proteklih desetljeća, ženski pokreti diljem svijeta, posebno žena koje žive i rade u konfliktnim situacijama ili koje rade sa ženama pogođenima sukobom, posvetili su značajno vrijeme i energiju ne bi li razotkrili vezu između, primjerice, nasilja nad ženama u obitelji, zajednici ili društvu i nasilja nad ženama u situacijama konflikta. Njihova kritika militarizma ne uključuje samo ekonomiju rata i velike profite svjetskih vojno-industrijskih kompleksa već i geopolitiku ratova. Razne ženske grupe istražile su kako troškovi oružja i vojske čine glavni dio nacionalnih budžeta i pokreću globalnu ekonomiju; njihov rad također naglašava jasnu povezanost između konflikata i nastojanja multinacionalnih interesa da zadobiju pristup i kontrolu nad izvlačenjem profita iz prirodnih resursa poput zemlje, šuma, nafte, vode i rijetkih metala. Proces militarizacije, normaliziranje uloge vojnog u civilnom životu i u upravljanju, također je postalo predmetom istraživanja kroz feminističku leću.
Uključenost žena u antiratne aktivnosti i podržavanje mirovnog aktivizma diljem svijeta kritički je dio suvremene povijesti. Još od “Ženske međunarodne lige za mir i slobodu” osnovane 1915. godine u Haagu na kongresu preko 1000 žena iz Europe i Sjeverne Amerike, pa sve do organizacije “Žene u crnom” čije se djelovanje proteže još od prvih nenasilnih prosvjeda za mir u Palestini 1988. godine pa sve do bivše Jugoslavije 1990-ih, kao i na drugim lokacijama u svijetu, ženski je mirovni aktivizam pomogao privući svjetsku pozornost na nepravde i zločine uvjetovane ratovima i konfliktima, kao i na posebnosti iskustava žena u konfliktnim situacijama.
Mnoge ženske udruge i druge asocijacije koje djeluju protiv rata, kao i mreže zagovaratelja ženskih ljudskih prava, i dalje se pozivaju na pozitivnu simboličku ulogu majki i supruga, prvenstveno kako bi se same zaštitile od nasilnih reakcija. Madres de la Plaza de Mayo iz Argentine, Meira Paibis u Manipuru, Indija; Mothers Front u sjevernoj i južnoj Šri Lanci i Nuestra Hijas de Regreso a Casa u Chihuahui, Meksiko, samo su neki primjeri. Međutim, u posljednje vrijeme, napadi na jednu od liderica grupe u Mexicu, primjerice pokazuju da za autoritarne režime kao i ne-državne aktere uključene u sukobe poštovanje majčinstva više nije ograničavajući faktor.
Uključenost žena u nastavak globalnog dijaloga o učincima konflikata na žene dovela je i do stvaranja konceptualnog okvira pomoću kojega će se analizirati kontekst, uzroci i posljedice konflikta na žene, promatrajući pritom i njihovo stradalništvo i njihovo djelovanje u konfliktnim situacijama. Portret izmještene žene koja se bori za održanje svoje obitelji stoji uz ikonsku sliku žene koja nosi pištolj u jednoj, a dijete u drugoj ruci. Istovremeno, žene su uključene u kontinuirano zagovaranje i lobiranje protiv ratova, i protiv militarizacije, dovode žene svijeta na ulice i na društvene mreže kako bi podigle svoj glas protiv kontinuirane upotrebe nasilja od strane država kao i ne-državnih aktera za slamanje demokratskog neslaganja i protivljenja autoritarnoj vladavini.
Pojava snažnih mreža feministkinja koje se bore protiv rata i militarizacije u različitim dijelovima svijeta omogućila je nastajanje nekoliko inicijativa usmjerenih na stvaranje međunarodnog okvira za odgovornost i pravdu u kontekstu rata i sukoba.
