Nakon prošlogodišnje (top) deset liste spisateljica 20. stoljeća, donosimo još jednu, jednako ‘top’ i bitnu jer, iako o njima možda ne slušate često, sjajnih je spisateljica mnogo i čitati ih treba!
Chimamanda Ngozi Adichie
{slika}
Chimamanda Ngozi Adichie je vjerovatno najbolja nigerijska spisateljica, a piše sjajno, odvažno, zanimljivo, pronicljivo i – s pravom dozom humora. Ona je rođena pripovjedačica koja želi pričati ‘drugačije’ priče. Kakve su te ‘drugačije’ priče? Njenim riječima: “Sve što sam pročitala kao dijete bile su knjige u kojima su likovi bili stranci, i postala sam uvjerena da knjige, po svojoj prirodi, moraju imati strance u sebi, i moraju biti o stvarima s kojima se osobno ne mogu poistovjetiti… Stvari su se promijenile kada sam otkrila afričke knjige. Nije ih bilo mnogo na raspolaganju. I nije ih bilo tako lako naći kao strane knjige. I zbog pisaca poput Chinua Achebe i Camara Laye proživjela sam mentalnu promjenu svoje percpecije književnosti. Shvatila sam da ljudi poput mene, djevojke s kožom boje čokolade, čija se kovrčava kosa ne može formirati u konjski rep, mogu postojati u književnosti. Počela sam pisati o stvarima koje sam poznavala”. U našim knjižnicama i knjižarama možete pronaći njezine knjige Polovica žutog sunca, Purpurni hibiskus i Americanah. Učinite to čim prije.
Jhumpa Lahiri
{slika}
Vrlo je vjerojatno da ste za Jhumpu Lahiri, američku spisateljicu indijskog podrijetla, već puno puta čuli. Ona je jedna od najboljih američkih spisateljica novije generacije, a svaka njena nova knjiga izlazi uz rječite hvalospjeve. Njezina debitantska zbirka priča Tumač bolesti osvojila je 2000. godine Pulitzerovu nagradu za fikciju. U svojim se djelima često bavi pitanjima migracija i identiteta, sudara kultura, nacija i svjetonazora. Većina njezinih knjiga prevedena je i na hrvatski. Preporuka: Tumač bolesti i Ravnica.
Irena Vrkljan
{slika}
Naš mali as u rukavu za ovu listu! Vrkljan je pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica i još mnogo toga. Od prve zbirke Krik je samo tišina do autobigorafskih Svila, škare i Marina ili o biografiji, Vrkljan je nudila svježe misli, posebnu hranu za srce i um. Malo je naših spisateljica koje su poput nje preispitivale vlastitu intimu – obiteljske drame, pitanja identiteta, neshvaćenost, žudnju za slobodom i čestu osamljenu ispunjenost u pisanju (umjetnosti općenito). Vrkljan se nakon dugih godina u Berlinu, nedavno vratila u Zagreb. I dalje piše. Živi skromno (nedavno je rekla kako su joj Amerikanci za Svila, škare i Marinu platili manje od 1000 dolara) – takav je život spisateljski. Čitajte njena djela, koliku god im cijenu netko određivao – njihova je vrijednost za hrvatsku književnost neprocjenjiva.
Ahdaf Soueif
{slika}
Soueif je cijenjena i voljena egipatska spisateljica i prevoditeljica. Osim knjiga, često piše političko-društvene analize za vodeće svjetske časopise, poput The Guardiana, a 2008. godine je pokrenula sad već veoma značajni Palestinski festival književnosti koji se održava svake godine. Njene knjige, nažalost, zasada nisu prevedene na hrvatski, ali su kod nas dostupne na engleskom. The map of love, In the eye of the sun, Mezzaterra: Fragments from the Common Ground… Izbor je velik i dobar, a na vama je samo da nešto i odaberete.
Yoko Ogawa
{slika}
Yoko Ogawa je jedna od najcjenjenijih japanskih spisateljica našeg vremena. Poznata je po svom minimalističkom, gotovo hladnokrvnom stilu, ali koliku god konfuziju i misteriju takav stil stvorio – Yoko je voljena i njene priče ostaju negdje ispod kože i nakon što okrenete posljednju stranicu. U njezinim pričama u fokusu su često odnosi žena i muškaraca (u smislu pasivnosti i dominacije), ljubav i neobična prijateljstva, ali i matematika. Prije osam je godina s Masahikijem Fujiwarom napisala knjigu An Introduction to the World’s Most Elegant Mathematics, svojevrsnu odu ljepoti brojeva. U knjižnicama i knjižarama kod nas možete pronaći knjigu Grizodušje (na hrvatskom), te The Diving Pool i The Housekeeper and The Professor (na engleskom).
Jung Chang
{slika}
Jung Chang je rođena 1952. godine u Yibinu (nedaleko od Sečuana), ali zahvaljujući stipendiji, 1978. godine otišla je u London i tamo ostala živjeti. Prva je Kineskinja, od svih Kineza i Kineskinja iz Narodne Republike Kine, koja je doktorirala (lingvistiku) u Velikoj Britaniji. Sad je već nositeljica triju počasnih doktorata i napisala je nekoliko dobrih i zanimljivih knjiga. Prva, najvažnija i najbolja, jest knjiga Divlji labudovi, često spominjana među najboljim i najvažnijim knjigama 20. stoljeća. Priča je to koja se proteže kroz živote triju generacija jedne kineske obitelji: kćeri, majke i bake – od vremena carske Kine do Maove smrti.
