Obilježavanje Međunarodnog dana žena 8. ožujka u mnogim se gradovima u Francuskoj pretvorilo u cjelomjesečni program posvećen pitanjima nenasilja, slobode, ravnopravnosti, migracija, nužnih promjena našeg svijeta. Razlog tomu jest prepoznavanje istih problema koji pogađaju žene, radnike/ice, manjine, studente/ice, migrante/kinje… a posebno socijalna i radnička prava koja su se našla na udaru državnih politika.
Emocije, motiviranost, angažman i solidarnost riječi su kojima se mogu opisati diskusije i susreti što su ih razne grupe i organizacije provodile tijekom ožujka u Francuskoj povodom Dana žena, ali i novog buđenja ženskih zahtjeva i pokreta. Tome novom zamahu doprinijelo je, prije svega, smanjivanje radničkih i socijalnih prava, te ratovi koji se vode na Bliskom istoku i Mediteranu – tragedija izbjeglica (većinom žena), što je na jedinstven način pokazalo internacionalnu, globalnu sliku položaja žena danas. Nasuprot enormnom tehnološkom razvoju i mogućnostima koje on nosi, nasuprot edukaciji, razvijenim sredstvima informacija i komunikacija, oni koji drže poluge moći ne dozvoljavaju promjene koje bi dovele do prosperiteta za sve. Stoga analize ukazuju na pogoršavanje položaja žena u svim zemljama te na globalnu povezanost borbe za preraspodjelu društvene moći (i bogatstva). No, u istom se položaju počinju prepoznavati i drugi – mladi bez perspektive, radnici/ce čija se prava zakidaju, nezaposleni/e imigranti/ce… Sve je to utjecalo na sadržaj diskusija koje se vode u Francuskoj, a ovom prilikom predstavljamo ih kroz susret organiziran u gradu Rennes u pokrajini Bretagne, koja ima snažan mirovni pokret, te podršku gradskih i regionalnih vlasti.
Susret je najavila apsolventica Hélène Jeune i predstavila glavne sudionice rasprave: Fathia Saidi – sociologinja, feministkinja, radio/TV urednica (Tunis); Elena Espinosa – aktivistkinja za ljudska prava (Meksiko); Hayal i Miral – mirovne aktivistkinje koje se primarno bave pravima Kurda/inja (Turska); Shura Dumanic – mirovna aktivistkinja, publicistkinja i izdavačica (Hrvatska); Marie-Léonie Kingansi – aktivistkinja za zaštitu žena Konga.
Ovaj je susret organiziran u okviru programa “Rennes za prava žena” kojeg provodi grad Rennes, a suorganizatori su mirovni pokret Bretagne te nekoliko ženskih grupa i organizacija. Nadalje, angažman samog grada i njegovih građana i građanki vodi se rezolucijama Ujedinjenih naroda. Mir, jednakost, nenasilje osnovna je tema susreta, o čemu su s velikim žarom, i isto takvim zanimanjem brojne publike, govorile gošće tribine, i u čemu su prisutni/e sudjelovali/e u dvosatnoj debati.
O mizoginoj kulturi i teškom položaju žena govorila je Elena Espinoza iz Meksika, gdje su silovanja, ubojstva i obespravljivanje žena u nekim dijelovima zemlje svakodnevno iskustvo. “Žena ne smije sjediti pred svojom kućom u nekim gradovima jer može biti izložena napadu”, svjedočila je Elena.
Skoro ista su iskustva iz Konga, pokrajine Kivu, o čemu je opširno izvješće nakon obilaska terena dala Marie-Leoni Kingasi.
Deklaracija za zaštitu mladih i žena
Tijekom večeri podijeljen je tekst “Delaracije za mir, protiv teorizma, integrizma i nasilja, u cilju prevencije i zaštite mladih i žena“, kojoj su se mnogi/e sudionici/e pridružili/e tijekom večeri. Ista deklaracija kruži i potpisuje se putem socijalnih mreža. Deklaracija zagovara potpuno drugačiji pristup od onog koji je službeni državni stav i politika, a taj pristup je rezultat internacionalnog dijaloga i doprinosa žena razumijevanju aktualne situacije. Tako Tunižanka, novinarka i sociologinja Fethia Saidi objašnjava da su mladi u islamskom svijetu pogođeni problemima identiteta, da idejno lutaju, te da su na meti vjerskih konzervativaca i ortodoksa, zagovornika rata i nasilja, koji ih uvlače u svoju mrežu. “Nitko od njih ne želi nasilje, trebamo ih zaštititi od manipulacije, da ne postanu žrtve koje će nadalje prouzročiti nove žrtve”.
Slično su svjedočile mlada Kurdkinja i njena turska prijateljica koje su pokazavši snimke s masovnih demonstracija žena u Istanbulu 8. ožujka govorile o represiji koju trpe kako od strane turskih vlasti, tako i od terorističkih grupa. No, ujedno su svjedočile i o ogromnoj snazi tamošnjih žena i njihovoj odlučnosti da se suprotstave nasilju i ratu.
Zašto po svaku cijenu treba izbjeći rat kao najgori oblik nasilja govorila je Shura Dumanić, mirovna aktivistkinja, koja je naglasila teškoću obnove društva, posebno ljudskih veza i povjerenja te o nastavku tenzija putem određenih politika.
Stoga se u Deklaraciji konstatira porast svih oblika nasilja nad mladima i ženama, te potreba uspostave adekvatnih preventivnih mjera i politike. “Pozivamo nacionalne i međunarodne institucije da uspostave političke, društvene i ekonomske mehanizme, sposobne da: integriraju mlade s teškoćama u društvo, putem posebnih programa i projekata; osposobe mlade za bolje prihvaćanje humanih vrijednosti, putem školovanja i razvoja civilnog društva; osvijeste mlade o društvenim posljedicama raznih terorističkih aktivnosti; uvedu odgoj za kulturu mira, nenasilje i ravnopravnost”.
Uz ovo, inicijatori/ce Deklaracije osuđuju svaki teroristički akt. Apeliraju na internacionalnu solidarnost i pokretanje internacionalne civilne strategije protiv svih oblika nasilja, terorizma i rata, kako bi se terorizam suzbijao na mirovan, demokratski način, uz angažman svih i poštivanje ljudskih prava svih.
