Prošli tjedan ulazim u ljekarnu po nešto protiv bolova i novu dozu kontracepcijskih tableta. Ispred mene u redu stoje tri zacrvenjele i pomalo nervozne djevojke od nepunih 16 godina, dvije gurkaju onu treću i objašnjavaju joj da joj ne treba biti neugodno. Kako je apotekarka rekla “Izvolite” tako je one primaju za ruku i zajedno hrabro dođu do pulta i traže test za trudnoću, onaj najjeftiniji od 36 kuna. Apotekarka ga vadi iz ladice i pruža djevojci, te joj da savjet da se pomokri ujutro, jer taj najjeftiniji je tad najpouzdaniji. ” Ali svi su vam oni bez obzira na cijenu 99% pouzdani” kaže apotekarka, uzima novce od djevojaka, zahvali apotekarka, zahvale djevojke i odu.
Sada sam ja na redu i naš razgovor ide ovako:
Apotekarka: Izvolite.
Ja: Molim vas Plivadon i…(kako apotekarka ode po Plivadon ja vadim iz novčanika recept za kontracepciju) …i kutiju Yasmina.
Apotekarka: Mi vam to ne držimo.
Ja: Ne držite Yasmin tablete?
Apotekarka: Ne, mi vam TO ne držimo.
Ja : ??????? Kako to mislite, ja jesam u apoteci zar ne?
Apotekarka: Da ali…
U tom trenutku apotekarka diže svoj prezirni pogled s mene i njime mi ukazuje na križ sa razapetim Isusom Kristom na zidu. Ne štima vam nešto u ovoj priči? Da ni meni.
Sljedećih dana u mojoj glavi su se događale svađe, argumentirani razgovori i scene verbalnog nasilja, ali došla sam do zaključka da je sve to ustvari vrlo jednostavno. Jednostavno zato što kako god okrenuli obje smo zeznule, i ja i ta mlada djevojka. Ja sam zeznula zato što sam u kasnim 20-ima i još uvijek koristim kontracepciju, a ne odabirem majčinstvo. Mlada djevojka je zeznula, jer je možda ostala trudna, iako joj je kontracepcija u svim svojim oblicima i više nego dostupna (osim u dotičnoj ljekarni), ali joj informiranje o istoj i sloboda od grižnje savjesti pri korištenju kontracepcije nije.
Nije problem u toj ljekarni, jer hvala Paji Patku da je sloboda mišljenja i odabira nešto što je našlo opće mjesto u našem društvu te po principu Brice iz Velog mista “Neće politika u moju butigu” tako i kontracepcija neće u ljekarnu dotične apotekarke. (Nemojte se hvatat za glavu ljekarna je privatna i nije na pomolu novi društveni skandal.)
Problem leži, kao i mnogi drugi u našem društvu, pod skupim turskim tepihom zvanim “Lažni moral i sistem zastrašivanja – tj. kako smo mogli, a nismo.” Prodat ćemo djetetu od 15 godina test za trudnoću i potapšati je po ramenu, jer je imala nezaštićeni spolni odnos, ali ćemo je isto tako zatući toljagom ako se odluči na pobačaj. Ukoliko se naravno uspije izboriti za taj izbor, koji hvala lijepa u ovoj zemlji ima, jer prije nego išta odluči vlastitom snagom volje i zdravog razuma, ta će volja i zdrav razum biti stavljeni u birokratsko-moralnu drobilicu za cement, a ona kao dijete od 15 godinama na stup srama, straha i bespomoćnosti. Što god od svih opcija koje ima odabrala. Nakon što, ne daj Bože, abortira i izmoli oprost za taj nadljudski grijeh, opet joj se neće dati prilika da nauči sve što je moguće o SIGURNOM i ODGOVORNOM seksualnom ponašanju, već će svi oko nje samo živjeti u nadi da je svoju lekciju naučila, te da će od sada pa do braka APSTINIRATI od seksa. Naravno bolje liječiti, okriviti, moralizirati, prestrašiti, zatući nego informirati, osvijestiti i spriječiti.
Što sa mnom, lošom i nemoralnom ženom iz ove priče? Ženom u kasnim dvadesetima koja još uvijek nema hrabrosti, materijalnih uvjeta, emotivne zrelosti, ali zato ima sebične snove i želje kojih se iz isto tako sebičnih razloga još nije spremna odreći kako bi na Svijet donijela i odgojila ispravnog i poštenog člana/članicu ove zajednice. Ženi koja kada se odluči na dijete želi to napraviti sa punom sviješću o toj odgovornosti. Što da društvo čini sa jednom takvom?
Manje više ništa. Pustit ćete me da pijem svoje “sigurne” pilulice i sa zgražanjem šaptati jedni drugima da ih zasigurno pijem kako bih konzumirala grešnu ljubav svake noći sa drugim ljubavnikom. Jer tako mi svega, ne postoji ni jedan dovoljno dobar osobni, a kamo li medicinski razlog za bilo koju vrstu kontracepcije. Kada ih prestanem piti i odlučim postati majka tiho ćete sami sebi promrmljati u bradu: ” Hvala dragome Bogu! Naša pohotna i izgubljena ovčica je našla put natrag ka svome stadu i napokon, napokon, napokon postala uzorna članica društva: požrtvovna čista i čedna Hrvatica. Oprošteno joj je.”
Kada bolje razmislim ja sam puuuuuuuno manje zeznula.
Pitam se samo hoćete li ikada oprostiti onoj djevojci… ma što ona odlučila.