2000. godine koalicija žena diljem svijeta odigrala je aktivnu ulogu u stvaranju UN-ove Rezolucije Vijeća Sigurnosti 1325 koja je postala temeljni okvir za osiguranje potpunog i ravnopravnog sudjelovanja žena u problemima koji se tiču mira i sigurnosti. Ovaj je angažman doveo do formulacije okvira ” žene, mir, sigurnost” kao sredstva osiguranja implementacije Rezolucije 1325. Od 2000. UN je donio nekoliko drugih Rezolucija – 1820, 1888, 1889, 1960 – koje prvenstveno odnose na situaciju seksualnog nasilja nad ženama u konfliktnim situacijama.
Radna grupa nevladinih organizacija o Ženama, Miru i Sigurnosti široki je savez koji nastavlja nadgledanje implementacije Rezolucije Vijeća sigurnosti koja se odnosi na žene pogođene sukobom. 2009. godine, kao odgovor na zahtjeve ženskih grupa širom svijeta, Odbor koji nadgleda UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) započeo je proces definiranja Općih preporuka za žene pogođene sukobom, u suradnji sa grupama civilnog društva koje se bave tim pitanjem.
Mnogo konceptualnog rada oko pitanja žena i konflikata oslanja se na analizu ustrajnosti patrijarhalnih normi i okvira diljem svijeta, u svim kulturama i društvima, koje pogoršavaju učinak konflikta na žene i tako oblikuju formu i prirodu samog konflikta.
Identitet i konflikt
Postoji konsenzus oko činjenice da je pojava politike utemeljene na identitetu odigrala ključnu ulogu u oblikovanju konflikata u mnogim dijelovima svijeta. Korištenje specifičnih identiteta – bez obzira jesu li oni utemeljeni na spolu, religiji, geografskoj lokaciji, etnicitetu, jeziku ili nečijoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu i izražavanju – za organiziranje i mobilizaciju oko pitanja jednakosti i pravde, historijska je metoda pomoću koje su mnoge grupe i zajednice, marginalizirane od mainstreama demokratskih praksi, dovele u pitanje vlastitu marginalizaciju.
Ovisno o histroijskim okolnostima, otpor je bio kako nasilne tako i nenasilne prirode. Feministički diskurs o intersekcionalnosti i višestrukim identitetima napredovao je u ovom kontekstu identitetske politike, i bio je kritičan u definiranju kompleksnijeg i sofisticiranijeg razumijevanja uloge identiteta u životu čovjeka.
Iz ženske perspektive, u većini su slučajeva političke formacije utemeljene na identitetu usađene u patrijarhatu i često reduciraju žene na njihovu reproduktivnu ulogu (sociološki i biološki) te nameću ograničenja mobilnosti žena i njihovoj slobodi izražavanja, mišljenja i izbora, posebno onih koji se odnose na brak i djecu. Uloga žena u radikalnim militantnim organizacijama često je ograničena patrijarhalnim normama kao i uloga žena u “običnim” zajednicama.
Korištenje seksualnog nasilja, uključujući prisilnu trudnoću i prisilni pobačaj, kao oružja u ratu postalo je najvidljivije tijekom konflikata u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi 90- ih godina, kao i na primjeru napada na Indonezijke kineskog porijekla 1997. ili napada na muslimanke u Gujaratu, u Indiji, 2002. godine.
Mnogi primjeri diljem svijeta također pokazuju kako nasilje utemeljeno na rodu i nasilje protiv žena, uključujući nasilje u obitelji, eskalira prije, za vrijeme i poslije ratova. Ovome treba dodati da su, u kontekstu u kojem paravojne grupe i organizirani kriminal kontroliraju teritorij i zajednice, ubojstva žena, posebno žena koje se zalažu za ljudska prava, postala uobičajenom pojavom, primjerice u zemljama poput Meksika ili Filipina. Iskustva žena u konfliktnim situacijama, gdje barem jedna od sukobljenih strana izražava ekstremni i fundamentalistički oblik religijskog uvjerenja i prakse, najčešće su iskustva brutalnosti i patrijahalne kontrole. Ranjivost žena u konfliktnim situacijama na nasilje svih oblika možda je najbrutalnija manifestacija patrijarhata u suvremeno doba.
