Sinoć je u sklopu 8. Subversive Festivala u Zagrebu održana tribina pod nazivom “Neotradicionalizam i (protu)obiteljske inicijative“. Na tribini su sudjelovali Boris Dittrich iz organizacije Human Rights Watch, Goran Miletić iz organizacije Human Rights Defenders i Beograd Pride te Ivan Novosel iz Youth Initiative for Human Rights i Zagreb Pridea. Moderirala je Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije.
Tribina je bila fokusirana na pitanja o korištenju demokratskih sredstava za postizanje upravo nedemokratskih ciljeva koji se tiču ljudskih prava, a prvenstveno LGBT prava, tj. ograničavanja istih, tko financira takve inicijative diljem svijeta, te kako i koliko se nevladine organizacije koje se bore za prava LGBT zajednice mogu boriti protiv tog novog tradicionalizma.
U uvodnim riječima Dittrich je napomenuo kako inicijative koje se bore protiv prava LGBT zajednice uvijek i svugdje koriste iste argumente a koji se tiču “zaštite” djece, tradicionalne obitelji i slično. Posebno je spomenuo skorašnji referendum o braku u Irskoj, koji će se održati 22. svibnja, čije pitanje u svojoj formulaciji nije diskriminatorno kao što je bilo u slučaju Hrvatske. Inicijative u Irskoj koje su protiv ustavne formulacije da se “brak može sklopiti unutar zakona od strane dvije osobe neovisno o njihovim spolovima” u televizijskim debatama često skreću pažnju, i to vrlo vješto, sa samog pitanja mogućnosti za brak na pitanje djece i kako djeca trebaju majku i oca. U toj vješto zaokrenutoj priči inicijative koje se bore za prava LGBT osoba nađu se u situaciji da objašnjavaju stvari koje nemaju veze sa pitanjem jednakosti za sklapanje braka. Iskustva iz SAD-a govore slične stvari. Inicijativa koja je promovirala zakon o slobodi religije dopuštala bi da se LGBT osobama uskrati usluga bilo koje vrste. Iako je inicijativa još uvijek aktivna zakoni se ne donose jer novac ipak ima jače argumente, a on ne pita za seksualnu orijentaciju.
Postoji vrlo snažna veza među inicijativama slične vrste diljem svijeta i pitanje koje se postavlja je na koji način im parirati, tj. na koji ih način zaustaviti.
Goran Miletić je pak govorio o iskustvima Povorki ponosa u Beogradu tijekom godina i izrazio određenu dozu zadovoljstva na području provođenja samih Povorki zbog toga što više nema nasilnika čiji je jedini cilj bio nekoga ozlijediti. Postupno su se pojavile inicijative koje naglašavaju kako su nenasline, kako žele izraziti vlastita prava i slično. Miletić spominje kako je sve više ljudi, koji su protiv LGBT prava, koji su izuzetno pristojni, na prvu loptu topli i obrazovani te kako je sa njima puno teže doći do stvarne debate koja se temelji na argumentima zbog toga što se koriste istim sredstvima kao i borci za ljudska prava.
Ivan Novosel je pak održao mini predavanje o povijesti LGBT prava i naveo tri argumenta koja se ponavljaju u svim debatama koje se bave ovom temom. Prvi se odnosi na “nenormalnost” LGBT osoba, drugi se odnosio na pitanje definiranja braka kao zajednice muškarca i žene, a treći se odnosi na “zaštitu” djece. Napomenuo je isto tako kako institucije u Hrvatskoj ne rade svoj posao kad je u pitanju kršenje ljudskih prava, prije svega zločina iz mržnje. Zaključio je svoju uvodnu riječ sa time da se borci za ljudska prava trebaju početi koristiti istim oruđem kao i inicijative koje rade protiv tih istih prava.
Nastavak rasprave odnosio se na problematiku financiranja takvih incijativa. Kako kaže Boris Dittrich, slijedeći novac dolazi se do onih koji potiču i guraju takve inicijative i omogućuju im nesmetano lobiranje protiv ljudskih prava. U Americi, kao i kod nas, kako je napomenula Sandra Benčić, najvažniji financijeri su crkve. Crkve su i generatori homofobnog mišljenja u predjelima Zemlje gdje homofobija možda nije očita niti stanovnici o tome razmišljaju, kao npr. Uganda. No, kroz utjecaj američke crkve u takvim zemljama svećenici šire homofobiju i strah među ljudima, naročito kada se približavaju izbori. Crkva ima dogovor sa vlastima da se u tom periodu koriste zastrašivanjem ljudi gejevima i lezbijkama kako bi skrenuli temu sa važnijih pitanja, a to su najčešće, ako govorimo o afričkim zemljama, siromaštvo, djeca-vojnici, pitanja klase, korupcija i slično. Iste se stvari, kaže Dittrich događaju u Rusiji. U Hrvatskoj se došlo do istih zaključaka, što se novaca i financiranja inicijativa koje se bore protiv ljudskih prava. To je istraživanje predstavljeno projektom Octopus Dei.
Rasprava se nastavila pitanjem efektivnosti argumenta o kršenju ljudskih prava u debatama sa inicijativama protiv LGBT prava. Gdje su se svi sudionici složili kako se tim argumentom nikako ne može pobijediti u raspravama koje vode konzervativne skupine. Pitanje je trebaju li NGO-ovi koji se bore za ljudska prava upuštati se u rasprave sa socijalnim konzervativcima kad su u pitanju LGBT prava. Miletić je spomenuo kako, realno, argumenti koji se tiču ljudskih prava ne dopiru do stvarnih ljudi te kako jedini koji mogu pokrenuti i promijeniti stvari su poznate osobe koje će reći da je “gej ok” ili ako se gej osoba pojavi u nekom reality showu ili slično. Na žalost, ti ljudi čine razliku.
Što se tiče argumenta o kršenju ljudskih prava, došlo se do zaključka da mora postojati određena razina civiliziranosti, ali da NGO-ovi moraju biti agresivniji da bi postigli zacrtane ciljeve. Također važno je uključiti i obične ljude, sa stvarnim problemima koji se tiču LGBT prava. Diettrich je dao primjer majke koja ima tri kćeri od kojih su dvije udane, a treća je gej. I ta se majka pita zašto sve njene kćeri nemaju ista prava i to je ono na čemu borci za LGBT prava trebaju temeljiti svoju obranu.
“Jako je važno da LGBT aktivisti nisu angažirani samo po pitanju borbe za LGBT prava, već da podržavaju i borbu za ženska prava ili prava bilo koje druge skupine, da pokažemo ljudima da nismo tu samo zbog sebe, već da smo dio društva i da zajedno možemo doći do jednakosti”, rekao je na kraju Dittrich.
