Trenuci prije spavanja obično se prikazuju u vrlo idiličnom svjetlu: nasmijano djetešce zašuškano u krevetcu očarano sluša priču ili pjesmu koju mu čita / priča / pjeva nasmijani roditelj. Nakon što izlet u svijet mašte dođe kraju, roditelj utiskuje poljubac na djetetov rumeni obraščić, na što klinac / klinka beziznimno reagira padanjem u dubok, miran san do jutra. Zvuči lijepo? Bome da! Zvuči realno? Ni u ludilu! Ako ste roditelj, ili ste možda bili u prilici stavljati mlađeg bracu ili seku, rođakinju, nećaka, klince od prijatelja ili susjeda na spavanje, onda znate da je spavanje vječno poprište bitke na relaciji djeca – odrasli. Umorni od posla, sve što želite je strovaliti se na krevet i usnuti snom pravednika, a vaša dika i ponos ko´ za inat odjednom otkrije da mu se, eto, baš i ne spava. Pa je žedan, pa je gladan, pa hoće pjesmicu, pa hoće priču (po mogućnosti onu istu koja vam već debelo izlazi na uši, i to jedno milijun puta za redom ako nije problem), pa mu treba promijeniti pelenu, pa ga je strah… Dok duboko dišete i brojite do sto kroz glavu vam prolaze ranije opisane idilične slike – zašto vama to ne polazi za rukom? Umjesto blaženog djeteta opčaranog vašim vokalnim i pripovjedačkim (pomalo i dramskim) sposobnostima, vas baš zapadne hiperaktivno čudovište čije vriskove čuju i oni u susjednom kvartu. Ako vas to tješi, postoji barem još jedan roditelj kojem je tiha patnja zvana uspavljivanje djeteta itekako poznata. Riječ je o Adamu Mansbachu, autoru megapopularne slikovnice dopadljivog naziva Go the Fuck to Sleep (po naški: Daj, jebote, spavaj).
Ako je vjerovati sažetku na koricama knjige, riječ je o “osvježavajuće iskrenom” štivu namijenjenom roditeljima “koji žive u stvarnom svijetu, u kojemu dremuckavi mačići i slatke uspavanke rijetko kada šalju dijete u zemlju snova”. Oponašajući stil i formu klasičnih uspavanki, Mansbach dobro poznati žanr začinjava frustracijama (nerijetko izraženim u vidu psovki) i očajem roditelja koji samo želi da njegovo dijete napokon jebeno zaspi. Stihovi (popraćeni ilustracijama Ricarda Cortésa) prate cjelovečernji ritual, od čitanja priča i pronalaženja omiljene igračke za spavanje, do natjeravanja po kući i preklinjanja. Autor, i sam roditelj dvogodišnje djevojčice, objašnjava da ga je na pisanje knjige potaknuo tabu koji okružuje negativne strane roditeljstva. Roditeljima općenito nije dozvoljeno da se žale ili prigovaraju: “Nikada nismo potpuno iskreni, jer ne želimo da nas se okarakterizira kao loše roditelje”.
Umjesto da se zaplićemo u opise, analize i interpretacije, možda je ipak najbolje da pustimo stihove da govore za sebe:
I know you´re not thirsty. That´s bullshit. Stop lying.
Lie the fuck down, my darling, and sleep.
(…)
The flowers doze low in the meadows
And high on the mountains so steep.
My life is a failure, I´m a terrible parent.
Stop fucking with me, please, and sleep.
The giant pangolins of Madagascar are snoozing
As I lie here and openly weep.
Sure, fine, whatever, I´ll bring you some milk.
Who the fuck cares? You´re not going to sleep.
(…)
We´re finally watching our movie.
Popcorn´s in the microwave. Beep.
Oh shit. Goddam it. You´ve got to be kidding.
Come on, go the fuck back to sleep.
Ovu urnebesnu slikovnicu zacijelo nećete čitati svome djetetu, no možda vam barem malo olakša svakonoćnu borbu za zdrav san (vaš i djetetov). Ima nešto utješno u spoznaji da u svom očaju nismo sami…
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