U novije vrijeme, uporaba anti-terorističkih zakona od strane država na način koji potkopava građanska i politička prava koja se nastoje zaštititi ne samo međunarodnim pravom već i u većini nacionalnih Ustava, dovela je do žestoke represije nad prosvjedima protiv autoritarne vladavine i osporavanja prava manjina, bez obzira događa li se to u Bjelorusiji, Tibetu, Iranu ili Egiptu.
U mnogima od ovih situacija, žene koje igraju vodeću ulogu u javnom životu, kao medijske osobe, političarke, zagovarateljice ljudskih prava, suočavaju se s nizom napada i zloporaba, ograničenjima slobode, još jednom razotkrivajući partijahalnu prirodu nacionalne države i državi sličnih entiteta koji sve više postaju zajednički globalni fenomen.
Feminističke rasprave o problemima koji se odnose na žene, mir i sigurnost u posljednje su se vrijeme usredotočile na razmatranje načina na koji konflikti, pokrenuti kako bi se “emancipirala” ili “oslobodila” zajednica, postaju jednako brutalni i represivni u svojoj taktici i ponašanju u sukobu, kao i države protiv kojih se bore. Ovo je dovelo do ponekad žustre debate između feministkinja i mainstream organizacija za ljudska prava, na primjer oko argumentacije onoga što može sačinjavati “pravedan” rat ili obrambeni “džihad”, i koji se ustupci mogu učiniti spram militantnih grupa koje koriste terorističku taktiku, pa i protiv žena, kada dođe do amnestije dogovorene kao dijela formalnog mirovnog procesa.
To nas opet dovodi do implementacije Rezolucije Vijeća Sigurnosti 1325. Premještanje fokusa od vizije žena kao aktivnih agenata koji u mainstream političkim procesima imaju jednaku ulogu, utvrđenu Rezolucijom 1325, do konceptualizacije žena prvenstveno kao žrtava seksualnog nasilja u konfliktu, kako je njihova uloga artikulirana u Rezolucijama 1888 i 1889, možda je pokazatelj feminističkih gubitaka u prvoj dekadi 21. stoljeća.
U svjetlu ovih izazova, diskusija predviđena za AWID forum istaknuti će pitanja o područjima ambivalencije u ženskom aktivizmu za mir i ljudska prava, inzistirajući i na internoj refleksiji i na eksternoj konsolidaciji. Upućujući na specifične izazove s kojima se se suočili zagovaratelji ženskih ljudskih prava u suvremenom svijetu, kao i na određivanje strateških intervencija smišljenih od strane samih zagovaratelja ženskih ljudskih prava, također će biti kritički dio programa rada.
Među pitanjima koja nas zabrinjavaju biti će: smanjivanje ekonomske moći žena; učinak rezanja budžetskih sredstava vlada, multilateralnih institucija, kao i privatnih filantropskih fundacija na organizacije žena; neuspjeh inicijativa za tranzicijsku pravdu da se adekvatno bave rodno specifičnim pitanjima, uključujući i ona o ekonomskim i političkim nejednakostima usađenima u procese poslijeratne obnove i povratka; te inherentno maskulinih i patrijahalnih paradigmi koje u mnogim slučajevima oblikuju suvremeni proces izgradnje mira.
Razvijanjem višestrane vizije “mira” i “sigurnosti” koja će obuhvatiti sva postojeća ljudska prava za sve ljude i omogućiti ostvarivanje društvenih i ekonomskih prava žena, i svih marginaliziranih i subaletrnih grupa i zajednica bit će, nadamo se, cilj za koji će AWID Forum postaviti snažne temelje.
prevela Barbara Ukas