Suad Amiry
{slika}
Suad Amiry je palestinska spisateljica i arhitektica. Studirala je u Libanonu, SAD-u i Škotskoj, te se osamdesetih vratila u Ramalu, gdje i danas živi. O svom životu u Ramali pisala je puno, a najpoznatija je njezina knjiga Sharon and my Mother-in-Law. Knjiga je rezultat dnevnika koje je vodila od 1981. do 2004. godine, u kojima je opisivala svakodnevni život pod okupacijom. Dvije riječi, dva osjećaja, sumiraju ovo djelo – apsurdnost i agonija, začinjeni s dosta humora. Kako kaže Amiry – u takvim se situacijama jednostavno moraš smijati, u protivnom bi poludjela. Njezine knjige nisu prevedene na hrvatski, ali ih možete nabaviti na engleskom. Valja još spomenuti i knjigu Nothing to Lose But Your Life: An 18-Hour Journey With Murad, kao i činjenicu da je Amiry osnovala Riwaq, centar za konzervaciju i zaštitu palestinske kulturne baštine.
Nadežda Mandeljštam
{slika}
Nadežda Mandeljštam na ovoj je listi zbog jedne knjige, ali ta je knjiga toliko velika i značajna da Mandeljštam ništa drugo nije ni trebala napisati. Riječ je o knjizi Strah i Nada, memoarima u kojima je ispričana sudbina njena muža, velikog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama, koji je zaglavio u staljinističkim čistkama. Mandeljštam piše o Osipu, o svojim naporima da sučava njegove rukopise, o teškom životu, o gladu i bijedi, o slobodi za koju se gine svakoga dana. Ona je u svojoj glavi zapamtila gotovo sve njegove pjesme jer ih joj tamo nitko ne može oduzeti. Spašavanjem Osipove i njihove zajedničke priče od zaborava, Mandeljštam je učinila mnogo više – uhvatila je jedno sramotno i bijedno rusko vrijeme, progonjenost i patnju generacija – i stavila ih pred nas, i mi više ne možemo reći da nismo vidjeli/e, da nismo znali/e.
U knjizi, između ostalog, piše: “Nedavno, pošto je pred mojom kućom stao automobil, sanjala sam kako me Osip budi i kaže: – Oblači se… Ovaj put su došli po tebe… – Ali se nisam dala, kazala sam mu: – Neka! Neću im izlaziti u susret. Baš me briga… – I okrenula sam se na drugu stranu i ponovo zaspala. Bio je to psihički revolt protiv onoga što je također bila neka vrsta suradnje s vlastima – dolaze po tebe da te odvuku u zatvor, a ti dobrovoljno ustaješ i navlačiš haljinu uzdrhtalim rukama. Dosta! Dodijalo mi je. Neću im izići ni koraka u susret. Neka me nose na nosiljci, neka me ubiju ovdje, kod kuće… Neću!”
Kishwar Naheed
{slika}
Najveća pakistanska griješna žena! Njena sjajna poema We Sinful Women nije prevedena na hrvatski, ali stihovi bi išli ovako: “i upravo smo mi, griješne žene, izišle van podižući barjake istine, protiv barikada laži što leže na cestama.” Naheed je jedna od najpoznatijih pakistanskih pjesnikinja i feministkinja. Kao dijete je svjedočila silovanjima i nasilju nad ženama u godinama razdvajanja Indije i Pakistana, a među prvima se izborila da stekne obrazovanje u doba u kojem ženama uglavnom nije bilo dopušteno da idu u školu. Napisala je šest zbirki pjesama, koje nisu prevedene na hrvatski, ali ih možete pronaći, čitati i voljeti na engleskom. Preporuka: The Distance of a Shout i A Bad Woman’s Story.
Jamaica Kincaid
{slika}
Kad je tek stigla u New York, radivši uglavnom kao dadilja, Kincaid je živjela u malom stanu u kojem je bio samo stol, stolica i pisaći stroj. Kreveta nije imala, spavala je na hrpi novina. Nije ni sanjala da će nekad od pisanja moći živjeti, ali kasnije je postala uspješna spisateljica i od pisanja i za pisanje još uvijek živi. U svojima se djelima hvatala u koštac s kolonijalizmom, politikama identiteta, pitanjima roda i seksualnosti.
U jednom od svojih najpoznatijih romana (prevedenom i na hrvatski), Autobiografija moje majke, istražuje ulogu majke u socijalizaciji njezine kćeri. Bavi se temama i konceptima ljubavi, okrutnosti, rođenja i smrti, te njihovim ulogama u samospoznaji. Tako Kincaid piše: “Moja majka umrla je onoga trena kada me rodila, tako da cijeloga života nije bilo ničega što bi stajalo između mene i vječnosti; za mojim leđima uvijek je bio taman, crn vjetar”.
